FAZ - EU I MIGRACIJE - 9. IV.

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 9. IV. 1998. Loše pripremeljeni za useljavanja "Je li Njemačka, dakle, zemlja za useljavanje ili nije? Savezni kancelar kaže nije, ali čak i u vlastitoj stranci nailazi na protivljenje jer stvarnost govori drugim jezikom. De facto se useljavanje u Njemačku događa, ma što vlada rekla ili učinila. Opseg tih godišnjih doseljenja nije naravno tako velik kako mnogi pretpostavljaju, jer se uglavnom gleda broj doseljenika a ne i broj iseljenika. Tako jedno izdanje Statističkog saveznog ureda u Wiesbadenu o 'Razvitku stanovništva 1996' navodi broj 'Doseljavanja strankinja i stranaca preko granica Njemačke' 1996. godine od 708 tisuća. To je uostalom bilo za 85 tisuća ili deset posto manje nego prije godinu dana (793 tisuće). Iste godine po tim je podacima Njemačku napustilo 559 tisuća osoba (osam tisuća ili 1,5 posto manje nego godinu ranije). U konačnici je neto doseljenje iznosilo oko 150 tisuća ljudi. Tu su dakako samo 'registrirani'. O ilegalnim useljavanjima i iseljavanjima razumljivo nema brojčanih podataka. U jednom drugom istraživanju pod naslovom 'Izvješće 1997. o demografskom stanju u Njemačkoj' koje se navodi u najnovijem izdanju izvješća saveznog instituta za istraživanje stanovništva, autori izvješćuju da je nakon pooštrenja 'pravnih uvjeta za useljenje, kao i za iseljenike te tražitelje azila, saldo doseljenika pao 1996. na samo 282 tisuće osoba'. Tim su brojkama obuhvaćeni i kasniji doseljenici njemačkoga podrijetla koji ne spadaju u useljenike. Ako se naprotiv radi samo o doseljenim strancima, računice dugoročnoga godišnjeg salda predviđaju oko sto tisuća osoba. Uz sve manje njemačkoga stanovništva, time bi se udio stranaca koji žive u Njemačkoj s današnjih 8,9 posto za dva i pol ili tri desetljeća mogao povećati na 12 do 13 posto. Dakle dovoljno materijala za organiziranje rasprave na temu 'Europska unija kao regija za useljavanje - političke posljedice' na koju je nedavno pozvalo povjerenstvo za međunarodna pitanja stanovništva u njemačkom Društvu za Ujedinjene narode u Bonnu. Pri tomu se ubrzo pokazalo da su zemlje članice Europske unije još daleko od razvijanja zajedničke politike na tematski kompleks useljavanja, izbjeglica i azila. Do sada su interesi pojedinih članica EU-a bili previše različiti, a nema izgleda da bi se u dogledno vrijeme izmijenili. Bez zajedničkih interesa, po mišljenju Dietera Kugelmanna sa sveučilišta u Mainzu, koji je obrađivao pravnu stranu tih pitanja, ne može se definirati niti zajednička politika. Ona bi u svakom slučaju morala biti više od politike zabrane useljavanja, što je još uvijek u prvom planu većine članica EU-a. Budući da se unatoč pojačanim naporima za osiguranje vanjskih granica i u buduće mora računati s useljavanjima u Europu, bilo bi razumnije, kaže Kugelmann, zajedničke interese odrediti pozitivno a ne negativno i voditi politiku useljavanja koja bi upravljala doseljavanjem. Mogućnosti za to postoje budući da su neke članice EU-a, među njima i Njemačka, čak upućene na doseljavanje ako zbog laganog smanjenja nacionalnog stanovništva žele održati broj stanovnika. Pitanje je samo: kako bi takva politika upravljanja doseljavanjem morala izgledati? Treba li useljenje dopustiti samo određenoj kategoriji stranaca? Može li se zastupati selekcija prema dobi, kvalifikaciji i kulturnoj pozadini? Tu su pred EU-om još teške rasprave i odluke. Pravni okvir kojeg je EU stvorila Amsterdamskim sporazumom, dopustio bi zajednici konstruktivan postupak; pravne zapreke ne ometaju konstruktivnu politiku useljavanja. No iz političkih razloga tema politike useljavanja za sada se u EU ne drži prvorazrednom. Srednjeročno se 'može postići samo minimalan standard', kaže Kugelmann. Vrijeme do tada trebalo bi iskoristiti za intenzivne rasprave i pridobivanje utjecaja. Ono što takve rasprave čini mukotrpnima jest što domaće stanovništvo doseljenike, izbjeglice i tražitelje azila uvijek trpa u isti lonac. Pritom baš u Njemačkoj razlikovanje nije uopće teško. Mnogi Turci koji su u doba pune zaposlenosti krajem šezdesetih, početkom sedamdesetih pozivani na rad u saveznu republiku, u međuvremenu su nedvojbeno postali trajni nastanjenici. Njihove potomke rođene u Njemačkoj nipošto se ne može nazivati 'gastarbajterima' već i stoga što su prihvatili njemačko državljanstvo. Izbjeglice u smislu Ženevske konvencije su naprotiv onih oko 300 tisuća Bošnjaka koje je rat na Balkanu dotjerao u Njemačku. Većina njih će se, ako budu mogli, prije ili kasnije vratiti u Bosnu. Ali to neće biti omogućeno svima. Treba predvidjeti da će se s vremenom promijeniti i status bosanskih izbjeglica, da će postupno postajati useljenici. Slično je i u Francuskoj s tamo živućim Alžircima, Marokancima i drugim Afrikancima iz bivših francuskih kolonija. Portugal ima 'svoje' Afrikance iz Gvineje-Bisao, Mozambika i Angole, Nizozemci imaju 'svoje' Indonežane, Kongoance, Velika Britanija mnoštvo Indijaca i Pakistanaca; tako zapravo svaka članica EU-a ima danas određeni udio stranaca u svojem stanovništvu, bilo iz doba kada je postojala potreba za 'gastarbajterima' bilo da su krvavi sukobi u njihovim domovinama od starosjedilaca napravili izbjeglice ili tražitelje azila. Očito je da Europska unija sve zajedničke probleme najbolje rješava zajednički. To osim toga zahtijeva i sloboda kretanja koja vlada u zajednici. Vrijedi li sloboda kretanja bez ograničenja i za doseljene izbjeglice? Teoretski bi se moglo zamisliti da se iznenada svi stranci nasele u jednoj određenoj zemlji EU-a. Već sada postoji tema 'dioba tereta' (burden sharing) o kojoj ponajprije Njemačka govori u EU jer je tijekom balkanskoga rata prihvatila najviše izbjeglica. Tko je još u vrijeme kad je odlučeno o slobodi kretanja unutar EU-a mislio na to da se iste odredbe moraju donijeti i za unutarnja preseljavanja stranaca koji žive u Europi. Za njih nema slobode kretanja? Usredotočenost na sigurnost vanjskih granica u dosadašnjoj politici useljavanja bez pratećih mjera za već doseljene u Europu, neće trajno riješiti probleme. U doba globalizacije gospodarski su se odnosi u svijetu temeljito promijenili. Međunarodno umreženje pomoću novih komunikacijskih sustava nezaustavljivo napreduje. Samo je čovjek do sada bio izuzet od otvaranja svih granica. Ali čini se da se i to sada brzo mijenja i da Europska unija na to nije primjereno pripremljena. Nedostaje integrirana migracijska politika koja bi vodila računa o međunarodnim preseljavanjima koja treba očekivati" - piše Klaus Natorp. 100127 MET apr 98