NJEMAČKA - 1. IV. FAZ: NATO SVJETSKI POLICAJAC

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 1. IV. 1998. Svi polažu nade u NATO Karl Feldmeyer ocjenjuje da bi se NATO trebao orijentirati na sprječavanje primjene sile u zemljama koje nisu njegove članice - kao što je već počeo činiti u Makedoniji i Albaniji. "Činilo se na početku da će biti lako nadzirati razvoj događaja. NATO je odlučio poslati svoje vojnike na godinu dana u Bosnu kako bi prekinuo ubijanje u toj zemlji. Postrojba je nazvana IFOR (Implementation forces). Bilo je to 1995. Mandat te postrojbe istekao je krajem prosinca 1996. - ali ne i potreba za vojnom zaštitom mirovnoga procesa u Bosni. Stoga se NATO poslužio trikom: promijenio je naziv svoje postrojbe u SFOR - Stabilization Forces - i dao joj mandat, produljen na 18 mjeseci, ali još uvijek vremenski ograničen. On istječe 30. lipnja ove godine. Ovaj puta članice NATO-a postigle su dogovor o ostanku postrojbe SFOR-a u Bosni i nakon 30. lipnja, ovaj put bez novoga vremenskog ograničenja njezine misije. Time je naznačen mandat neodređenoga trajanja. No, nazočnost NATO-a u jugoistočnoj Europi vjerojatno neće u predstojećem razdoblju biti ograničena samo na Bosnu. Učestali su navještaji da će postrojbe NATO-a biti nazočne i u ostalim dijelovima bivše Jugoslavije i izvan nje. U Hrvatskoj je već stacioniran pričuvni kontingent za postrojbe angažirane u Bosni. Poput novoga vodstva republike srpske, i bosanski su Hrvati zainteresirani za sudjelovanje u programu 'Equip and Train' ('Opremi i uvježbaj') koji je sastavni dio Daytonskog sporazuma. Poput Albanije, i Republika Makedonija nada se pomoći i angažmanu zapadnog saveza. U Makedoniji treba ponovno osigurati stabilnost zemlje i nakon isteka mandata UN-a 30. kolovoza ove godine. Kako bi spriječili širenje građanskom ratu srodnih sukoba na tu bivšu jugoslavensku republiku, Ujedinjeni narodi odlučili su već 1993. poslati onamo svoje promatrače. Posebno su Sjedinjene Države svojom vojnom nazočnošću demonstrirale da neće dopustiti destabilizaciju te zemlje. Taj je cilj zahtijevao minimalan angažman. Ukupno 800 vojnika - polovica iz sastava američkih oružanih snaga, a pola iz oružanih snaga skandinavskih zemalja - čine u Makedoniji od 1993. UNPredep (UN Preventive Deployment Force - Postrojba UN-a za sprječavanje sukoba), kontingent promatrača, a ne borbenu postrojbu. Taj je kontingent bio dovoljan da odvrati ne samo Srbiju već i Grčku od ozbiljnog ugrožavanja egzistencije Republike Makedonije. Radi očuvanja takvog stanja i nakon istjeka mandata UN-a, Makedoniju treba još ove godine uz američku potporu uključiti u suradnju s NATO-m. U tom je kontekstu najpogodniji NATO-ov program 'Partnerstvo za mir', zamišljen da suradnju s NATO-om omogući onim državama koji mu ne mogu ili ne žele pristupiti. Sudjelovanje Makedonije u tom programu trebalo bi se sastojati u osnivanju stalnog logora za obuku u vojarni Krivolac, u kojem bi skromne makedonske oružane snage trebale uvježbavati suradnju s vojnicima NATO-a, posebno američkim. To može biti smatrano izlikom budući da je zapravo važna stalna nazočnost vojnika NATO-a - posebno američkih - koji trebaju onemogućiti eventualne pokušaje Beograda i Atene da uklone neželjenu državu. Politika prevencije, koja je u Makedoniji očigledno bila uspješna, poprima novo značenje u kontekstu dramatičnog razvoja događaja na Kosovu. Kosovo je sastavni dio srpskoga državnog teritorija. Tu činjenicu neće promijeniti nijedna članica NATO-a. No, njihova će nazočnost ipak utjecati na suzbijanje represije koju vlada u Beogradu i njezine oružane snage provode nad više od 90 posto stanovništva Kosova (udjel Albanaca u demografskoj strukturi te pokrajine). Stoga države članice kontaktne skupine pozivaju Beograd da Kosovu odobri poseban status koji bi trebao biti što bliži autonomiji. Vojna intervencija na Kosovu ne dolazi u obzir za NATO. Glavni tajnik Solana to je i javno istaknuo. Doduše, to ne znači da NATO nije zainteresiran za taj problem. Nemiri većeg opsega ugrozili bi susjednu Albaniju, stvarajući istodobno i rijeke izbjeglica koje bi se odlile sve do Njemačke. Posjet glavnoga tajnika NATO-a Solane Albaniji prije dobra dva tjedna bio je izraz preventivne NATO-ove diplomacije. Albanski premijer Nano pojasnio je Solani da nemiri na Kosovu, izravnom susjedu, izazivaju u Albaniji snažan osjećaj ugroženosti. Ta zemlja, osiromašena višedesetljetnom staljinističkom despocijom, ni u kom slučaju ne može sama štititi svoje granice. Albanske oružane snage imaju na raspolaganju samo 200 vojnika za zaštitu granice, priopćio je Nano. Albanska vojska - ako se o vojsci uopće može govoriti - nema ništa. Nema ni vozila ni komunikacijske uređaje - o zrakoplovima i helikopterima da i ne govorimo. Njezina skladišta oružja i streljiva 'nadziru' još samo minska polja. To znači da Albanija ne može zaustaviti ni krijumčare, ni rijeke izbjeglica s Kosova, a kamoli naoružane bande. Sve te činjenice kriju u sebi opasnost od sukoba s Beogradom i objašnjavaju zašto albanska vlada polaže sve svoje nade u NATO. Solana je na povratni put u Bruxelles ponio popis želja svojih domaćina, koji je obuhvatio 21 stranicu. Kratko nakon toga u Bruxelles je doputovao zamjenik albanskog ministra obrane Teta kako bi u suradnji s Political Military Steering Committee (PMSC - Političko-vojni ravnateljski odbor) pripremio konkretne mjere pomoći. Kao i u Makedoniji, i u Albaniji se nazire stabilizacijska funkcija 'Partnerstva za mir'. Nazočnost NATO-a trebala bi biti trajno osigurana osnivanjem stalnog ureda. Takvu je želju izrazila albanska vlada, zatraživši, među ostalim, i demonstrativne posjete postrojba 6. američke flote i visokih NATO-ovih časnika. No, Albanija u prvom redu treba materijal i pomoć pri uvježbavanju. Prioritet je stvaranje pograničnih postrojba, osiguravanje vojnih skladišta, izgradnja komunikacijske mreže i graničenoga prijevoznog kapaciteta oružanih snaga i priprema za migracije izbjeglica. Jedan od rezultata posjeta Tete jest i jamstvo NATO-a da će sljedećih tjedana u Albaniju poslati ukupno šest ekipa stručnjaka radi utvrđivanja konkretnih potreba na pojedinim područjima. Prvo će u Tiranu zrakoplovom doputovati pripadnici NATO-ova stožera za civilne krize pod vodstvom Nizozemca Van Foresta. Nakon utvrđivanja potreba, NATO će se vjerojatno obratiti svojim članicama s molbom da pomognu pri njihovu pokrivanju. Dosad se u toj zadaći posebno angažirala Italija. Albanske oružane snage dobile su potporu i od Savezne Republike Njemačke. U njemački kontingent, angažiran u Bosni, uključena je jedna desetina iz albanskih oružanih snaga, sastavljena od 35 vojnika. Njih je opremio i uvježbao Bundeswehr. U tom su programu dosad sudjelovale 3 desetine s ukupno 105 vojnika. Ukidanje vremenskoga ograničenja angažmana u Bosni, stanje u Makedoniji, na Kosovu i u Albaniji pokazuju u istom smjeru: dugoročnom angažmanu NATO-a u ulozi čimbenika stabilnosti u jugoistočnoj Europi. Posrijedi je uloga koja nije među prvotnim razlozima za osnivanje NATO-a - uloga policajca. Ona mijenja zapadni savez. Još prije usvajanja novoga strateškog koncepta, stvarnost je pretekla politički proces odlučivanja. Novi strateški koncept trebao bi prilagoditi zadaće novoj stvarnosti. Jedno od pitanja koja se pritom postavljaju dvoji treba li prvotni razlog za osnivanje saveza - obrana njegovih članica od vanjske opasnosti, propisana člankom 5 Washingtonskog sporazuma od 4. travnja 1949. g. - i dalje ostati njegovom glavnom zadaćom. Stvarnost pokazuje da su problemi koji su NATO-u danas najvažniji druge prirode. U središtu pozornosti više nije obrana od agresora već sprječavanje primjene sile u zemljama koje nisu članice NATO-a i bile su nekada sastavni dio komunističkoga carstva. NATO treba intervenirati - po mogućnosti prije izbijanja oružanih sukoba. Pritom je cilj saveza štititi slobodarski poredak ili omogućiti njegovo stvaranje. No, osnova za djelovanje jest očuvanje država i njihovih granica, kao što je odlučeno u 'Košari 1' KESS-ova zaključnoga dokumenta u Helsinkiju 1975. Usporedba 'Košare 1' KESS-ova zaključnoga dokumenta s Poveljom Ujedinjenih naroda pokazuje pak da ta osnova djelovanja može sa sobom donijeti i probleme. Naime, ona obvezuje na poštivanje prava naroda na samoodređenje kao temelja mira. Balkan općenito, a Srbija, Kosovo i Albanija konkretno pokazuju pak da ta dva elementa - očuvanje teritorijalnoga integriteta postojećih država i poštivanje prava naroda na samoodređenje - nisu uvijek nužno u suglasju", upozorava na kraju članka Karl Feldmeyer. 020012 MET apr 98