US WASH. TIMES 6. IV. PERLMUTTER

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 6. IV. 1998. Malaksala vanjska politika? Amos Perlmutter piše: "Dvojica vođa, predsjednik Clinton i britanski ministar vanjskih poslova Robin Cook, saveznici su u propisivanju moralne i etične vanjske politike Zapadu. Takvo ponašanje u vanjskoj politici moglo bi biti prikladno za Englesku, silu u opadanju. Sjedinjene Države, politički, vojno i kulturno najmoćnija država modernoga doba, počela je opadati za pet godina Clintonove vlade. Američku vanjsku politiku od Trumana do Busha vodili su, kako američka hegemonija, tako i međunarodna ravnoteža moći. (...)Umjesto da iskoristi veliku pobjedu nad Sovjetskim Savezom i slom komunizma, predsjednik Clinton spustio se na razinu UN-ova Vijeća sigurnosti, pa u potrazi za multilateralnom i multikulturalnom vanjskom politikom ovisi o katkada nepouzdanim saveznicima i takmacima. To je, po mom mišljenju, mnogo ozbiljnije od njegove seksualne pohlepe ili korupcije u korištenju inozemnog novca u njegovoj predsjedničkoj kampanji. Da dokažemo pogibeljni neuspjeh Predsjednika trebali bismo biti zainteresirani kao što su političke vođe, analitičari i drugi koji se bave sigurnošću. Mi ćemo se pozabaviti s tri primjera koja predstavljaju Clintonovo vođenje vanjske politike. Počevši od slučaja Iraka, g. Clinton nije uspio nametnuti politiku željeznih sankcija, koju je George Bush uspostavio nakon Zaljevskoga rata. U tri mjeseca, između studenog 1997. i siječnja 1998., on je američku politiku sankcija predao Vijeću sigurnosti i glavnom tajniku UN-a. Clintonova pogrešna diplomacija i nesposobnost uporabe moći rezultirali su predajom u korist saveznica i takmaca u Vijeću sigurnosti te su omogućili provedbu francuskih, ruskih i kineskih težnji za dovršenjem sankcija. Od tada je krivac Amerika, a ne Sadam. (...) To će završiti ojačanjem toga međunarodnog razbojnika. Na taj ćemo mu način pomoći da ojača novcem od nafte te da zatim učetverostruči svoj arsenal oružja masovnog uništenja. (...) Sljedeći su slučaj Bosna i Kosovo. Upadljivo je kako je Clintonova vlada uspjela uobličiti prvu islamsku države u Europi - Bosnu. Ukoliko prevlada agresivno stajalište gđe Albright, Kosovo će također postati muslimanska enklava usred Jugoslavije. Sve je to recept za katastrofu, a naše su takozvane europske saveznice, koje bi se trebale brinuti za susjedstvo, prepustile svoju odgovornost Sjedinjenim Državama. Slijedi, naravno, tužan posjet Africi. Bježeći od svojih osobnih problema, g. Clinton je organizirao najveću predstavu u gradu. (...)Izvrtanje povijesti Sjedinjenih Država u Africi i svijetu bilo je očito u svim isprikama i svakom afričkom glavnom gradu kojega je posjetio. Predsjednik je, u sklopu svoga ponovnog pisanja povijesti, molio Afrikance da Amerikancima oproste što su se njima koristili kao instrumentima u hladnom ratu. To je zaista laž. Svaki dodiplomski student koji proučava modernu afričku povijest zna za iznimnu gospodarsku, moralnu i političku potporu koju je za hladnog rata Afrika dobila od Sjedinjenih Država. Zaista je žalosno da se g. Clinton ispričava za kolonijalizam. Kolonijalizam je bio proizvod britanskog, francuskog, nizozemskog i portugalskog imperijalizma u Africi. Zapravo, jedina slobodna kolonija u Africi bila je crna država nadahnuta Amerikom, Liberija. Još je žalosnije da je Predsjednik, govoreći u Ugandi i drugim kleptokracijama i pretorijanskim državama, zanemario strašno tlačenje koje neki afrički vođe provode prema vlastitom narodu. Želio bih podsjetiti Predsjednika da je građanski rat 1996. u Nigeriji bio doing Afrikanaca, ne Europljana, a sasvim sigurno ne Sjedinjenih Država. Unutrašnje domaće nasilje i terorizam u Africi proizvod su afričkih režima, ne necessarily kolonijalnih sila, a sasvim sigurno ne Sjedinjenih Država. Ono čemu smo svjedoci jest američki Predsjednik, proizvod Vijetnamskog rata, da parafraziram američkog kolumnista R. Emmetta Tyrrolla JR., koji tu nije kao američki predsjednik već prije kao predsjednik studentskog tijela najvećeg američkog sveučilišta negdje oko 1968. U svom pozivu na multikulturalizam, g. Clinton je berrayy svrhe američkog nacionalnog interesa. Vanjska politika nije instrument za ponovno rađanje. To se može učiniti jednom kad se Predsjednik vrati u Arkanzas.(...)" 070218 MET apr 98