REPUBBLICA-VANJSKA POLITIKA-30.III.

ITALIJA LA REPUBBLICA 30. III. 1998. Europa bez vanjske politike "Druga strana monete je vanjska politika. Zajedno čine planetarnu silu. Odvojene mogu zbrojiti dvije slabosti. Europa je napravila prvu, no gdje je druga? Možda bi bilo vrijeme da se prizna kako je europska vanjska politika utopija. Svaki put kad petnaestorica svladava krizu, radilo se o Iraku ili o Kosovu, govorancije u korist zajedničke akcije razbiju se o tvrdu stvarnost nacionalnih interesa, uzajamnih ljubomora, poslova. Ministri slave i svaki sastanak proglašavaju uspjehom ako jedva jedvice uspiju prikriti razlike nekom teško razumljivom diplomatskom formulom, ako barem uspiju izbjeći da nesuglasice postanu očite. Zamislimo Europu sastavljenu od dvadeset i jedne države ili čak od dvadeset i sedam i razumjet ćemo nemir zbog proširenja koji obuzima velike na starom kontinentu. Prije nekoliko tjedana bio je u Londonu jedan pokušaj. Za istim stolom sjedili su vođe Bugarske i Slovačke, Portugala i Estonije, Švedske i Cipra. Doista je utopija zamisliti ih zaposlene zajedno na rješavanju neke teške međunarodne krize, kako daju jednoglasne naputke svojim veleposlanstvima pri Ujedinjenim narodima, kako u nekoliko sati donose osjetljive i teške odluke kao da su jedan čovjek, jedna vlada, jedan narod. To samo ako vanjsku politiku shvaćamo u zajedničkom smislu, u značenju koje je imala u stoljećima europskih građanskih ratova i diobe kontinenta. Ako nekog profesionalnog diplomata pitate što je vanjska politika, odgovorit će vam da je to nacionalni, geopolitički i gospodarski interes i ništa više, u iznošenju ciničnog realizma. Međutim, upravo svršetak ratova i transformacija vanjske politike u skromnije ali zamršenije obavljanje 'menadžmenta' lokalnih kriza, čini se da realizam čini nerealnim. Nacionalni će interes još dugo gurati Francusku protiv Velike Britanije, Italiju na stranu Srba i Ameriku na stranu Kosova, Njemačku na istok i Španjolsku na jug. I tako dalje. Slijedeći polarnu zvijezdu nacionalnog interesa, od sada se može napustiti težnja za zajedničkom europskom vanjskom politikom. Jad kompromisa učinit će je neodređenom, nesigurnom, nedjelotvornom. Dakle nevjerodostojnom, kakva je bila do sada. Postoji međutim drugi način razumijevanja vanjske politike koji se općenito pripisuje utopistima i idealistima, a može se pokazati kao jedini izvediv na europskoj ljestvici. 'Etična' vanjska politika. Ambicija dakle da se izbor Europe mjeri na temelju vrijednosti koje su jedini mogući transnacionalni cement: poštivanje ljudskih prava, 'habeas corpus', sloboda izražavanja, demokracija. Dok nacionalni interesi dijele, ovo je jedina tvar koja je na raspolaganju u svih 15 zemalja unije, najautentičnija baština svojstvena europskoj kulturi i europskoj povijesti, jedino što bi njezinoj nazočnosti na svijetu moglo dati osjećaj misije. Ima puno pritužaba zbog nedostatka europskog javnog mišljenja koje bi svojim konsenzusom moglo poduprijeti izgradnju koja je za sada djelo samih vlada. No gdje drugdje potražiti afrodizijak koji u narodima pokreće 'europski osjećaj' ako ne u velikim vrijednostima koje nas ujedinjuju? Kad na televiziji vidimo niz mrtvih tijela kosovskih žena i djece ubijenih zbog etničke mržnje, naša emotivna reakcija ista je od Londona do Atene. To je izraz našeg europskog 'zajedničkog jezika'. Sve dok će izgledati poput kluba bankara u najboljem slučaju, ili lobija proizvođača mlijeka u najgorem slučaju, Europa neće govoriti narodima nego njihovim novčarkama. I to je već puno, ali svjetske sile su sazdane i od drugih stvari. Takvo preobraćenje vanjske politike vrijedi i za Italiju i ponajprije za Italiju. Naša briga da nađemo mjesto pod suncem u predivnom višepolarnom svijetu koji se najavljuje (u nadi da neće biti nestabilniji od američke žandarmerije), traženje životnog prostora za naš promet, naše poslove, ponovno budi želju za realpolitikom koja ne brine o idealizmima, o ljudskim pravima i o demokraciji jer slijedi sveti nacionalni interes. Sve više se udaljujemo od temeljnih osovina vanjske politike Zapada, sve više nas privlače novosti iz Irana, Gadafijeva svjetovnost, Miloševićevi razlozi. Neizbježno za one koji traže prostor: svršit će u vrtlogu jedinih mjesta koja ne posjećuju drugi jer nisu za pokazivanje. Nije važno što je Gadafi, iako više nije, bio terorist; što se u Iranu još obavljaju mučenja i što su zatvori u Turskoj onakvi kakve smo vidjeli u filmu 'Bijeg u ponoć'. Realpolitika može opravdati svaki zločin u ime slabog i krivo shvaćenog kulturnog relativizma. I nije nimalo plemenitija ako je vođena interesima ENI-ja u Italiji ili francuskih vinogradara. Ipak imamo pred sobom primjer jedinstvene valute. Koja je očito bila osobito 'etičan' politički čin prevladavanja nacionalnih egoizama. Samo ekonomski razlozi ne pojašnjavaju zašto se države - nacije odriču tako važnog dijela svoje suverenosti. Takav se povijesni korak ne opravdava samo pogodnošću jedinstvenog tržišta koje bi ionako napredovalo ili nužnošću stabilne razmjene koja je zapravo već bila postignuta. Međutim, pojašnjava se savršenom ambicijom, političkom unifikacijom kontinenta, svršetkom unutarnjih ratova, francusko-njemačkom pomirbom koja je došla do zagrljaja u jedinoj središnjoj banci. Zbog toga radimo jedinstvenu valutu, pa i uz opasnost da se jednoga dana nađemo, Italija a i drugi, u šoku recesije i bez oružja nacionalne valute za njezino svladavanje. No je li to savršen izbor? I, uza sve to, nije li možda to bio jedini politički projekt kojim su Talijani doista pokazali da žele srasti pa makar uz veliku cijenu? Zašto bi dakle vanjska politika morala biti poslušna sluškinja trgovačkih putnika i poslovnih ljudi?(...) - pita među ostalim Antonio Polito. 310338 MET mar 98