US NEWS & WORLD HRVATSKA I VAT. ZLATO 30. III.

SJEDINJENE DRŽAVE U.S. NEWS & WORLD REPORT 30. III. 1998. Zavjet šutnje Susan Headen, Dana Hawkins i Jason Vest pišu: "U noćnoj mori Drugoga svjetskog rata u tijeku kojeg je 56 članova njezine obitelji nestalo u koncentracijskim logorima, dva su dana koje Eta Najfeld nikad neće zaboraviti. Prvi je 10. travnja 1941., kad je kao 25- godišnja studentica medicine i Židovka, promatrala kako gomila na ulicama Zagreba kliče ustašama - ultranacionalističkoj fašističkoj organizaciji koju su nacisti postavili na čelo 'neovisne' hrvatske države. Drugi je takav dan uslijedio tri mjeseca kasnije, kad je skupina ustaških vojnika upala u njezinu obiteljsku trgovinu, elegantno mjesto puno orijentalnih tepiha, engleskog platna i francuske svile. 'Uzeli su sve', kaže gđa Najfeld, koja sad ima 82 godine te živi u Beogradu. Nacisti i njihovi saveznici poslali su u smrt milijune Židova i drugih te ukrali milijarde dolara od svojih žrtava. Zbog poslijeratnog kaosa i straha, gđa Najfeld i većina drugih preživjelih odbacilo je svaku misao o mogućnosti povratka izgubljene imovine. Gđa Najfeld još se brine da će svaki razgovor o izgubljenom bogatstvu na neki način umanjiti zločin holokausta. No posljednjih mjeseci, novi su dokazi primorali kako žrtve tako i sukrivce da se suoče s tim gotovo zaboravljenim pitanjem: što se dogodilo s plijenom? Nacistička je pljačka povezana s bankama u Švicarskoj, Švedskoj, Portugalu i drugim neutralnim državama koje su potajno pomagale nacistima da sakriju ukradeno zlato ili da ga operu kako bi kupili ratni materijal. Jedna za drugom, zemlje su otvorile svoje arhive i bankovne spise kako bi pomogle istrazi, osim jedne iznimke: Vatikana. Prošloga tjedna Vatikan je izdao službeno priopćenje kojim poziva na kajanje zbog toga što su neki članovi klera propustili pomoći Židovima tijekom rata. No u izjavi se nisu spominjali pozivi na ispitivanje vatikanskih financijskih dogovora s nacistima i njihovim saveznicama. Zasad, Vatikan glatko odbija dopustiti istražiteljima pristup arhivima, usprkos ponovljenim zahtjevima više država i židovskih skupina. Vatikanska tajnovitost znači da su dokazi nepotpuni, ali već otvoreni dokumenti iz arhiva Sjedinjenih Država i drugih zemalja govore da je, uz pomoć hrvatskih katoličkih svećenika, ustaški plijen stigao iz Hrvatske u Rim, a možda i u sam Vatikan. Dio ukradenog bogatstva iskoristio se za pomaganje bijega hrvatskih ratnih zločinaca u Južnu Ameriku. 'Ne optužujemo Vatikan, ali stvaramo veoma osuđujuću sliku', kaže Elan Steinberg, izvršni direktor Svjetskoga židovskog kongresa. (...) Očekuje se da će sljedeći mjesec skupina koja istražuje ulogu neutralnih zemalja, na čelu s podministrom vanjskih poslova Stuartom Eizenstatom, izdati izvješće koje postavlja pitanja o ratnim financijskim poslovima Vatikana. Među pregledanim dokumentima jest i povjerljivo obavještajno izvješće iz 1944. koje bilježi prijenos fondova via švicarska banka iz Berlinske Reichsbanke u Vatikan. Iako bi moglo postojati nevino obrazloženje za takve poslove - možda, prenošenje crkvene imovine iz Njemačke - otkriće sličnih transakcija švicarskih banaka vodilo je otkrivanju goleme nacističke operacije pranja ukradenog zlata uz pomoć neutralnih zemalja. Hrvatska veza, međutim, srž je novog dokaza koji sugerira da je Vatikan možda izravno rukovao fondovima ukradenim od nacističkih žrtava. Od 1941. do 1945. ustaše su istrijebile oko 500.000 Srba, Židova i Roma (Cigana) te su opljačakali njihovu imovinu. Od zagrebačkih su Židova zahtijevali otkupninu u iznosu od 1.000 kilograma zlata, da bi ih zatim poslali u koncentracijske logore te svejedno ubili. Povijesni zapisi govore da je hrvatska Katolička crkva bila prisno povezana s ustašama. U prvim godinama Drugog svjetskog rata, katolički su svećenici nadgledali prisilna preobraćenja pravoslavnih Srba pod pokroviteljstvom ustaške države; franjevački fratri širili su ustašku propagandu. Neki visoki katolički dužnosnici u Jugoslaviji kasnije su osuđeni za ratne zločine. Među njima je bio i otac Dragutin Kamber, koji je naredio ubojstvo gotovo 300 pravoslavnih Srba; biskup Ivan Sarić iz Sarajeva, poznat kao 'krvnik Srba', te biskup Gregori Rožman iz Slovenije, traženi nacistički kolaborator. Suđenje vijeća za ratne zločine u Jugoslaviji 1946. proglasilo je krivicu nekoliko ustaških svećenika, među njima bivšeg franjevca Miroslava Filipovića - Majstorovića, zapovjednika koncentracijskog logora Jasenovac, gdje su ustaše mučile i ubile stotine tisuća, s okrutnošću koja je šokirala čak i naciste. Dok se otvara sve više tajnih dokumenata, jedan svećenik izranja kao najznačajniji igrač. Velečasni Krunoslav Draganović, franjevac, bio je viši dužnosnik ustaškog povjerenstva koje se bavilo prisilnim obraćenjima pravoslavnih Srba. Godine 1943., ustaše su s hrvatskom Katoličkom crkvom uredile da se otac Draganović pošalje u Rim. Tamo je služio kao tajnik Instituta Sv. Jerolima, sjemeništa za hrvatske redovnika koje je zapravo bilo središte potajne ustaške aktivnosti. Draganović je također postao Pavelićev neslužbeni emisar u Vatikanu te de facto veza s papinskim odborom za pomoć, vatikanskom organizacijom koja je za rata i poslije rata pružala pomoć izbjeglicama. Prema tajnim izvješćima američkoga vojnog kontraobavještajnog korpusa, napisanima nakon Drugog svjetskog rata, Draganović i njegovi kolaboratori u Sv. Jerolimu osiguravali su novac, hranu, stanovanje te su krivotvorili putovnice Crvenog križa za ustaške ratne zločinace koji su željeli pobjeći pravdi. Kroz podzemnu željeznicu svećenika simpatizera, poznatu kao 'ratline', ustaše su mogle kretati iz Trsta do Rima te prema neutralnim državama - prvenstveno Argentini - gdje su mogle proživjeti svoje dane nekažnjene i neprimijećene. Preko 'ratlinea', doslovce čitavo ustaško vodstvo prešlo je u slobodu. 'Svi ti ljudi bježali su - i to u vrijeme kad je u Rimu domoći se obroka značilo pravi uspjeh', prisjeća se William Gowen, djelatnik vojnog kontraobavještajnog korpusa u Rimu poslije rata. Kopije memoranduma koje su ispunili Gowen i drugi članovi kontraobavještajnog korpusa, a koje su sad pohranjene u američkim vojnim arhivima u Fort Belvoiru, sadrže mnoštvo pojedinosti o sumnjivim dolascima i odlascima u Sv. Jerolim. Stara zazidana građevina u Via Tomacelli 132 očito je bila više od običnog samostana. 'Sv. Jerolim pun je ćelija ustaških djelatnika', pisao je Gowen 12. veljače 1947. Da bi se ušlo u taj samostan, mora se izložiti osobnom pregledu zbog oružja i identifikacije... Čitavo područje čuvaju oružani pripadnici ustaške mladeži u civilu, a ustaški pozdravi stalno se razmjenjuju.' Iz unutrašnjih izvora, Gowen je čak uspio pribaviti Draganovićeve tajne dosjee. Gowen je 5. rujna 1947. izvijestio da oni 'jasno pokazuju (Draganovićevu) upletenost u pomaganju i poticanju ustaša da pobjegnu u južnu Ameriku.' Drugi hrvatski svećenik koji je živio u Sv. Jeronimu bio je također aktivan u krijumčarenju ratnih zločina, pokazuju dokumenti. Memorandum koji je nedavno otvoren, a vjeruje se da ga je 1946. napisao agent Ureda za stratešku potporu, prethodnik CIA-e, izvješćuje da svećenik zvan otac Golik pribavlja lažne putovnice i novac za ustaše. Golik je, kaže memorandum, navodno bio 'glavni sponzor svih hrvatskih žitelja u Rimu te je posebnu skrb poklanjao potrebama bivših ustaša.' Memorandum opisuje navode da su ustaše 'dobivale mjesečnu svotu od 6.000 lira po osobi (što bi danas iznosilo 2.700 funti), uz privilegiju jeftinih obroka u kantini Sv. Jeronima.' Hrvatski katolički dužnosnici slali su novac ratnim zločincima čak i nakon što su oni pobjegli u Argentinu, pokazuju dokumenti. Prema telegramskim porukama citiranim 1947., Pavelić je 1947. pobjegao u Buenos Aires gdje ga je navodno dočekala svita katoličkih svećenika. Nedavno otvoreni dokumenti također pokazuju da je biskup Rožman slao novac u Južnu Ameriku sa švicarskog računa otvorenog za 'pomoć izbjeglicama katoličke vjere'. Američki vojni ataše Davis Harrington 9. ožujka 1948. izvijestio je da Rožman 'ide u Bern da bi se pobrinuo za te financije. Novac se nalazi u švicarskoj banci, a on većinu novca namjerava poslati kroz Italiju te iz Italije ustašama u Argentinu.' Zapisi Hrvatske narodne banke omogućuju daljnje informacije o putu ustaškog zlata. Njih je prošle jeseni otkrio američki povjesničar hrvatskog podrijetla. Prema Jeri Jarebu, autoru knjige 'Zlato i novac NDH koji su premješteni u inozemstvo', dokumenti pokazuju da je 288 kilograma zlata uklonjeno iz Hrvatske narodne banke i državne riznice 7. svibnja 1945., na dan kad je Njemačka kapitulirala. Po Draganovićevom svjedočenju, dio tog blaga završio je u njegovim rukama. 'Zlatni svećenik' Draganović priznao je vijeću za ratne zločine u Jugoslaviji da je dijelio novac ustaškim vojnicima te hrvatskim civilnim izbjeglicama. (Iako pozvan da svjedoči, Draganović nikad nije optužen. Kasnije se vratio u Jugoslaviju te je tamo umro 1983.) No upleće li išta od dokaza sam Vatikan? Najsnažniji pokazatelj zasad je memorandum koji je prvi izazvao interes američkog ministarstva vanjskih poslova. Memorandum, datiran 21. listopada 1946., otkriven je prošloga ljeta u dosjeima Američkog ministarstva financija. Napisao ga je agent ureda za stratešku potporu Emerson Bigelow, a izvješćuje da su novac koji su ustaše poslale iz Hrvatske u Rim poslije rata djelomično predusreli Britanci, ali da je 200 milijuna švicarskih franaka (što je ekvivalent današnjih 170 milijuna dolara) pohranjeno u Vatikanu. Prema 'glasini', kaže memorandum, novac se koristio za financiranje hrvatskih ratnih zločinaca u egzilu. Kad je Bigelowljev memorandum prošle godine objavljen, Vatikan ga je brzo otklonio, tvrdnjom da optužbe ne mogu biti istinite. No neki istražitelji koji su proučavali obavještajne poslove Drugog svjetskog rata primjećuju da drugi arhivski dokumenti proturječe zamisli da je veza Vatikana i ustaša neuvjerljiva. Jedan je britanski diplomatski memorandum od 17. listopada 1947., citiran u knjizi iz 1991. 'Nesveto trojstvo', novinara Marka Aaronsa i bivšeg lovca na naciste iz Ministarstva pravosuđa Johna Loftusa. Prema memorandumu, svećenik Sv. Jeronima otac Mandić bio je 'veza s Vatikanom', uključen u mijenjanje ustaškog zlata, nakita i strane valute u talijanske lire. Druga izvješća spominju ustaške sastanke s vatikanskim dužnosnicima ili čak ustaše koje su živjele u Vatikanu. Britansko ministarstvo vanjskih poslova izvijestilo je u siječnju 1947. da je sam Pavelić, u to vrijeme već traženi ratni zločinac, živio u Vatikanu. Ranije Gowenovo izvješće od listopada 1946. bilježi da je Pavelić u Rimu te da kontaktira s Draganovićem. Dokumenti uključuju popis ustaša skrivenih u Papinoj ljetnoj rezidenciji u Castel Gandolfu te to da su ih viđali kako se Rimom voze u automobilima s vatikanskim registarskim tablicama. Nedavno otvoren memorandum govori da su se ustaše hranile u crkvenoj kantini te da je otac Golik 'izjavio da je u bliskoj vezi s Vatikanom'. Vatikansko toleriranje ustaša za vrijeme rata nije bila tajna. Na preporuku zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca - koji je blagoslovio Pavelića na otvaranju hrvatskog parlamenta - Papa je uspostavio neslužbene diplomatske odnose s Nezavisnom Državom Hrvatskom te je njegov veleposlanik redovito posjećivao ustaške stožere. Godine 1941. i 1943., u vrijeme kad su njegovi postupci bili poznati, Pavelića je Pio XII. privatno primio u dva navrata. Papa je obrazložio da je ustaškog vođu primio tek kao katolika, a ne poglavara hrvatske države. O Papinoj odluci u to se vrijeme mnogo pričalo i mnogo ju se osuđivalo. U srpnju 1941., Francis D'Aroy Osborne, britanski veleposlanik u Vatikanu, pisao je: '(Papino) primanje Pavelića... više je ugrozilo njegovu reputaciju u ovoj zemlji nego ijedan drugi čin od početka rata'. Ono što sve to znači srž je istraživanja koje predvodi američko ministarstvo vanjskih poslova. Vatikanski dužnosnici tvrde da ništa ne skrivaju jer nemaju što skrivati. No kažu da vanjskim istražiteljima ne mogu dopustiti slobodan pristup arhivima budući da zbirka sadrži osjetljive dosjee o osoblju. Kao općenito pravilo, Vatikan otvara crkvene dokumente tek nakon kojih 75 godina. 'Vezan sam šutnjom', izjavio je velečasni Marcel Chappin iz vatikanskog ministarstva vanjskih poslova, prisiljen na komentar. Chappin je izjavio da je Vatikan već objavio opsežne izvještaje o svojoj ulozi u Drugom svjetskom ratu, uključujući i raspravu o Piu XII., koji je šutio o nacističkim zločinima budući da je vjerovao kako bi izazivanje nacista vodilo još većim progonima te je ateistički komunizam smatrao većim neprijateljem. Branitelji Vatikana primjećuju da je Crkva služila desecima tisuća Židova za vrijeme rata te zahtijevaju da se sadašnje sumnje promatraju u kontekstu kaotičnih vremena: izbjeglice su se slijevale u Vatikan nakon rata, i prilično je moguće da su fondovi namijenjeni tim izbjeglicama rabljeni za pomaganje ratnih zločinaca bez Papina znanja. Pitanje je što je znalo vatikansko vodstvo?', kaže povjesničar američkog ministarstva vanjskih poslova William Slaney, autor izvješća o nacističkom zlatu. 'Želimo da se Vatikan... pozabavi sa svojim dijelom tog groznog događaja.'" 250033 MET mar 98