RFI O AMERIČKOJ DOMINACIJI U EUROPI

FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 23. III. 1998. U rubrici Dossier Stanko Cerović komentira opasnosti američke dominacije u Europi. "List 'Le Monde' zaključuje da je iračka kriza, u kojoj je za dlaku izbjegnut rat, pokazala slabosti načinu na koji Sjedinjene Države igraju ulogu supersile, tj. jedinog gazde na planetu. Jednostavno rečeno, on je daleko od pravog stanja stvari, Washington ne samo da ne konzultira nikoga pri donošenju važnih odluka nego jedva i vodi računa o bilo čijim stavovima prema tim odlukama i drugo, što je možda tvrdnja s malo manje argumenta, Sjedinjene Države olako srljaju u rat, male probleme rješavaju velikim sredstvima. 'Le Monde' opet citira jednu od starih političkih mudrosti, 'previše sile ubija silu', tj. Amerika može izgubiti autoritet supersile, namećući ga olako i brutalno. To je opći problem, a u iračkoj krizi se pojasnilo nešto što nije bilo dovoljno očito sa završetkom hladnog rata u kojem su dvije supersile jedna drugu ograničavale i držale u ravnoteži. Otad Sjedinjene Države igraju golemu ulogu, njihov prestiž je neusporediv, pa se morao nametnuti problem pretjerane moći. I ljudi i države uvijek idu do kraja svojih moći, tj. ostvaruju svoje interese u svijetu koliko je god to moguće, pisao je stari grčki mudrac Tukidid, i obično stradaju kada precijene te svoje mogućnosti. Tako i Amerika, ako ni zbog čega drugog, po inerciji može prijeći granicu razumnog i korisnog u svojoj dominaciji svijetom. U odnosima s Europom ovo uspostavljanje dominacije moglo bi se pokazati mnogo osjetljivijim nego što sad izgleda i tu su ove antiameričke reakcije, kao u 'Le Mondeu', početak trajnijeg nezadovoljstva koje se može čuti kod diplomata i općenito. Proširenjem NATO-saveza američka je dominacija postala veća nego ičija u povijesti Starog Kontinenta. To proširenje je istodobno ojačalo američku poziciju u zapadnoj Europi, gdje je ona mogla biti dovedena u pitanje na isti način kao što proširenje Europske unije slabi snagu zapadnoeuropske jezgre jakih razvijenih država koje su se ujedinile. I na proširenju NATO-saveza i unije inzistiraju Washington i London, kao glavni oslonac američke politike u Europi. Ta dva procesa, prividno nosioci reda i mira, nose i najveće opasnosti za Europu kad se ta politika na istoku Europe oslanja na Poljsku, što je također potvrdio 'Le Monde'. U ovom procesu je američka intervencija u Bosni bila vrlo važna i teško je poreći tvrdnju da se trajanje bosanskog rata objašnjava potrebom da se pokaže nezamjenjivost NATO saveza u Europi. Ta nezamjenjivost se može potvrđivati i na Kosovu i dalje na Balkanu. Kako sada stoje stvari? Predsjednik Havel je veliki pobornik ovog jačanja NATO-a i njegova proširenja, njegovi se stavovi zato svuda na Zapadu s puno reklame prenose, naročito u Americi. On je jednom prilikom izrazio tezu da nema mira i razvoja bez jačanja NATO-a. Havel je jedini disident koji je došao na vlast, Walensa je bio radnički vođa, i jedini među istočnoeuropskim disidentima koji je bio sasvim prihvatljiv za Zapad zbog nedostatka političkog iskustva, nedostatku originalnih ideja, čovjek bez rizika, kojega je lako hvaliti i pozivati se na disidentsko iskustvo i koji ima veliki prestiž u kulturi. Polemike o tome treba li jačati NATO i slijediti ga traju od kraja hladnog rata. Lokalni sukobi, kao oni na Balkanu, još su i mogli opravdati prisutnost NATO-saveza svuda u Europi poslije kraja hladnog rata, ali bez tih konflikata - što od te ideje ostaje. Čemu služi američka vojna dominacija u Europi? Vojna hegemonija mora biti opravdana nekim opasnostima, inače je nezamislivo da se ne pojave razlike i sukobi između europskih zemalja koje drže do sebe, s jedne strane, i Amerike s druge strane. Jer ni Europa nije po vokaciji vazal i sluga. Argumenti kao Havelov da se tako održava red i mir u Europi primjer su kratkovidnosti ili nemoći sadašnje europske političke klase. Red i mir se vječno nigdje ne mogu osigurati i ne osiguravaju se kad nisu ugroženi, nego ljudi žive slobodno. Ako ih veća opasnost ne ujedinjuje, a ovlast mora razdvojiti interese Europe i Amerike i NATO savez u tom slučaju samo može služiti kao povod za sukobe jer iritira europsku želju za samostalnošću. Mnogo bi čistiji odnosi bili ako bi Europa preuzela odgovornost za sebe i nosila svoju nezavisnost sa svim rizicima koji su danas vrlo mali. Nije čudo da ljudi kao Havel prizivaju taj apstraktni mir i kišobran velesile. Iz poljske tradicije teško je i zamisliti mogućnost da se preuzme odgovornost za svoju sudbinu bez nekog gospodara, ali teška tradicija nije tipična za ostatak Europe. Nesreća je što su danas i veći europski narodi zapali u slično malodušje i osjećanje inferiornosti, a nekontrolirano širenje Europske unije na slabe države srednje i istočne Europe smanjuje izglede Europe da se osamostali kao sila. Ujedinjeni ili ne, veliki europski narodi će se naći na muci s ovom neopravdano velikom ulogom NATO-saveza onoga dana kad im se vrati želja da sami odgovaraju za svoju povijest, a onda će se vidjeti da je prizivanje bilo koje vojne dominacije uvijek zametak neke buduće nesreće... Preko glava dvije generacije političara koji su nedorasli sadašnjim mutacijama u Europi dobiva veliki značaj nekadašnja samostalna De Gaulleova politika uspostavljanja samostalosti Europe u odnosu na Moskvu i na Washington. To je onda izgledalo iluzorno, antiamerički, ali veliki državnik je na kraju u pravu protiv svih. Taj De Gaulleov prilaz Europi i njenim odnosima s Amerikom ostaje jedini na kome može biti ponovo uspostavljena istinska samostalnost i veličina Europe i koji postavlja odnose s Amerikom na zdrave osnove. De Gaulle nikada nije bio za antiameričku, nego samo za samostalnu europsku ulogu. Sad političari slijede nemoćno Washington, a istovremeno uzgajaju u društvu antiamerikanizam zbog kompleksa inferiornosti. Svi se slažu da je De Gaulle najveći europski državnik poslije II. svjetskog rata, ali čini se da zbog te veličine upravo nema nasljednika u Europi. (RFI) 240203 MET mar 98