AUSTRIJA - 23. III. DER STANDARD: SAD SU JAMAC OPSTANKA EU

AUSTRIJA DER STANDARD 23. III. 1998. Bi li NATO bez SAD uistinu bio bolja opcija? Eric Frey ističe da nijedna europska sila nije pogodna ni poželjna za vodeću ulogu u vojnom savezu. "Austrijski kancelar Viktor Klima protivi se pristupu Austrije u NATO, ali zahtijeva samostalnu europsku sigurnosnu i obrambenu politiku, koja bi se od NATO-a trebala pravno razlikovati u jednoj točki: ne bi obuhvatila SAD i Kanadu. I u ostalim strankama takvo mišljenje zastupaju baš oni pragmatici, koji teže srednjem rješenju između NATO-a i neutralnosti. Oni žele da Austrija pristupi NATO-u tek nakon temeljite promjene tog obrambenog saveza. Drugim riječima, nakon smanjenog utjecaja Washingtona i povećanog utjecaja Moskve. Hoće li parola 'Amerikanci van' postati maksimom austrijske vanjske politike? Ta želja nije sasvim nerealna. Naime, SAD se postupno odvajaju od Sjevernoatlantskog pakta - ne službeno već emocionalno. Prošlog je tjedna velika rasprava o proširenju NATO-a u američkom Senatu protekla gotovo bešumno. Senatori su očitovali opću nezainteresiranost za budućnost atlantskog saveza. Oštrica pitanja troškova otupljena je revidiranom procjenom Bijele kuće, a američki su birači prema ostalim pitanjima ravnodušni. To još ne znači pobjedu izolacionizma. No, Sjevernoatlantski savez ne igra više za supersilu SAD središnju ulogu kao nekada. NATO tek u rijetkom slučajevima služi američkim izravnim državnim interesima. Nakon završetka hladnog rata SAD su zapravo mogle raspustiti NATO i povući se iz Europe. No, ostale su u savezu - snažno umanjivši vojnu nazočnost - jer su tako htjeli Europljani. Doduše, nerijetko arogantni ton Amerikanaca često ljuti njihove partnere, ali povici 'Yankees, go home' odjekuju danas u članicama NATO-a samo na izrazito mirovno angažiranom i na nacionalističkom rubu stranačkog spektra. Europa treba SAD radi vlastite sigurnosnopolitičke stabilnosti - ne zato što je slaba već zato što njezin odnos snaga i interesa i danas kao i proteklih stotinu godina naginje nestabilnosti. Francuska, Njemačka i Velika Britanija otprilike su podjednako jake; nijedna od tih zemalja nije primjerena pa ni poželjna u ulozi vodeće sile. 'Koncert sila' izazvao bi veliki otpor upravo u manjim zemljama. Bez velikog oca Amerike stari bi kontinent bio još udaljeniji od zajedničke vanjske politike, a neprekidna svađa čak bi ugrozila opstanak Europske unije. Prevlast Amerike uvjetovana je i činjenicom da je sigurnost javno dobro i da donosi korist i onima koji je slabo ili uopće ne podupiru. Stoga sigurnost obično dostatno jamče samo hegemonijalne sile. SAD su danas jedina zemlja koja ozbiljno ulaže u vojnu tehnologiju - i to ne zato što planira nekakva osvajanja. Stoga cijela Europa, a ne samo Austrija, uživa u sigurnosnopolitičkim plodovima tuđeg rada - bilo u Bosni ili u odnosu prema Iraku. To najbolje znaju istočni Europljani koji žele pristupiti EU zbog gospodarstva, ali u potrazi za jamstvima svoje sigurnosti upiru pogled u Washington. SAD ne mogu i neće tako brzo odbaciti ulogu proizvođača globalne stabilnosti jer bi i same snosile negativne posljedice takvog poteza. Stoga će njihov odlazak iz NATO-a biti polagan i trajat će možda i nekoliko desetljeća. Što dulje pak čekamo na razvoj europske vanjske i sigurnosne politike, koja će moći proizvesti nešto više od razvodnjenih rezolucija, to je manje razloga da zemlje poput Austrije odbijaju pristup NATO-u iz gotovo neskrivenih protuameričkih osjećaja", zaključuje Eric Frey. 240201 MET mar 98