NJEMAČKA - 19. III. FAZ:

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 19. III. 1998. Titoistička igra skrivača s mrtvima "Mnoge zapadne knjige, izvješća i znanstveni članci o pozadini rata na području bivše Jugoslavije (1991. do 1995.) često sugeriraju međusobnu povezanost između velikog broja žrtava među Srbima u Drugom svjetskom ratu i njihove spremnosti na oružani sukob na kraju ovog stoljeća. Iako procjene koje autori iznose radi potkrjepe te povezanosti variraju, čini se da svi oni općenito konstatiraju uzročnu vezu. No, čini se također da je pritom zanemareno pitanje je li konstatacija o uzročnoj vezi između ratnih žrtava koje dijeli vremenski razmak od 50 godina uopće prihvatljiva. Ne bi li zapravo trebalo ustvrditi da je jedan od razloga što su se Srbija i Srbi u susjednim republikama tako lako upustili u rat u prvom redu odnos ondašnje jugoslavenske javnosti prema žrtvama, a ne broj žrtava sam po sebi? Bez obzira na moguć odgovor na to pitanje, valja ustvrditi da priča o broju žrtava na području bivše Jugoslavije zaslužuje širu pozornost. Autokratski vladar tadašnje komunističke Jugoslavije Josip Broz Tito, igrao je u početku glavnu ulogu u toj priči koju bismo mogli nazvati igrom skrivača s mrtvima. Doduše, na temelju grubih procjena moguće je ustvrditi da je Drugi svjetski rat u jugoslavenskim zemljama odnio izvanredno puno ljudskih života. No, Tito je već u svibnju 1945., u govoru održanom u Ljubljani, iznio točan broj - 1,7 milijuna mrtvih. Jugoslavenska je vlada Međunarodnom povjerenstvu za odštetu u Parizu podastrla brojku od 1.706.000 žrtava. Tek je nakon toga jugoslavenska vlada provela veliku, opsežnu i skupu operaciju prebrajanja žrtava radi empirijske potvrde brojke koju je Tito spomenuo. Rezultati tog prebrajanja nikada nisu objavljeni zato što - možemo pretpostaviti - nisu potkrjepljivali navedenu brojku. Te uzročno-posljednične veze prikazuje stručnjak za demografiju Vladimir Žerjavić u drugom izdanju svoje studije o ratnim gubicima u Jugoslaviji ('Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga', Zagreb, 1992.). U toj igri skrivača Tito i komunisti ispreli su svoju legendu o velikim žrtvama koje su podnesene u antifašističkoj borbi za slobodu i socijalizam i trebale su je učiniti još slavnijom i nedodirljivijom. Jedan srpski znanstvenik, koji je nakon svjetskog rata emigrirao, počeo je osamdesetih godina rušiti tu legendu demografskom studijom i statističkom računicom. Riječ je o Bogoljubu Kočoviću, koji se kao uvjereni demokrat u inozemstvu angažirao i u političkoj sferi. Studiju o ljudskim gubicima u drugom svjetskom ratu objavio je 1985. u Londonu, u izdanju srpskih emigranata. No, osamdesetih godina, a ponajprije nakon Titove smrti, spomenuta legenda, prožeta komunističkim i antifašističkim motivima, prerasla je u sasvim drugačiju legendu koju bi Tito vjerojatno uzdrmao, iako ju je svojom politikom tajenja brojčanih podataka o ljudskim gubicima mjerodavno omogućio. Budući da prebrajanje ratnih žrtava nije donijelo ideološki zadovoljavajuće rezultate, g. 1947. vlast je posegnula za matematikom, naloživši saveznom uredu za statistiku sa sjedištem u Beogradu da statističkim metodama izračuna broj žrtava Drugoga svjetskog rata u trenutku kada još nije provedeno poslijeratno prebrajanje. Ta je zadaća povjerena jednom studentu matematike. Čitava ta priča procurila je u javnost tek 1989., kada je Vladeta Vučković, kasnije profesor matematike u Sjedinjenim Državama, ispričao u novinama kako je svojedobno kao student pozvan da u roku od dva tjedna izračuna gubitke koje je među stanovništvom prouzročio rat. Ta je brojka trebala biti 'povelika i znanstveno utemeljena' kako bi je šef vlade Edvard Kardelj mogao prezentirati u Parizu na sljedećoj konferenciji o reparacijama. Vučković je kompliciranim metodama izračunao da DEMOGRAFSKI gubitak iznosi 1.700.000 ljudskih života. Kardelj je taj demografski gubitak na pariškoj konferenciji prikazao kao broj poginulih u ratu. Drugim riječima, nezačeta djeca iz ratnih godina, prognanici i izbjeglice prikazani su kao poginuli u ratu. Budućnost će pokazati da je posrijedi bila laž s velikim posljedicama. Ta je brojka otada u svim priručnicima i udžbenicima imala status službene brojke poginulih u ratu u Jugoslaviji. Nakon popisa stanovništva g. 1948. priča s brojem žrtava bilježi još bizarniji zaokret. Bivši Vučkovićev šef Vogelnik objavio je iznenada novu procjenu demografskog gubitka. Naime, broj stanovnika, utvrđen popisom stanovništva očitovao je nužnost još većeg demografskog gubitka ako se podaci o 1.700.000 poginulih u ratu slučajno pokažu točnim. Oni su pak sigurno točni, glasila je zapovijed. Vogelnik je brzo izračunao da demografski gubitak iznosi 3.250.000 ljudskih života. Dakle, sugerirao je da se brojka od 1.700.000 odnosi na poginule u ratu, iako je kao stručnjak za statističku demografiju sigurno znao da je riječ o demografskom gubitku, dakle o brojci koja obuhvaća i izostali prirast stanovništva. Nova manipulacija nije mogla ostati bez odgovora Vogelnikovih kolega stručnjaka. Njegova računica podvrgnuta je sustavnoj kritici jer je postulirala godišnji prirast stanovništva kakvog u Jugoslaviji nikada nije bilo; povećanjem godišnje stope prirasta u razdoblju od 1941. do 1946. ionako je moguće bezgranično povećavati brojku demografskog gubitka. Trideset godina kasnije Vogelnikove sporne brojke bile su vrlo omiljene u određenim nestručnim srpskim krugovima. Nakon što se odnos između Jugoslavije i Savezne Republike Njemačke šezdesetih godina počeo normalizirati, vlasti su zahtjev za reparacijom željele poduprijeti neprijepornim, preciznim brojkama. Tako je 1964. ponovno provedeno empirijsko prebrojavanje žrtava: ratne žrtve obuhvaćene su poimence i uz poštivanje svih relevantnih podataka. No, rezultatima tog prebrojavanja nije bila namijenjena bolja sudbina nego onima iz 1946. Procjena je trajala dvije godine, pri čemu nisu procijenjene sve kategorije u upitniku - primjer je kategorija nacionalnosti. Prebrojavanje je očitovalo brojku od 597.323 - istinskih, poimence poznatih - žrtava koje je PROUZROČIO rat. Spomenuta je brojka obuhvatila i preživjele iz rata (509.846) ali je uglavnom izuzela žrtve pobijeđenih strana. Rezultati prebrojavanja žrtava sadržavali su i navode o žrtvama u logorima pa i u ozloglašenom Jasenovcu (61.383). Ta je brojka bila i do deset puta niža od službene, pri čemu uz službene brojke - primjer je ukupni broj žrtava - nisu bili navedeni podaci o metodama procjene. U Enciklopediji Jugoslavije (1988.) iznesena je lapidarna konstatacija da je zemaljsko povjerenstvo Hrvatske, zaduženo za procjenu ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača, procijenilo u svom izvješću 'Međunarodnom vojnom sudu u Nuernbergu broj žrtava na 500 do 600 tisuća, dok se u većini literature spominje brojka od 700 tisuća žrtava'. Doduše, rezultati tog prebrajanja 'nesumnjivih' ratnih žrtava (597.323) tretirani su kao državna tajna. Tek je krajem osamdesetih godina jugoslavenska vlada ukinula 'embargo na podatke' iz tog prebrajanja, objavivši popis svih registriranih žrtava - doduše u izdanju od samo deset primjeraka. Pritom valja napomenuti da te primjerke nije bilo moguće 'naći u knjižnicama niti ih je bilo moguće kupiti', kao što se doznaje iz prve razborite publikacije, objavljene na tu temu u Beogradu. Riječ je o analizi i o kritičkom preispitivanju metodologije te istrage, koje je proveo srpski stručnjak za statistiku Srđan Bogosavljević - doduše, tek 1995., dakle više od 30 godina kasnije. Od sedamdesetih godina tema zatajenih podataka sve je snažnije politizirana. Budući da su rezultati empirijskog prebrojavanja ispravljali službene podatke, iznoseći znatno manje brojke, mogli su biti protumačeni kao rasterećujuća okolnost za Hrvate, kojima je vlast željela natovariti kolektivnu krivnju. Nesporno je pak samo da je većina ratnih žrtava stradala na TERITORIJU takozvane Nezavisne Države Hrvatske (1941. do 1945). NDH se pak sastojala od današnje Hrvatske kojoj su tada amputirana područja, pripojena Mađarskoj i Italiji, te od današnje Bosne i od pokrajine Srijem, gdje je otpor bio najjači i borbe najžešće - i to tijekom čitavog rata. U tom je kontekstu, osim zatajivanja i tabuizacije činjenica i tema, katastrofalnu ulogu odigrala i okolnost da su se 'razjašnjavanjem' te teške i sporne tematike počeli baviti povjesničari-amateri i pseudoznanstvenici. Samovoljnim povijesnim tumačenjima posebno su se istaknuli general Velimir Terzić i Titov biograf Vladimir Dedijer. Sadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koji je u poslijeratnom periodu zauzimao vodeći položaj u kadrovskom odjelu JNA i u skupini partizana, koji su nakon rata postali hobby-povjesničari, imao je također povlašteni pristup tajnim podacima. Od spomenutih i ostalih nazovi-povjesničara, Tuđman se razlikovao po tome što je nešto bolje izučio povjesničarski zanat. Dok je Terzić broj poginulih u ratu i žrtava logora u Jasenovcu povećao što je više mogao, Tuđman je prezentirao spomenute zatajene brojke. Napuhane Terzićeve (i Dedijerove) brojke nisu ih stajale baš ništa, dok je Tuđmana brojka od 62.383 prebrojene, poimence poznate i identificirane žrtve logora u Jasenovcu stajala karijere i odvela ga u zatvor, iako je crno na bijelom bila iznesena na papiru spomenute službene istrage jugoslavenske vlade. Tito, njegovi nasljednici i odgovarajuće savezne institucije održavali su laž prešućivanjem i tajenjem. Takva je pak politika poput raka nagrizala državu koju su na taj način željeli sačuvati, pridonijevši njezinu raspadu. No, najgore se dogodilo kada je ta tragedija vezana za žrtve postala politiziranom javnom temom. Vlast je osamdesetih godina tolerirala manijsko ponašanje srpskih intelektualaca, koji su svojim apsurdnim množenjem srpskih ratnih žrtava potpirili nacionalnu histeriju i mržnju prema Hrvatima, s kojima su - usprkos svemu - bili tijesno povezani. Jedan je autor izračunao 'točan broj' ubijenih Srba u Jasenovcu, uzevši za osnovu računice površinu logora. Pritom je koristio podatak o masovnoj grobnici u Jasenovcu koji je zabilježen u prekinutoj istrazi znanstvene skupine 1976. na području logora u Jasenovcu i nije znanstveno provjeren. No samozvani istraživač logora u Jasenovcu pomnožio je izolirani broj leševa, pronađen samo na jednom nalazištu, s kvadraturom logora, došavši tako do brojke od više od milijun ubijenih Srba. Iz histološkog nalaza, koji je utvrdio postojanje lužine, nastale iz istrunulih kostiju, 'stručnjak' je iskonstruirao tvornicu sapuna, u kojoj su Srbi kuhani u kotlu radi proizvodnje sapuna. Takvom su besmislicom svi mediji godinama hranili srpsku javnost. Jugoslavenski savezni ured za statistiku i jugoslavenska vlada zavili su se u šutnju. Sanduci puni kartona s upitnicima, korištenim u istrazi 1964. g. ležali su nedirnuti pod ključem u podrumu jugoslavenskog saveznog arhiva, iako je predstojeća nesreća, potaknuta proizvoljnim umnogostručavanjem broja (srpskih) ratnih žrtava, već bila gotovo opipljiva. Srpsko društvo uhvatilo se u laž kao u paukovu mrežu. Polazište u statističkim demografskim istraživanjima u bivšoj Jugoslaviji bilo je uistinu zamršeno - zato što je zajednička država (1918. do 1941.) bila mlada, te su upravne jedinice, koje je oktroirao Beograd, proizvoljno dijelile stanovništvo, presijecale tradicionalne povijesno-etničke jedinice i još k tome mijenjale svoj oblik. U drugom svjetskom ratu zemlja je ponovno podijeljena. Nadalje, na kraju rata, država je dobila nove teritorije dok su velike manjine (Volksdojčeri i Talijani) nestale. Dvije spomenute demografske studije - Kočovićeva i Žerjavićeva - koje su nezavisno jedna u odnosu na drugu i različitim putovima došle do sličnih statističkih procjena broja žrtava, precizno očituju svoje statističke metode kompliciranim pojedinačnim računskim operacijama između tih promjenjivih tvorevina. No, srpski hobby-povjesničar, kojega je cjelokupna srpska javnost slavila kao velikog znanstvenika, iznio je sljedeću računicu: od službenog broja srpskih građana koji su po navodima ustaške države (1941. do 1945.) živjeli na njezinu teritoriju, on je oduzeo broj Srba, koji su u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini živjeli nakon popisa stanovništva 1948. Razlika je po njegovu mišljenju pokazivala broj ubijenih Srba. Činjenicu da je u sastavu ustaške države bila i - većinom srpskim stanovništvom nastanjena - pokrajina Srijem, koja je nakon rata dodijeljena Srbiji, on je zanemario, baš kao i povelik broj ljudi koji su napustili to područje ili čak i zemlju. Ukratko, 'zaboravio' je 400 tisuća ljudi, koji su u njegovoj računici kao mrtvi Srbi udvostručili broj srpskih ratnih žrtava. Takve bi računice bile smiješne da nisu izazvale razorne posljedice. Ne smije ostati nespomenuto ni da su takvi maštoviti brojevi na veliko šireni u zapadnoj javnosti. Austrijski književnik Peter Handke samo je jedan primjer nestvarnog baratanja brojevima kad govori o tomu da je od dva milijuna Srba u Hrvatskoj poslije Drugog svjetskog rata živjelo samo 600 tisuća. Zaboravljeno je ili prešućeno da se radilo o bitno drugim područjima koja su tu označena riječju 'Hrvatska' i o ukupnom stanovništvu dvostrukog reda veličine. Za to vrijeme došlo se do sigurne spoznaje približnog broja žrtava Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. Tu su ponajprije dvije statističko-demografske studije Kočovića i Žerjavića s pouzdanim procjenama i Bogosavljevićeva računica koja je provedena na temelju empirijskih brojeva istraživanja iz 1964. i uvelike se podudara s rezultatima Kočovića i Žerjavića. Bogosavljevićeva računica polazi od empirijskih brojeva, a nadopunjuje se pretpostavkom neevidentiranih žrtava. Srednja vrijednost Bogosavljevićevih rezultata bila bi 1,045.000, dakle broj koji se uvelike poklapa s Kočovićevim i Žerjavićevim brojevima, 1,014.000 odnosno 1,027.000. Ako se te brojeve postavi u odnos s relevantnim brojem stanovnika, jasno je da se radi o velikim gubicima. Ispravak nije relativiziranje. Gubici među hrvatskim stanovništvom iznosili su više od pet posto, srpskim više od sedam posto, među muslimanskim su stanovništvom s osam posto bili još veći, dočim je od Židova od kojih je više od 40 posto odvedeno izvan Jugoslavije, dakle ubijeno u nacističkim logorima, preživjelo najviše 20 posto. Od ukupnog broja ratnih žrtava većina otpada na Srbe: 52 posto. I Kočović i Žerjavić obavili su procjenu žrtava Jasenovca tek u drugom izdanju svojih studija. Kočović čija je studija objavljena 1990. u Sarajevu, procjenjuje taj broj na 70 tisuća žrtava. Žerjavić je izračunao prilično precizno 83 tisuće, od toga oko 50 tisuća Srba. Zbrojio je najprije poznate, odvedene iz njihovih boravišta u Jasenovac i uzeo u obzir kvotu neevidentiranih žrtava. Ti znanstveno zajamčeni podaci još dugo neće imati nikakvog utjecaja na prevladavajuće baratanje Srba s njihovim žrtvama iz Drugog svjetskog rata. Štoviše, može se pretpostaviti da još uvijek prevladavajuće predodžbe mjerodavno utječu i iskrivljavaju shvaćanje srpskog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, čije rane još nisu zacijelile i da se iz srpskih poraza u tom ratu crpi materijal za novu mitologizaciju. No barem bi bilo poželjno da spomenutim studijama Kočovića, Žerjavića i Bogosavljevića strani sutori, koji se bave tim područjem, posvete više pozornosti. U jednom njemačkom izdanju iz 1995. godine nije spomenuta niti Kočovićeva studija iz 1985. godine niti Žerjavićeva (1989.); zbog čega se u njemu može pročitati da broj progonjenih i ubijenih 'do danas' nije razjašnjen i da se kreće 'između više desetaka i stotina tisuća, čak milijuna mrtvih'. No oni koji žele istraživati uzroke rata od 1991. do 1995. moraju se zapravo baviti nacionalističkim mitologizacijskim i huškačkim diskursom i retorikom laži u srpskoj javnosti uoči i tijekom rata te uzeti u obzir istraživačko stajalište o pitanju ratnih žrtava od 1941. do 1945" - piše dr. Dunja Melčić, suradnica na projektu za istočnu Europu u Institutu Max Planck za europsku pravnu povijest u Frankfurtu. 200124 MET mar 98