VJESNIK-CRVENI KRIŽ MANIPULIRA ŽRTVAMA I SKRIVA ISTINU-KOSOVIĆ-2-3

VJESNIK 2. III. 1998. Međunarodni Crveni križ je u ratu protiv Hrvatske učinio neshvatljive propuste i prešućivanja "Ispunjava li Međunarodni komitet Crvenog križa (MKCK) u Hrvatskoj svoju osnovnu dužnost neutralnog posrednika između žrtava i njihovih prava te država potpisnica Ženevskih konvencija i njihovih obveza s obzirom na činjenicu da se još više od 2.000 hrvatskih branitelja i civila vode kao nestali?", pitanje je što ga u uvodu članka postavlja Vedran Kosović, da bi potom iznio ocjenu Zdenke Farkaš, voditeljice Centra 'Apel' za zaštitu ljudskih prava zatočenih nasilno odvedenih i nestalih branitelja, građana i članova njihovih obitelji , koja drži "da je MKCK za rata u Hrvatskoj učinio brojne propuste. Naime, MKCK u dokumentu 'Fact sheet - ICRC operations in former Yugoslavia' (lipanj 1996.) jasno ističe da su za nestale osobe iz 1991. godine u Hrvatskoj oni smao promatrači, dok su za nestale iz 1995. godine posrednici između obitelji nestalih i autoriteta (vlade). Da je to čista diskriminacija, kaže Farkaš, ponajbolje znaju obitelji nestalih. Iz tog se dokumenta vidi da je MKCK od 1991. do 1996. na području bivše Jugoslavije imao 3.521 posjett na 520 mjesta zatočenja, iz čega proizlazi da je svake godine samo jedanput obišao zatvore, logore ili druga mjesta zatočenja. Od 44.376 registriranih zatočenika, MKCK zna da ih je oslobođeno 21.430, jer se to dogodilo uz njihovo znanje i pod njihovim pokroviteljstvom, kaže Farkaš, te se pita: što je sda 22.940 osoba za koje se iz brošure vidi da ih je MKCK barem jedanput posjetio i registrirao, a poslije im se gubi svaki trag? Ako MKCK djeluje kao humanitarna organizacija, trebao bi imena svih tih osoba te mjsta njihova ztočenja dostaviti hrvatskim vlastima (i drugima koje to zanima), a kod sila što su ih držale tražiti odgovor o njihovoj sudbini. U grafikonu spomenutog dokumenta za 1991. godinu evidentirano je na području bivše Jugoslavije nestalo te se izgubio trag 1,235 osoba. Kako u bosni tada još nije bilo agresije, vjeruje se da bi među tim osobama trebao biti netko koga traže obitelji, članovi 'Apela' ili druge udruge. Zašto MKCK ne želi objaviti te podatke? Oni ili znaju da su ti ljudi ubijeni, pa skrivaju istinu o srpskom zločinu ili, što nije vjerojatno, nitko od tih ljudi nije na hrvatskom popisu nestalih. Prikrivanje tih podataka otvara pitanje o tome što je MKCK radio u najtežim danima agresije na Hrvatsku, ističe Farkaš. (...) Godine 1991. MKCK, pod vodstvom Cornelia Somaruge i uza svu potrebnu podršku i pomoć, nije uspio spasiti 400 ljudi iz vukovarske bolnice. Sljedeća zamjerka Crvenom križu upućena je Središnjoj agenciji za traženje nestalih, čije su zadaće pribavljanje i zapis svih obavijesti koje omogućuju identifikaciju mrtvih, ranjenih ili nestalih osoba i prosljeđivanje obavijesti najbližoj rodbini. U knjizi J. F. Bergera 'Humanitarna diplomacija MKCK-a i sukob u Hrvatskoj ('91.-'92.)' piše: 'U međuvremenu, neki pacijenti i civili koji su se povukli u bolnicu (vukovarsku), bili su pogubljeni'. Farkaš se pita, ako je toobjavljeno 1995. godine u knjizi, zašto o tim događjima nisu pravodobno izviještene obitelji tih žrtava? Međutim, dodaje, obitelji nestalih su uočile da MKCK krije podatke te su podnijele zahtjeve (više od 500) da im se u roku sedam dana pismeno dostave informacije dosadašnje potrage i registracije traženih osoba. O toj akciji obaviještena su i veleposlanstva država članica EU-a, a njemački veleposlanik se posebno zainteresirao za situaciju, te dobio obećanje da će podatci biti poslani. U veljači 1997. godine petstotinjak obitelji dobio je identičan pamflet u kojem stoji da je skupljanje informacija u tijeku. (...) Istodobno počinju prve ekshumacije i prva pokapanja žrtava Ovčare, tako da neke obitelji neposredno pred pokop ili kratko nakon njega dobivaju taj pamflet. Zaprepašćujuća je, kaže Farkaš, ta indolentnost MKCK-a prema zbivanjima, pa i obiteljima već identificiranih i pokopanih žrtava. ona dodaje da je kontradiktornost u radu MKCK-a očita: poslije svakog posjeta zatočenima, pišu se tajna izvješća što se predočuju sili koja drži zarobljene, dok se u slučaju ratnih zarobljenika izvještavaju i vlade njihovih matičnih zemalja. Smatra li MKCK da je njegova matična zemlja - jugoslavija, pa Hrvatskoj nisu dostavljena izvješća i popis ratnih zarobljenika? Taj zaključak proizlazi iz njegova biltena 'Panorama '92.', tiskanog u ožujku 1992. godine, gdje uz fotografiju razorenog Vukovara piše - Jugoslavija. (...) Na temelju činjenica, ni UN niti MKCK nisu svijetu predočili objektivno stanje hrvatskih stradanja, žrtava, kršenja ljudskih prava te prikrivanje zločina i dokaza o zločinima. Zdenka Farkaš vjeruje da bi u Haagu, na optuženičku klupu morali uz Miloševića sjesti i neki svjetski političari - humanitarci, a UN i hrvatska Vlada morat će jednom shvatiti da je MKCK svojim izvješćima često slao u svijet iskrivljenu sliku o Hrvatskoj", prenosi novinar. 020241 MET mar 98