RUSIJA-NEZAVISIMAJA GAZETA OD 13.3.98. O EUROPI

RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 13. III. 1998. Geostrateška osovina Europe "26. III. 1998. zbit će se događaj koji je nešto sasvim novo - i koji kao iznimka ohrabruje - u poslijehladnoratovskoj europskoj povijesti: na kraju kontinenta neslužbeno će se susresti čelnici europskih država koje bi mogli nazvati 'najeuropskijima' kada podjela Europljana prema bilo kakvim obilježjima u biti ne bi proturječila zadaći toga susreta. U uralski Jekaterinburg dolaze predsjednici Jasques Chirac i Boris Jeljcin, kao i savezni kancelar Helmut Kohl. Naravno, oni su se već više desetaka puta susreli u različitim povodima, zajedno su sudjelovali u različitim pregovorima - po dvojica, po osmorica, i na susretima najviših predstavnika država OESS-a. No upravo rusko-francusko-njemački susret otkriva nove vidokruge europskog razvitka jer on postavlja temelje sudbini kontinenta u XXI. stoljeću. Oba svjetska rata bila su u svom europskom dijelu sukob između Njemačke, s jedne strane, koja je težila za prevlašću na kontinentu, te Rusije, Francuske i njezinih susjeda i izravnih objekata njemačke agresije, s druge. Put Europe k prevladavanju svoje razjedinjenosti uvjetovane logikom povijesnog razvitka nakon 1945., tražio je čvrst mir između svih triju glavnih junaka u svakom činu europske drame. U zapadnom dijelu kontinenta ta je zadaća bila riješena uspostavom francusko-njemačkog partnerstva koje je povezano s imenima Charlesa de Gaullea i Konrada Adenauera. Kada su oni 22. I. 1963. u Parizu potpisali Elisejski sporazum o suradnji, stvoren je temelj za početak zapadnoeuropske integracije. Kada je riječ o istoku Europe, SSSR je djelovao na sličan način: on se pokušao osloniti na osobne odnose s Demokratskom Republikom Njemačkom koja je igrala ulogu 'druge Njemačke', kako bi promicala svoju 'socijalističku' integraciju u sklopu SEV-a. Bitno poboljšanje odnosa između Moskve i Bonna te između Berlina i Bonna nakon Moskovskog sporazuma između SSSR-a i Savezne Republike Njemačke (12. VIII. 1970.), dovelo je do toga da se moglo očekivati kako će se s vremenom i s prikupljanjem pozitivnog iskustva praktične suradnje, postići cilj učvršćenja francusko-njemačko- ruske pomirbe, bez koje nije moguće preskočiti rovove koji su izbrazdali Europu. Nutarnji politički obrat na prijelazu iz 1989. u 1990. u DRNJ i njezino priključenje SRNJ, kasniji raspad 'socijalističke zajednice', a zatim i slom samog SSSR-a, ostavili su stanoviti organizacijski vakuum u odnosima između obiju polovica Europe. Naime, proširenje NATO-a je pokušaj da se taj vakuum ispuni (na žalost, na neprikladan način). Još do samouništenja DRNJ, Moskva je pokušala da barem djelomice ublaži neizbježni udarac svome utjecaju i svome položaju u Europi. Pripremljen je i 9. XI. 1990. u Bonnu je potpisan tekst sporazuma sa SRNJ 'O dobrosusjedskim odnosima, partnerstvu i suradnji' koji se svojim sadržajem jako približio odredbama Elizejskog sporazuma. Vodeći računa o tradicionalno dobrim francusko-ruskim vezama, pojavila se mogućnost da se stvori trojna sudbonosna tangenta, bez koje, kako potvrđuje praksa, velika Europa uz svekoliko sudjelovanje Rusije, nailazi na velike poteškoće. U početku je ruska diplomacija stavljala naglasak na OESS (Organizacija za europsku sigurnost i suradnju), za koju je Hans-Dietrich Genscher predložio da se osnuje nešto poput europskog Vijeća sigurnosti kako bi ona mogla djelovati. No ta je zamisao napuštena, prijedlogu djelotvorne OESS suprotstavljeno je priključenje ostatka Europe NATO-u, osim Rusije, a na vidokrugu su se pojavili obrisi novog cijepanja kontinenta. U takvim prilikama jedino rješenje je pokušati u troje naći drugu mogućnost za razvitak, koji bi i Rusiji, i Europi, i svijetu nanio nepopravljivu štetu. U povelji međunarodnog nevladina povjerenstva pod nazivom 'Velika Europa', objavljenoj 1993. (predsjednik je bi tadašnji gradonačelnik Pariza Jacques Chirac), isticalo se: 'U ovim je prilikama za Europu posebno pogibeljno da se pred svjetskom zajednicom pokaže kao razjedinjen, zabludio kontinent koji je u zastoju. Potrebno je novo, dinamično viđenje općeeuropskih interesa, novi pristup problemima europske sigurnosti, ne samo u sklopu Europske unije, NATO-a ili Zapadnoeuropskog saveza, već i u sklopu 'Velike Europe'. Prema povelji 'Velike Europe', glavne zadaće na području europske sigurnosti jesu 'osiguranje mira u Europi prihvaćanjem ugovora o zajedničkoj sigurnosti koji bi potpisale sve strane sudionice' i 'zaštita općih vanjskih interesa europske sigurnosti koji ne uključuju samo vojne prijetnje, već i čitav sklop izazova uljudbenog značaja koji prijete miru, socijalnoj stabilnosti i slobodi u Europi'. Tako je bio sročen minimalni program izgradnje europskog doma. Zbog pomanjkanja tijela ili organizacije koji bi preuzeli ulogu pokretača na putu k 'Velikoj Europi', za pet godina otkako je prihvaćena navedena povelja, na tome području nije bilo pozitivnih pomaka. Što više, zbog destabilizirajućeg učinka NATO-ova proširenja, Europa bi uskoro mogla postati još razjedinjeniji, još više zabludio kontinent koji je u većem mrtvilu nego je bio 1993. Susret u Jekaterinburgu trebao bi ponovno usmjeriti Europu k traženju općekontinentalnih rješenja za sve probleme, napose za najvažniji problem zajedničke sigurnosti. Tri vodeće europske države, kao pokretači zamisli o jedinstvu, povezanosti i zavisnosti svih zemalja na kontinentu, i kao laboratorij za konkretne načine provedbe tih zamisli jest snažan čimbenik stvaranja Velike Europe koja sada dobiva još jednu (možda zadnju priliku). Pred trima državnim čelnicima stoji vrlo težak zadatak koji je ponajprije povezan s velikom osjetljivošću predstavnika onih zemalja koje nisu pozvane u Jekaterinburg. Nećemo biti previše sitničavi ako mjere o kojima se tamo dogovore, ne budu zapanjive. Glavno je (i najteže) načiniti prvi korak. Poželimo uspjeh jekaterinburškom susretu! Europi je taj uspjeh potreban upravo sada", drži Igor F. Maksimičev, doktor političkih znanosti iz Europskog instituta Ruske akademije znanosti. 160035 MET mar 98