TEL AVIV, 10. ožujka (Hina) - U nedavnom izvješću koje su izraelski Arapi predali Međunarodnom povjerenstvu za borbu protiv diskriminacije u Ženevi tvrdi se da se u 17 zakona u Izraelu jasno očituje diskriminacija, jer su mnoga prava
zajamčena samo za Židove iako u Izraelu osim njih kao državljani žive još Arapi muslimani i Arapi kršćani, Druzi, Beduini, Čerkezi, Alaui, Ahmedi i drugi.
TEL AVIV, 10. ožujka (Hina) - U nedavnom izvješću koje su izraelski
Arapi predali Međunarodnom povjerenstvu za borbu protiv
diskriminacije u Ženevi tvrdi se da se u 17 zakona u Izraelu jasno
očituje diskriminacija, jer su mnoga prava zajamčena samo za Židove
iako u Izraelu osim njih kao državljani žive još Arapi muslimani i
Arapi kršćani, Druzi, Beduini, Čerkezi, Alaui, Ahmedi i drugi.#L#
U izvješću stoji da Izrael ograničava temeljna prava arapske
manjine , jer se već u ustavu definira kao "Židovska i demokratska
država". Rasizam se, prema riječima autora izvješća vidi i u Zakonu
o povratku, Statutu Svjetskog cionističkog sindikata i Statutu
Židovske agencije, kao i u Zakonu o zastavi i grbu.
Vlasti, dakako, tvrde da nema rasne diskriminacije, da su svi
građani ravnopravni pred zakonom, te da su prava građana zajamčena
djelovanjem Vrhovnog suda za pravdu.
Svakodnevica u mnogome ipak opovrgava takve tvrdnje. Primjerice,
Arapi su oslobođeni vojne obveze čime su stavljeni istodobno "u
povoljniji" i "u nepovoljniji" položaj. S jedne strane Židovi i
Druzi tri godine provode u vojsci a Židovke dvije godine dok za to
vrijeme Arapi mogu završiti studij ili se zaposliti, no to plaćaju
time što ne mogu dobiti povoljne stambene kredite jer nisu služili
vojsku.
Poslovi od ključne važnosti za državu, poput onih u vodoopskrbi ili
čak u zavodima za transfuziju krvi rezervirani su samo za Židove.
Iako u Knesetu sjede i arapski zastupnici još nijedan Arap nije bio
ministar u izraelskoj vladi niti je ikada Arap bio član Komisije za
sigurnost zemlje. Istodobno, među izraelskim veleposlanicima ima
Arapa, nekolicina su suci Vrhovnog suda, profesori na
sveučilištima, liječnici i odvjetnici, a u samom vrhu izraelskog
vojnog zapovjedništva je Druz Jusuf Mašlab.
Arapi se osjećaju diskriminrano i pri dodjeli državne zemlje i
podizanju novih naselja jer Izrael stimulira i financira podizanje
novih židovskih naselja dok je proširenje područja arapskog sela
ili dobivanje dozvole za gradnju novog naselja na državnoj zemlji
za Arape je vrlo teško.
Diskriminacija se očituje i u zakonu o državljanstvu i pravu na
povratak. Židovi koji se useljavaju u Izrael automatski dobivaju
državljanstvo, a isti je postupak primjenjen samo za one Arape koji
su se 1948. našli unutar granica Izraela.
Izraelski Arapi uživaju određenu kulturnu autonomiju. Arapski i
hebrejski su službeni jezici u Izraelu, škole, novine, kazališta,
televizija, postoje i na arapskom jeziku a za osobna pitanja
muslimanskih, kršćanskih ili drugih etničkih zajednica nadležni su
njihovi autonomni sudovi.
No, usprkos tome izraelski Arapi se osjećaju građanima drugog reda.
Apsurdno zvuči i to da se oni poistovjećuju s borbom Palestinaca za
stvaranje vlastite države ali sami ne žele u njoj živjeti. Razlozi
su povoljniji materijalni položaj u Izraelu, kulturne razlike
stvorene tijekom 50 godina između Palestinaca i izraelskih Arapa,
kao i činjenica da su izraelski Arapi navikli na politički
pluralizam i neke demokratske slobode, koje su u ostalim arapskim
zemljama, uključujući i palestinsku autonomiju tek daleki san.
(Hina)bzek fp
100247 MET mar 98