26. II. LE MONDE O ODNOSIMA UKRAJINE I RUSIJE

FRANCUSKA LE MONDE 26. II. 1998. Ukrajina između Europe i Rusije "Hoće li Ukrajina opet upasti u rusku utjecajnu sferu? Više od šest godina poslije stjecanja nezavisnosti postoje mnoga nagađanja o budućnosti države koja je više od tri stotine godina bila pod tutorstvom Moskve prije nego se osamostalila, nakon raspada Sovjetskog Saveza. Za analitičara poput Zbigniewa Brzezinskog, nekadašnjega diplomatskog savjetnika američkog predsjednika Jimmya Cartera, taj je problem izvanredno važan za Zapad. 'Priznavanje ukrajinske nezavisnosti, njezinih granica i identiteta zapravo je test koji je ponuđen Rusiji, a cilj mu je provjeravanje je li ona zaista spremna za demokratizaciju'. Bez Ukrajine - druge republike po snazi u nekadašnjem SSSR-u - Rusija ne bi bila sposobna ostvariti svoje ambicije koje se doživljavaju kao izvanredno protuzapadne: ne bi mogla opet postati imperijalističke država u Europi i u Aziji, a ne bi mogla ni postaviti temelje za stvaranje nekog istinskog slavenskog saveza. Imperijalistički bi planovi propali zato što bi Rusija istodobno ostala bez 'europske' glave - nju predstavlja Ukrajina - unutar sovjetskog carstva, a ne bi imala ni luku (na Krimu) koja bi joj omogućila dominiranje Crnim morem. Slavenski bi savez postao neostvariv zato što bi mu nedostajao treći element slavenskog i pravoslavnog triptiha iz bivšeg SSSR-a. Jer, na kraju krajeva, upravo u Ukrajini se nalazi kijevski manastir, vrlo star, kojega Rusi smatraju kolijevkom svoje vjere. U skladu s onim za što se Moskva jednog dana odluči, napravit će joj se, ili neće, mjesto u Europskoj uniji i u NATO-u, a Ukrajina će na taj način odlučiti kako će izgledati buduća srednja Europa i nova Europa u cjelini. Tako sada Ukrajina igra ulogu 'geopolitičkog kamena temeljca' koji Zapad, u prvom redu SAD, mora podupirati kako bi spriječio bilo kakav ruski revanšizam u toj regiji, drži Zbigniew Brzezinski. U Kijevu kažu da je nezavisnost 'gotova stvar', a ukrajinsko stanovništvo zaista ima osjećaj pripadnosti 'pravoj' suverenoj državi, a to je vrlo daleko od osjećaja s početka devedesetih godina kad su sa strahom pogledavali na istok, osobito na potencijalno 'eksplozivan' poluotok Krim. Tada su se strahovanja odnosila na ponašanje ruske manjine (oko 22 posto od 51 milijun stanovnika Ukrajine) za koju se sumnjalo da će biti 'peta kolona' koja bi potkapala temelje nove države u korist Moskve. Ta se strahovanja do danas nisu obistinila. A zapravo ih je otklonilo stanje u samoj Rusiji. Mogućnost da vide svoju djecu, u slučaju priključenja Rusiji, kako odlaze u ratove u Čečeniji i u Tadžikistanu mnogo je pridonijela određenom osjećaju domoljublja kod ukrajinskih rusofona. I sa zadovoljstvom su primijetili da se ukrajinska vojska dobro čuva vođenja sličnih vojnih operacija. Jednako tako, ohrabrilo ih je nepostojanje sustavne politike 'ukrajinizacije'. Tako je jezično pitanje, i dalje vrlo živo u baltičkim državama, dobrim dijelom izgubilo svoju oštrinu u Ukrajini, a vlasti omogućavaju korištenje oba jezika bez ikakvih problema: ukrajinski jezik (koji se sve više širi, iako ga u Kijevu privatno govori samo 35 posto ljudi) i ruski, koji i dalje dominira u izdavaštvu, prosvjeti i znanosti. Za mnoge mlade Ukrajince Moskva više nije središte koje nužno privlači elitu, nego glavni grad strane države koji, osim toga, smatraju manje privlačnim od Varšave, Praga, Budimpešte ili Berlina. Ta promjena mentaliteta, pridodana dinamičnoj diplomaciji okrenutoj prema Zapadu (potpisana povelja s NATO-om, 'posebno partnerstvo' sa SAD-om, sudjelovanje na raznim europskim sastancima na vrhu) navodi na pomisao da nije težak odgovor na pitanje hoće li se Ukrajina izvući iz ruskog zagrljaja. (...) No, u Rusiji se ukrajinska samostalnost često doživljava, čak i među demokratima, kao prolazna ludost. Mnogi Rusi vjeruju 'da će se Ukrajinci vratiti sami kad im dosadi život u bijedi'. Nakon više godina napetosti, odnosi Kijev-Moskva sada postaju topliji. Dana 26. i 27. veljače ukrajinski će Predsjednik prvi put otputovati u službeni posjet Rusiji. Ruski bi deputati trebali ratificirati sporazum o suradnji i prijateljskim odnosima s Ukrajinom (u svibnju 1997.), a to u Kijevu očekuju kao važnu etapu prema priznavanju granica. Ali stari vazalsko-seniorski refleksi opet su izbili na površinu kad je nedavno ruski predsjednik Boris Jeljcin 'proglasio vitezom' svojeg ukrajinskog kolegu Leonida Kučmu, izjavljujući da će poduprijeti njegovo kandidiranje na predsjedničkim izborima 1999. godine. A te se dvije države spremaju na potpisivanje sporazuma o desetogodišnjoj gospodarskoj suradnji nakon što su, 1. veljače, ukinule porez na dodanu vrijednost na svojim granicama. (...) 'Ukrajinski se problem vrlo pozorno prati u Bijeloj kući i u američkom Vijeću za državnu sigurnost (National Security Council)', kaže jedan američki dužnosnik, komentirajući razmišljanja Zbigniewa Brzezinskog. 'U početku je prioritet bila denuklearizacija te države, a sada želimo Rusiju i Ukrajinu navesti na demokratizaciju i uvođenje tržišnog gospodarstva. Kad je riječ o politici, Ukrajina je obavila više od Rusije: izvedena je demokratska smjena na čelu države. Ali, ne smije se zaključiti da mi sve ulažemo na Ukrajinu, i protiv Rusije. Zamisao je da one zajedno napreduju'. Stoga duo Kijev-Moskva i delikatno pitanje normalizacije odnosa između tih dviju 'sestrinskih', ali vrlo različitih država, zaslužuje i povećanu pozornost europskih država", piše Natalie Nougayrede. 260113 MET feb 98