17. II. FRANCUSKI LE MONDE - NORMAN DAVIES - INTERVIEW

FRANCUSKA LE MONDE 17. II. 1998. "Ne smatram da je Zapad jači ili razvijeniji od Istoka Europe" Novinar lista Jan Krauze razgovarao je britanskim povjesničarem Normanom Daviesom, autorom knjige "Europe, a History" u izdanju Oxford University Press-a i Random House-a. "- Vi govorite o Europi kao cjelini. Može li se ipak, shematiziranjem, navesti neki poseban događaj koji bi označio početak odvajanja povijesti zapadne od povijesti istočne Europe, nakon kojega je istočna postala drugorazredna Europa? = Europa A i Europa B... To je duga, vrlo duga priča. Ta shizma između dviju Europa zapravo je shizma između naših glava, a ja mislim da ona ne odgovara pravom stanju. Najprije bih želio reći da na Zapadu ima dijelova Europe koji su 'zaostali', ako baš želite taj termin. Jednom sam izradio popis značajki nacija istočne Europe, onakvih kakve se pojavljuju u stereotipima, i utvrdio sam da je Irska najistočnija europska nacija: seljačko društvo, katoličko, pobožno, bez industrijskog razvoja itd. A gdje se nalazi Irska? 'Ja jednostavno ne mislim da je Zapad razvijeniji ili jači od Istoka. Stvarnost je vrlo zamršena. Ali početak razdvajanja treba tražiti kod starih Grka, u samoj predodžbi koju su ljudi imali o barbarima i o civiliziranim ljudima. Ako želite da to pojednostavnim, vjerujem da se početak te podjele može smjestiti u razdoblje prosvjetiteljstva koje se, osobito na Zapadu, podudara s početkom industrijalizacije. Ali to je bilo i razdoblje u kojemu su kultivirani ljud bolje poznavali grčki i latinski svijet nego svoju vlastitu zemlju. Filozofi Prosvjetiteljstva bili su jako usmjereni na Zapad. Voltaire je npr. Poljsku opisivao kao hram fanatizma. - Možda je to bilo tako zato što ga je plaćala Katarina II.? = Većina tih stereotipa služi nekom političkom interesu. Kasnije je i komunistički sustav imao interesa u tome da istočnu Europu prikazuje kao nerazvijeno područje, kako bi opravdao svoje metode modernizacije. A, kako bismo se vratili razlozima te podjele, treba razmotriti i još jedan očigledan trenutak - razdoblje hladnog rata, kad je Europa podijeljena na umjetan način, kad su ljudi u zapadnoj Europi smatrali barbarima one s istočne strane zida, a malo su znali o njima i prezirali su ih. Tako su vrlo često razmišljali Amerikanci. A uvijek ima ljudi koji pišu polemičke tekstove, koji se protive ulasku Poljske, Mađarske i Češke u Europsku uniju ili NATO argumentirajući to time što su te države u povijesti bile zaostale. - Vi se, očito, protivite Europi koja bi bila 'klub bogatih'. Mislite li da je proširenje ove Europe neka vrst moralne dužnosti, povijesne dužnosti, ili bi zapadne države u tome trebale pronaći i nekakve vlastite interese? = Mislim da je riječ o svemu tome istodobno. Ali najjači je argument negativan. Ako ne obavimo proširenje, u određenom trenutku, možda za dvadeset, trideset ili pedeset godina, te će države opet biti u strašnim problemima, kao što je to bilo u prošlosti, kad nisu bile prikladno uključene u sustav zapadne Europe. To je argument praktične politike, 'posvećenog egoizma'. Ali postoji i moralni argument: općenito govoreći, zapadna je Europa bila naprednija, uživala je američku pomoć, a istočnu Europu je strašno izrabljivao Sovjetski Savez. Desecima godina mi smo se bogatili, a istočna Europa nije imala tu mogućnost. Stoga imamo moralnu obvezu plaćanja te cijene za usklađivanje Europe, a ona će sigurno biti vrlo visoka. - Ali, pričama o proširenju nikako nema kraja. Ne postoji li opasnost da stvorimo čudovište kojim nitko neće moći vladati? = Ne vjerujem. Postoji prirodna granica preko koje se Europa ne može proširiti, a to je Rusija. Rusija je prevelika, veća od ostatka Europe, i dva puta veća od SAD-a. Ona je div, Europska unija nju ne može apsorbirati. Mislim da je vrlo nevjerojatno da bi se Europska unija mogla proširiti sve do Rusije. Želio bih razmišljati na način da se Ukrajina, koja je veća od Francuske, može uklopiti. Ukrajina je, nema sumnje, oslonac budućnosti Europe. Ali mislim da je najveći problem, mnogo veći od baltičkih država, zapravo Turska. Prihvaćanje Turske stvorilo bi goleme probleme. Ali bi njezino ostavljanje po strani stvorilo još veće. - U Europi postoji, kako Vi pišete, određeno jedinstvo, ali i velike različitosti. Mislite li da postoji način da Europska unija očuva te različitosti u nekoj vrsti konfederacije? = Mislim da postoji europski identitet, jak identitet, ali je još u pelenama. Ako budu postojale Sjedinjene europske države, nekakva federacija, onda će to biti za mnogo godina, pedesetak, možda i stotinu. Ja vjerujem da se, jednako kao što su države-nacije u XIX. i XX stoljeću razvile pravu ideologiju i mistiku, na isti način ni jedinstvena Europa ne može razviti bez osjećaja, mistike i zajedničkog cilja. Zapravo, vjerujem da se zajednički europski identitet pojačava samo pod djelovanjem vanjskog pritiska. Ljudska priroda ne postiže rezultate samo snagom svoje volje. Nećemo svi mi postati dobri Europljani samo zato što imamo dobre namjere. No, ako nastane neka kriza, npr. s Rusijom, Europljani će odmah biti prisiljeni na ujedinjenje zbog straha. Jednako tako, mislim da će pritisak obaviti SAD koji se polako udaljava od Europe i sve više postaje suparnik, konkurent, pa će i to razviti veliki osjećaj solidarnosti među Europljanima. - Vi govorite o prilično udaljenoj budućnosti, ali postoje bliski događaji, do kojih će doći vrlo skoro. Npr. uvođenje eura. Neki u tome vide budućnost Europe, neki drugi prijetnju. = Nisam pristaša plana uvođenja jedinstvene valute. Mislim da je vrlo loše zamišljeno. Ta bi se monetarna unija trebala stvoriti na kraju tog procesa, a ne na samom početku. Za to su dobrim dijelom odgovorni Britanci, zato što poslije rata nisu pokazali nikakav interes za bilo kakvu vrstu stvaranja političkog jedinstva. Zato se pokret stvaranja jedinstvene Europe razvio isključivo na gospodarskom području: zajednica posvećena ugljenu i čeliku, stvaranju zajedničkog tržišta itd. - 'Nema ničega originalnog u toj knjizi', pišete u prvom redu predgovora knjige koja je u Velikoj Britaniji doživjela veliki uspjeh u knjižarama. Ta skromnost prikriva, kako izgleda, političke ambicije: ne samo uravnoteživanje načina pisanja povijesti Europe, nego i pisanje te povijesti na originalan način. = Knjiga je napisana na tri razine. Postoje narativna poglavlja, vrlo zaokružena, kakva se mogu pronaći i u općoj povijesti. Zatim, na kraju svakog poglavlja, postoje sličice iz povijesti, vrlo šarolike, izabrane zbog simboličnosti - neki poseban nadnevak, ili neko posebno mjesto. Na primjer, onaj dan kad je neki vojnik ubio Arhimeda na plaži u Sirakuzi. Osim toga, postoji oko tri stotine 'kapsula', izabranih vrlo brižljivo, a odnose se na sve dijelove kontinenta, od Bugarske do Irske, o vrlo različitim temama koje se inače ne bi našle u uobičajenoj općoj povijesti. Trudio sam se da izaberem teme za koje se suvremeni povjesničari posebno zanimaju: rasa, seks, oblačenje, običaji. Kad lista knjigu, čovjek ima dojam da su to slučajno izabrane zanimljivosti, ali to nije istina. - Ima li ta metoda neki presedan? = To nisam vidio nigdje drugdje, ali sam bio pod utjecajem francuskih knjiga. Volim francuske povijesne udžbenike, u kojima je svako poglavlje oslikano nekim posebnim dokumentom ili ilustracijom. Zamisao mi je vjerojatno stigla odatle. - U toj vrlo debeloj i ozbiljnoj knjizi Vi si dopuštate i neke šale. Kako su na to reagirali Vaši kolege povjesničari? = Amerikanci imaju drugačiji smisao za humor, često ne razumiju ironiju i misle da sam ozbiljan onda kada se šalim. Bilo je teških kritika ove knjige, često im se nisu svidjele te 'kapsule', a neki ih smatraju frivolnima, ali to se sviđa većini čitatelja, osobito onima običnima, zato što mogu preskakati ostatak i čitati samo kapsule. - To je znači tehnika vulgarizacije koja donosi nešto novoga? = Ponekad me pitaju da li je ta knjiga 'znanstvena' ili 'popularna'. Odgovaram da je ona i jedno i drugo. Profesionalni povjesničari su se jako specijalizirali i postali su nečitki. Pišu u nekoj vrsti žargona koji je namijenjen malom klanu stručnjaka, a obični ljudi, čak i oni vrlo učeni, u tome su posve izgubljeni. U posljednje dvije godine pet ili šest mojih kolega objavilo je slične knjige i imali su sličan uspjeh u knjižarama. To je nova pojava u izdavaštvu: obrazovana publika gladuje za knjigama te vrste zato što povijest donose na probavljiv način". 170410 MET feb 98