DELO O ODNOSIMA SLOV-SRJ - 31. I.

SLOVENIJA DELO 31. I. 1998. Hladan smiješak britanskog veleposlanika "Slovenski ministar vanjskih poslova na nacionalnoj televiziji pola sata razglaba o tomu kako se bliži vrijeme 'poboljšanja odnosa sa SRJ', u Beogradu u poluprivatnom posjetu srpskom ministru unutarnjih poslova razgovaraju državni tajnik Slavko Debelak i Zmago Jelinčič, Marjan Podobnik najavljuje svoj skorašnji posjet jugoslavenskoj prijestolnici a u Strasbourgu je Borut Pahor inicijator amandmana koji opet kritizira SRJ zbog prilika na Kosovu. Dok Boris Frlec pojašnjava javnosti da je Zmago Jelinčič za svoj posjet u SRJ 'najvjerojatnije dobio odgovarajuće suglasje u parlamentarnom Odboru za međunarodne odnose', iz Odbora za međunarodne odnose saznaje se da nemaju pojma o Jelinčičevom putovanju u Beograd. I samo kao biser za kraj uvoda - ono kobno pismo koje je režiser i predsjednik vanjskopolitičkog odbora jugoslavenskog parlamenta Ljubiša Ristić napisao Jelku Kacinu, zapravo uopće nije bilo u znak nekog otopljavanja odnosa između Slovenije i SRJ. Svi koji ponekad posegnu za srpskim tiskom mogli su utvrditi da se radilo samo o cirkularnom pismu koje je Ljubiša Ristić poslao svim parlamentima u Europi. I na temelju kojeg je jugoslavenski šef odbora za međunarodne odnose ovih dana - bez da je čekao odgovor iz Slovenije - već u Velikoj Britaniji. Sve su to samo pojavni oblici i nužne posljedice obznanjene i ponekad još uvijek emocijama previše prožete slovenske vanjske politike prema Jugoslaviji koja traje još od slovenskog osamostaljenja. Dakako nije teško reći da se u prijeporu sa srpskom politikom u prošlosti radilo o načelnim i značajnim stvarima te da je slovenska politika u tom sporu pretežno bila u pravu. Srpska je politika prema Sloveniji u prošlosti bila skoro isključivo arogantna i otvoreno nasilna. Za više od deset godina od onog trenutka kad Šinigojeva vlada unatoč očitom srpskom embargu slovenskih proizvoda nije odlučnije reagirala. Naprotiv, trebala je kao odgovor pripremiti temelje za osamostaljenje. Ta je zgoda poznata, a njezine posljedice također. Pa ipak srpska politka - budimo pošteni - barem poslije 1991. nije ugrožavala Sloveniju u takvoj mjeri kako se često prikazivalo zbog unutarnje političkih razloga. Slovenska vanjska politika je naprotiv s tom činjenicom vozila nespretno kao onaj Titanik - najprije je kasnila, zatim iznova predugo ustrajala u pogrješnom smjeru. Treba otvoreno priznati da je slovenska politika u međunarodnom političkom sukobu sa Srbima, Crnogorcima i Jugoslavenima općenito - često postupala 'više papinski od pape' te vrlo često vukla poteze koji nisu bili potrebni. I zbog kojih je sređenje odnosa između dviju država - i na štetu Slovenije koja ima sa SRJ priličan trgovinski višak - još uvijek na mrtvoj točki. Pogledajmo samo jedan primjer. Vjerojatno nije teško zagovarati zaključak da je Slovenija kao članica UN-a u prošlosti imala pravo i dužnost provoditi sankcije UN-a protiv SRJ. No je li uz to Slovenija morala 1992. godine - osim preko noći uvedenih i nigdje objavljenih policijskih dekreta o uvedbi viza, dopuštenih samo za obiteljske članove slovenskih državljana Jugoslavena - doista dodati još i potpuno zatvaranje svojeg teritorija za sva osobna i teretna vozila iz Jugoslavije? Sjeća li se još itko danas onih vremena kad su slovenski policajci po cijeloj Sloveniji poput zečeva lovili jugoslavenske vozače, oduzimali im pločice i postavljali ih uz cestu? To nije nalagao niti jedan međunarodni dokument. To je bio sasma izvoran, slovenski umotvor. Austrijanci, vječni povijesni protivnici Srba, uza svu svoju verbalnu osudu rata u Bosni dakako nikada nisu bili jednako strogi. Preko njihovog su teritorija Srbi i Crnogorci mogli mirno voziti i tijekom najgoreg rata. I Austrijanci i danas imaju u Beogradu - već od berlinskog kongresa nadalje - svojega veleposlanika. Što je dakako vrlo dobro i za nas jer na taj način uz austrijsku nesebičnu pomoć naši dubokoumni diplomati mogu posredovati za uhićene slovenske dečke u SRJ i sređivati sve druge svakidašnje bilateralne svari u Beogradu. Isto vrijedi za zabranjene koncerte srpskih glazbenika, solističke slovenske intervencije protiv SRJ u međunarodnim organizacijama i ekonomske mjere protiv bosanskih Srba koje Slovenija trenutno, po podacima Gospodarske zbornice Slovenije i dalje obavlja - kao jedina država na ovom svijetu. Pa ipak - tko se još danas sjeća da je 1993. godine Slovensko slavističko društvo zbog sankcija UN-a otkazalo poziv na međunarodni seminar Slovenki koja živi u Beogradu Mariji Mitrović? Ili da slovenski organi u približno isto vrijeme nekadašnjem kulturnom teroristi Ljubiši Ristiću - onomu kojega danas Kacin poziva u Ljubljanu i koji je u Sloveniji tijekom dugih desetljeća razbijao led vidmmarevskog dogmatizma - nisu željeli izdati vizu za putovanje preko Slovenije na kazališnu predstavu u Italiji? I tko se danas još sjeća da slovensko ministarstvo vanjskih poslova srpskom piscu Miloradu Paviću po čijem romanu danas Tomaž Pandur u New Yorku režira svoju predstavu, isto tako nije htjelo izdati vizu? Isto vrijedi i za pjevački zbor Branko Krsmanović i još mnoge druge umjetnike iz SRJ. Jesu li svi ti nekulturni udarci Sloveniji doista bili potrebni? Isto vrijedi i za javno odbijanje jugoslavenskog, Panićevog priznanja Slovenije. Moguće je da 1992. godine Slovenija još nije mogla priznati SRJ. No - da su njezini političari imali barem malo državničke mudrosti, odgovornosti i povijesnog sjećanja - mogli su priznanje jednostavno uzeti na znanje. I ništa više. Ali ne. Prikliještenoj Jugoslaviji tada je zbog prikupljanja točaka pred domaćom javnosti trebalo kratkovidno dosoliti još jednu, nepotrebnu pljusku. Nešto slično se dogodilo za slovenskog priznanja SRJ 1995. godine. U prvom izdanju beogradskih Večernjih novosti naći ćete vijest o slovenskom piriznanju SRJ na malom stupcu pored člančića o ponovnom izvozu Yuga u Egipat i velikog članka u kojem hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić tvrdi da 'Hrvatska nema ništa protiv da SRJ zauzme mjesto u međunarodnim organizacijama'. Slovenske novine su istodobno uz vijest o priznanju SRJ, jasno, donijele i vijest o tomu da je predstavnik Slovenije u Genevi među prvima tražio isključenje SRJ iz niza međunarodnih potpisnica - konvencije protiv mučenja! A zašto? Dakako opet zbog načelnog, moralnog, ujedno nedjelotvornog i činjenično beznačajnog protivljenja jugoslavenskoj tezi o jedinom nasljedniku SFRJ. Još bismo mogli nabrajati. Je li poslije svega čudno ako su Hrvati i Makedonci s Jugoslavijom potpisali već osam međudržavnih sporazuma i da Sloveniju pretječu po desnoj strani čak i Bosanci, dočim Slovenija - upravo ponižavajuće - još uvijek samo jednostrano i bez jugoslavenskog odjeka ponavlja fraze o 'nužnom poboljšanju odnosa sa SRJ. Službeno nadasve ljubezno, ali bez ikakvog napretka' - nekako tako mi je u Beogradu sadašnju politiku SRJ prema Sloveniji opisao jedan od visokih savjetnika srpske vlade. I na kraju zadnji, krunski argument koje se provlači kroz opširne i skolastičke rasprave o odnosima s Jugoslavijom. Svi potezi slovenske diplomacije garnirani s emocijama bili su naime cijelo vrijeme - i još su - popločani neprestanim ponavljanjem prazne fraze o tome kako se Slovenija mora stalno i na svakom koraku protiviti SRJ 'zbog njezine teze o tome da SFRJ nije napala, nego da su se ostale jugoslavenske republike odcijepile'. I da Slovenija ne može uspostaviti diplomatske odnose sa SRJ sve dok SRJ ne prizna jednakopravno nasljedstvo svih država. Prvi šok za u tu frazu zanesenu slovensku javnost dogodio se u trenutku kad je Slovenija 30. studenog 1995. priznala SRJ. U slovenskoj se javnosti odmah poslije toga čina postavio niz pitanja o tomu kakve bi to posljedice moglo imati za raspravu o sukcesiji a neki su komentatori tvrdili da je priznanje pogrješka jer bi se SRJ najprije morala odreći 'teze da je jedina nasljednica nekadašnje Jugoslavije. S pravnom logikom zaključak dakle nema veze. Ni s dosljednošću; stajališta koja su bila nadasve značajna - zbog njih Slovenija nije htjela ni čuti o Balkanu - iznenada su prestala biti značajna', napisano je u jednom od tih komentara. Sve je to svakako samo propagandistička magla. Već iz prvog priručnika međunarodnoga prava možemo saznati da je priznanje države samo diskrecijsko pravo svake države. Odlaganje priznanja može zato biti samo prijazna usluga a ne i kršenje prava. Druge države nema ništa manje ako je ne priznaš. Neki pravnici su čak uvjereni da države zapravo imaju neko pravo biti priznate i da postoji dužnost drugih država da priznaju sve države. Slovenija nije zato 1995. godine priznanjem postojanja objektivne činjenice, napravila ništa što bi štetilo raspravama o sukcesiji. Isto vrijedi i za valjanost međunarodnih pogodba. Činjenica da SRJ sebe drži nasljednicom SFRJ i preuzima njezine konvencije, još ne znači da Slovenija ne može biti jednakopravna nasljednica SFRJ. Ako je pitanje prijeporno, svi bez posljedica mogu ostati pri svojoj priči. Upravo su tako - naime tako da su ga obišle - taj problem s Jugoslavijom riješile i Makedonija i Hrvatska. Ali ne i opet ne! Naši vrli diplomati i političari tijekom dugih godina htjeli su nešto što njihovi jugoslavenski kolege nisu dali ni Hrvatima ni Makedoncima. Naime, ovjerenu izjavu da se SFRJ raspala! Što je isto kao kad bi SRJ od Slovenije zahtijevala da potpiše izjavu o tomu da se odcijepila od Jugoslavije. Bi li naši diplomati - bez opasnosti da budu obješeni na ljubljanske kandelabere - mogli napraviti nešto takvo? Ne? Oprostite, ali zašto je onda takvu glupost od Jugoslavena tražila slovenska diplomacija? U tom je smislu suhoparna rečenica Odbora za međunarodne odnose, da budući 'sporazum između republike Slovenije i Savezne republike Jugoslavije o uspostavi odnosa mora sadržavati odluku da su obje države jednakopravne nasljednice SFRJ', uistinu treba razumjeti kao skoro iznimnu evoluciju dosadašnjih pregovaračkih ishodišta. Na koncu mali osobni dojam. Prije nekih godinu dana, malo prije slovenskog priznanja SRJ, u Londonu sam na kraju razgovora s lordom Owenom sreo britanskog veleposlanika u Beogradu Ivoryja Robertsa. Začudeno sam ga zapitao kako se zapravo njegova nazočnost u Beogradu slaže s temeljnim smjernicama zajedničke europske politike. Čovjek je odmah znao na što mislim. Europska unija je naime još prosinca 1991. prihvatila 'Smjernice za priznavanje novih država u istočnoj Europi i Sovjetskom savezu'. U skladu s do pojedinosti opisanom procedurom, sve su se države, koje su željele biti priznate od strane europskih država, morale odreći promjena granica silom, pristati na dokumente o neširenju nuklearnog oružja i slično. Na temelju tih smjernica Badinterova je Arbitražna komisija dala svoje mišljenje i tako je priznata i Slovenija. Arbitražna komisija je dala pozitivno mišljenje i o priznanju Makedonije i Hrvatske, dočim nije savjetovala priznanje Bosne i Hercegovine. Glede Jugoslavije stvar je zapela. Europske su države najprije odlagale priznanje i povukle veleposlanike, zatim su poslije ukidanja sankcija, tiho, bez spominjanja bilo kakvih kriterija za priznanje, ponovno poslale svoje veleposlanike natrag u Beograd. S tim su de facto i bez poštivanja vlastitih kriterija, priznale SRJ. Kad sam britanskog veleposlanika upozorio na tu nedosljednost, samo se nasmiješio. 'U politici morate biti pragmatični', odgovorio mi je uz hladan smiješak. Pragmatični su međutim bili i hrvatski diplomati koji nisu samo javno tvrdili da će SR Jugslavija moći zasposjesti mjesto SFRJ u međunarodnim organizacijama, nego su sa SRJ potpisali niz značajnih bilaterlanih sporazuma. Time je postalo sasma jasno da je postupak priznanja Jugoslavije bio djelomično drukčiji od priznanja ostalih republika. Što se dakako moglo predvidjeti. Srbija je naposljetku bila priznata još na berlinskom kongresu 1878. godine, Crna Gora još i prije toga. Dakako, nisu jedine nasljednice SFRJ - ali istina, zašto bi morale još jedanput tražiti priznanje? Bi li to napravila Slovenija da su ju priznali još u prošlom stoljeću? Ne? Zašto smo onda to tako ustrajno zahtijevali od SRJ? I ako držite da su naši diplomati kod tog pitanja prebrzo posustali - bi li morala Slovenija i po tom pitanju - za razliku od svih europskih država pa čak i od SAD-a - uistinu do kraja zagovarati načela koja su sve druge države u međuvremenu napustile? To je sektaška logika koja iza maske velike brige za državu nacionalnim interesima više šteti nego koristi. Baš zato zadnji posjet Zmage Jelinčiča i Slavka Debelaka Beogradu unatoč nekim sjenovitim stranama zapravo nije uopće tako bogohulan i lijepo dokazuje da je dosad slovenskoj politici najviše štetilo baš pomanjkanje pragmatizma i opterećenost prošlošću. I kako dalje? Vrlo jednostavno. Ovako: 'Polazeći od činjenice da su Srbija i Crna Gora postojale kao neovisne države prije nastanka Jugoslavije i uz spoznaju da je Jugoslavija nastavila međunarodnopravni subjektivitet tih država, Republika Slovenija priznaje postojanje državnog kontinuiteta Savezne republike Jugoslavije. Polazeći od činjenice da su slovenski narod i stanovnici Slovenije na plebiscitu o samostalnosti i neovisnosti republike Slovenije odlučili organizirati Republiku Sloveniju kao suverenu i neovisnu državu, Savezna republika Jugoslavija priznaje državni kontinuitet Republike Slovenije. Pogodbene strane se slažu da će pitanja sukcesije SFRJ rješavati sporazumno i na temelju pravila međunarodnoga prava o sukcesiji država.' Radi se dakako u slovenskom duhu donekle prerađenom ključnom prijedlogu članka kojeg se može naći i u makedonsko-jugoslavenskom (članak 4) kao i u hrvatsko-jugoslavenskom (članak 5) Sporazumu o normalizaciji odnosa. Doista bi bilo zanimljivo kad bi - bez dvojbe brojni - kritičari tog neuslišanog, bogohulnog i kapitulantskog slovensko-jugoslavenskog dvojnog pakta (koji Sloveniju opet potiskuje u okrilje Balkana itd.) na razumljiv način pojasnili zašto bi takav sporazum o normalizaciji odnosa koji do sada očito nije ništa naštetio ni Makedoniji ni Hrvatskoj - mogao štetiti Sloveniji?" - pita Igor Mekina. 020320 MET feb 98