DNEVNI PREGLED 18 28. SIJEČNJA 1998.

GLAS AMERIKE - VOA 27. I. 1998. Kakve se kongresne reakcije očekuju na govor američkog predsjednika Billa Clintona o stanju nacije? Prilog Nicka Simeonea. "Predsjednik Clinton će danas, na zajedničkoj sjednici oba doma Kongresa, održati godišnji govor o stanju nacije. Predsjednik je jučerašnji dan proveo u pripremama za ovaj važan govor, u kojem će se osvrnuti na politiku svoje vlade u ovoj godini. Međutim, ovogodišnji govor o stanju nacije dolazi u jedinstvenom trenutku. Washington naime, već gotovo tjedan dana, potresaju optužbe da je predsjednik održavao intimnu vezu s Monicom Lewinsky, 24-godišnjom djevojkom koja je u Bijeloj kući bila na praksi. Predsjednika optužuju i da je, navodno, na djevojku vršio pritisak da aferu zaniječe pred istražiteljima. Kako će sve to utjecati na današnji govor o stanju nacije? Bit će to predsjednikov prvi veći javni nastup od srijede, kada su mediji prvi put izvijestili o skandalu. Predsjednik će govoriti o nizu političkih pitanja. Primjerice, o prijedlogu uravnoteženog saveznog proračuna, o povećanju državnih izdataka za škole, dječje vrtiće, medicinska istraživanja i zaštitu okoliša. Također, spomenut će i niz međunarodnih pitanja - krizu s Irakom i proširenje NATO saveza. No, izgleda da sve zanima odgovor na ovo pitanje: kako će članovi Zastupničkog doma i Senata dočekati predsjednikov govor? Jer, čini se da su se, zbog skandala, od predsjednika počeli distancirati mnogi demokratski kongresmeni, inače njegovi najvjerniji pristaše. Kongresmen Jack Stenholm nije jučer želio odgovoriti na pitanje kako će demokrati dočekati predsjednikov govor. =Neću odgovoriti na ovo pitanje sve dok ne saznam što će se u svezi s tim slučajem dogoditi - sljedeći sat, večeras, sutra. Prema tome, ne mogu vam reći što će se dogoditi sutra navečer. Zbog toga, najviše će se pratiti reakcije kongresmena i senatora: koliko će se predsjedniku pljeskati? Kada? Koliko dugo? Tko će ustati i pljeskati a tko će demonstrativno sjediti skrštenih ruku? Republikanski senator Arlen Specter najavio je raspoloženje zastupnika njegove stranke ovim riječima: 'za vrijeme predsjednikova govora nad dvoranom Kongresa lebdjet će veliki crni oblak.' Međutim, čelnik republikanaca u Senatu, Trent Lott, kaže da će njegovi stranački kolege predsjednika dočekati s punim poštovanjem. = On je predsjednik Sjedinjenih Država. Još uvijek nam nisu poznati svi detalji ovog slučaja. Prema tome, jedino je pošteno da predsjedniku pružimo srdačan doček. Predsjedatelj Kongresnog odbora za sudstvo, u čije ovlasti spada i razmatranje o postupku kongresnog opoziva američkog predsjednika, republikanac Henry Hyde kaže da će se 'Govor o stanju nacije odvijati ove godine u nadrealističnoj atmosferi.' = Bit će to fascinantna situacija. Naši kolege demokrati će vjerojatno predsjednikov govor popratiti s preuveličanim entuzijazmom. Prekidat će govor frenetičnim aplauzom, od oduševljenja će ustajati sa stolice i pljeskati bez ikakve mjere, ili će se pak sasvim suzdržati. Primjećeno je da se demokratski kongresmeni i senatori posljednjih dana nisu često pojavljivali na američkoj televiziji. Predsjednika u medijima uglavnom brane njegovi suradnici iz Bijele kuće. Zbog toga se kongresne reakcije na predsjednikov govor o stanju nacije očekuju s velikim zanimanjem." *** Centar za razvitak i obnovu Podunavlja organizirao je seriju predavanja o Internetu 'Utjecaj Interneta na američku politiku'. Predavanja je u Vukovaru, Belom Manastiru i Osijeku održao profesor Gary Selnow. Izvješćuje Vlado Benić. "Profesor Gary Selnow predavač je komunikologije na državnom sveučilištu u San Francisku. U gospodarskom programu međunarodnog javnog radija komentator je političkog priopćavanja i pristupa javnosti, te razmjerno visokog definicijskog istraživanja tehnike koja naglašava ulogu bez konsensa u istraživanju javnog mnijenja. Selnow je autor i suautor šest knjiga uključujući i 'Utjecaj društva na TV' i 'Visoko tehnološke kompanije'. Njegova najnovija knjiga 'Elektronski terminali u uporabi Interneta u američkoj politici' trebala bi biti objavljena u veljači ove godine. 'Internet je u optjecaju svega četiri godine. Ipak, na njega se priključilo gotovo 86 milijuna ljudi, te će pomoći povezivanju i običnih, malih ljudi', rekao je za naš radio prof. Gary Selnow te je naglasio: = Upravo zbog toga što je Internet takva vrsta medija koja može pružiti istu i to vrlo bogatu informaciju do bilo kojeg mjesta, do bilo kojeg računala na kugli zemaljskoj, upravo zbog toga smo smatrali da će se i u Vukovaru, u kojemu takvi pristupi informacijama ne postoje, na taj način vrlo učinkovito ispuniti ta praznina. Tako da i vukovarska djeca pristupom tom računalu mogu imati pristup istim onim informacijama kao što se nalaze u velikim računalima, u velikim datotekama najvećih svjetskih gradova kao što su Zagreb, Los Angeles, San Francisko, Mexico City i drugi velegradovi svijeta, kaže profesor Selnow te nastavlja. Nešto što se u budućnosti može očekivati jest mogućnost povezivanja učenika, onih s kojima ja imam doticaja u Sjedinjenim Državama i ovih učenika u Vukovaru, da komuniciraju putem elektronske pošte, putem e- maila, čime bi ostvarili izuzetnu obrazovnu aktivnost i izuzetnu obrazovnu mogućnost za sve učenike." BRITANSKI RADIO - BBC 27. I. 1998. Pregled tiska Tema koja dominira naslovnim stranicama svih britanskih listova jest optužba protiv predsjednika Sjedinjenih Država Billa Clintona da je imao intimne odnose s jednom od namještenica u Bijeloj kući. Priča o seksu u Bijeloj kući jučer je obilježena Clintonovom izjavom na konferenciji za novinare. 'The Independent' koristi cijelu rečenicu američkog Predsjednika za naslov: 'Slušajte, nisam imao seksualne odnose s njom, tvrdi predsjednik Clinton'. 'The Independent' ocjenjuje da je ovako izričito opovrgavanje jako rizična taktika g. Clintona. 'The Financial Times' piše kako je ta afera pretvorila Sjedinjene Američke Države u televizijski show program. Današnji 'The Times' između ostalog prenosi i reakcije iz svijeta na krizu u kojoj se našao Clinton. List piše kako su sada mnoge zemlje zabrinute da će Clintonova vlada biti i suviše zaokupljena svojim problemima pa se neće moći usredotočiti na vanjsku politiku. Novine i političari na Srednjem istoku strepe da Clinton sada neće imati autoritet potreban za potporu mirovnog procesa. 'The Times' dalje piše kalo Južna Koreja i druge azijske zemlje sada misle da im Clinton zbog svojih problema neće moći pomoći. 'The Times' kaže kako europske novine pišu da američki predsjednik neće biti u stanju da vrši svoju dužnost na američkoj političkoj sceni, a što se tiče vanjske politike njemu će sada biti teže da zapovijedi napad na Irak. Ono što zbunjuje kineske dužnosnike oko skandala u Bijeloj kući je to da čelnik najmoćnije zemlje na svijetu nije bio stanju svoj privatni život držati skrivenim, piše današnji 'The Times'. Današnji 'The Daily Telegraph' na vanjskopolitičkim stranicama javlja o suđenju Goranu Jelišiću, bosanskom Srbinu kojega su uhitili američki vojnici. Na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu Goran Jelušić, inače poznat i pod nadimkom Adolf, rekao je kako su sve optužbe koje ga terete za genocid i zločin protiv čovječnosti laži i izmišljotine. 'The Daily Telegraph' piše kako je Goran Jelušić optužen za ubojstvo i mučenje više Bošnjaka u logoru Luka u blizini Brčkog. Prema optužnici Jelušić se hvalio kako je pomogao da se iz Brčkog protjeraju svi oni koji nisu Srbi. Optužnica ga uz to tereti da je između ostalog jednog zatvorenika tukao do smrti dok je zapovjedio da se drugi zatvorenik ubije. Današnji 'The Financial Times' objavljuje nekoliko tekstova o ekonomiji u Srbiji te o financijskoj pomoći Europske unije novoj vladi republike srpske. List piše da je EU odobrila pomoć republici srpskoj u vrijednosti od 4 milijuna funta, nadajući se da je novi premijer Milorad Dodik najbolja prigoda za provedbu Daytonskoga sporazuma. Novac će poslužiti za isplatu zaostalih plaća policiji, učiteljima i drugim zaposlenima čiji se posao smatra neophodnim. Novi premijer Milorad Dodik traži od Europske unije pomoć od 30 milijuna dolara. U članku pod naslovom 'Jugoslavenski dinar na najnižoj razini' 'The Financial Times' piše kako je vrijednost jugoslavenskog dinara naglo pala na crnom tržištu u očekivanju devalvacije. List navodi izjave jugoslavenskog ministra financija koji je kazao da će do devalvacije sigurno doći, ali ne ubrzo. Ekonomisti procjenjuju da devizne rezerve Jugoslavije iznose manje od 200 milijuna dolara, što je jednako vrijednosti roba koje država uvede za 14 dana. List piše kako građani užurbano kupuju brašno i ulje dok su proizvođači kruha i mlijeka već najavili poskupljenja od 20 do 50 posto. 'The Financial Times' objavljuje poseban članak o povezivanju srbijanskih i grčkih banaka. Poljoprivredna banka iz Atene postigla je dogovor s Beobankom po kome će ulagači deviza u beogradskoj banci moći podići svoj novac i u grčkoj banci. Praktično to znači da će atenska banka biti jamac deviznih uloga u beogradskoj banci. 'The Financial Times' piše kako srbijanska banka želi ponovno zadobiti povjerenje ulagača nakon što su za raspada Jugoslavije devizne štediše izgubile preko šest milijarda dolara. The Financial Times' piše kako se bankovni sektor u Srbiji jako smanjio otkad je srbijanska vlada prebacila devizne pričuve bivše Jugoslavije u inozemstvo kako bi financirala rat u Bosni i Hercegovini. 'The Independent' objavljuje članak o Rusu koji se odlučio predati ruskoj obavještajnoj službi i priznati da je špijunirao za Britance zato što je ljut jer mu britanska tajna služba nije isplatila novac koji je on očekivao za svoje usluge. List navodi ruske novine i kaže da je očajni špijun pod imenom Saša počeo špijunirati za Britance početkom devedesetih godina. Tvrdi se da je Saša dobio nešto novaca od Britanaca na početku svoje karijere međutim uskoro je uslijedilo pismo u kome je obaviješten da njegove usluge više nisu potrebne. Ruska obavještajna služba je i službeno potvrdila da Saša doista postoji, međutim - kako piše list - nije isključeno da je cijela priča izmišljena kako bi se odvratilo građane Rusije od špijuniranja za strane službe. BBC FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 27.I. 1997 Prilog izvjestitelja iz Zagreba Marinka Čulića. "Predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman podnio je danas pred oba doma Sabora redovni izvještaj o stanju države i nacije u prošloj godini. Bio je to jednoiposatni istup u kojem je Tuđman trebao dati neku vrstu inventure svih glavnih pitanja i problema u vanjskoj i unutrašnjoj politici. On je to doista i učinio, pa je pred saborske zastupnike i pred televizijske gledatelje izložio sve ili pretežnu većinu problema koji ovoga trenutka muče zemlju, ali im je, kako se to kaže, prethodno izvadio zube. Tako je vanjskopolitički položaj Hrvatske ocijenjen kao stabilan i dodatno učvršćen reintegracijom istočne Slavonije. Ni riječju nije spomenuto da se nakon što je primljena u Vijeće Europe, Hrvatska nije približila čak ni izglednoj kandidaturi za učlanjenje u glavne političko-ekonomske i vojne integracije. Hrvatski šef države ovaj puta se čuvao najtežih optužbi koje je zbog toga u sličnim prijašnjim prilikama upućivao na razne adrese svjetske zajednice. No, to je samo pojačalo dojam apotekarske izbalansiranosti i posnosti izvještaja, tako da su se valjda prvi put u oku kamere našla lica blažiranih zastupnika i gostiju koji se mukom bore sa snom. Sličan pristup Tuđman je primijenio i u unutrašnjoj politici. Osim što je izbjegao ili samo ovlaš spomenuo neka od najgorućijih pitanja, kao što je nedavno uvedeni Porez na dodatnu vrijednost koji je dodatno dramatizirao socijalne prilike, ili dvosmjerni povratak izbjeglica, on je i ovdje pribjegao sistematičnom ublažavanju i prigušivanju. Tako su izostale ranije oduševljene elaboracije o hrvatskom gospodarskom čudu, ali su izbačene i opservacije o opasnostima raspojasanog kapitalizma, spomenute u dva prijašnja istupa u parlamentu. Ove krajnosti izbjegnute su i u ocijeni stanja na parlamentarnoj i stranačkoj sceni, pa je očito da se Tuđman barem privremeno odrekao omiljenog raspaljivanja stranki, vjerojatno zato da bolje kontrolira i raspoloženje u svojoj stranci u kojoj upravo traju izbori, a za mjesec dana dobit će i novo rukovodstvo." (RFI) SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 27. I. 1998. Slijedi zapadno razdoblje s Europom koja sudjeluje u vodstvu "Poslije pada Berlinskog zida i sloma Sovjetskog saveza, pričali smo o svijetu poslije hladnog rata. Sad, usred azijske financijske krize, možemo predvidjeti razdoblje dominacije Zapada", piše upravitelj pri londonskom Međunarodnom institutu za strateške studije Gerald Segal. "Glavno obilježje ovih ranih dana novog zapadnog razdoblja te jedno od velikih iznenađenja koje je proisteklo iz azijske krize, spoznaja je ograničenosti trenda globalizacije. I europska i američka gospodarstva izgubit će zbog krize manje od pola posto bruto domaćeg proizvoda. Prodaja u Aziji, bez Japana, manja je od 8% europske i američke ukupne prodaje u inozemnim državama. Kao što je istaknula američka investicijska banka, američka poduzeća prodaju više u Italiji, nego u Indoneziji, Tajlandu, Maleziji, Filipinima i Kini zajedno. Azijska ulaganja u Europi ostaju sitna. Čak i u Britaniji, koja privlači polovicu azijskih europskih ulaganja, ukupna azijska ulaganja čine jedva 7,5% stranih ulaganja. Gotovo sva azijska ulaganja u Europi poduzimlje Japan. Novo zapadno razdoblje nije tripolarno. Japan je bio nesposoban preuzeti vodstvo u azijskoj krizi. Neuspjeli pokušaj Japana da organizira azijsko financijsko rješenje krize u drugom dijelu 1997., bio je jasan dokaz odsutnosti globalne moći u Aziji. Mešetari su stigli iz Sjedinjenih Država i Europe. Rezultat je bila odluka da se za organizaciju spašavanja iskoristi MMF, institucija koju je stvorio Zapad. Kinu se jedva moglo vidjeti. Pekinške su vođe su s užasom promatrale kako se Azija raspada pred snagom globalnog kapitalističkog sustava kojeg je stvorio Zapad. Poslije američke uporabe svoje silne vojne snage u Tajvanskom tjesnacu 1996., Kina zasigurno ne sumnja u snagu Zapada. Očit će problem predstavljati rješavanje nezadovoljstva koje će zatrovati Aziju dok Zapad nameće oštre gospodarske uvjete. Zapadni zahtjevi za političkom reformom također će ojačati, i teže će ih biti ispuniti, dok postaje jasno kako su snažno gospodarski temelji ovisni o mijenjanju političkih temelja. Europljani i Amerikanci također imaju razloga brinuti da će postati gospodarski mlitavi, bez straha od azijske konkurencije. Trenutačni europski pokušaji obnavljanja socijalnih sustava mnogo duguju brizi o azijskoj konkurenciji, čak ako u stvarnosti europska gospodarstva imaju veće konkurente u drugim razvijenim državama nego u Aziji. Prekoatlantski odnosi, povezani sovjetskom prijetnjom, a zatim azijskim izazovom, također su u opasnosti. Europa i Sjedinjene Države imale su određenog uspjeha u oblikovanju novih pravila za međunarodnu trgovinu u informacijskoj tehnologiji, a nezapadne sile ne igraju značajnu ulogu u oblikovanju pravila i institucija u gospodarstvu budućnosti. (...) Očekujte da će prekoatlantske veze postati zamršenije, upravo dok njihova važnost raste. Zabrinjavajuće je kako se malo razmatraju strateške implikacije velike promjene koja će se dogoditi u globalnom financijskom sustavu na početku 1999., kad se uspostavi zajednička europska valuta. S eurom, Europljani očekuju da će minimizirati svoju ranjivost na fluktuacije valute te se namjeravaju izjednačiti s Amerikom u upravljanju globalnim financijskim sustavom. Azijske će zemlje naučiti da je izigravanje Europljana protiv Amerikanaca jedan način da se izađe na kraj s novim zapadnim razdobljem." Završiti Clintonov predsjednički mandat "Dostojanstvo i sigurnost Amerike taoci su ovog paradoksa: kad bi Bill Clinton imao dovoljno moralnog osjećaja da uvidi što je njegova dužnost, on ne bi bio u položaju gdje je njegova dužnost dati ostavku. Njegov je predsjednički mandat nemoguće ponovno oživiti. On može pogoršati svoju sramotu držeći se kabineta, ne hajući za štetu nanesenu nacionalnom interesu u inozemstvu ili moralnoj snazi građanskog života. No stanje njegovog položaja trajno je opasnije za naciju nego ono predsjednika Woodrowa Wilsona nakon inzulta koji ga je ostavio osakaćenim u listopadu 1919. Wilsonova je vlada nastavila djelovati, kako god nesavršeno, budući da je Predsjednikovo stanje bila brižljivo čuvana tajna te stoga što je on zadržao visoku moralnu veličinu. Problem g. Clintona jest neizbrisiva i neskrivena mrlja sramote. Američki je Ustav godine 1967. donio amandman o uklanjanju fizički onesposobljenih predsjednika. Međutim, nikad nije postojala odredba o uklanjanju moralno nesposobnog predsjednika. 'Impeachment' (sudski proces protiv javnog dužnosnika koji je počinio ozbiljan zločin za vrijeme trajanja mandata) odredba osigurava lijek za neke vrste političkih problema, poput kroničnog laganja naciji o kroničnom ponašanju koje ona smatra duboko uvredljivim. Očiti republikanski koncenzus, možda principijelan, no zasigurno praktičan, jest da bi se prije bilo kakvog procesa 'impeachmenta' trebala dovršiti neovisna istraga. To podređuje brige o građanskom zdravlju naroda i sigurnosti brigama o tužiteljskoj urednosti. To je promašaj; stvar nije u tome, da se kazni g. Clintona, već da se završi kažnjavanje nacije. Odredba o 'impeachmentu' dovoljno je otvorena da bi obuhvatila ponašanje koje, osramotivši predsjednika, uništava njegovu sposobnost funkcioniranja. Ustavna odredba koja je dovoljna za uklanjanje predsjednika koji krše ovaj ili onaj zakon, sasvim je sigurno u stanju izaći na kraj s predsjednicima koji očito krše implicitnu 'klauzulu o moralnoj pokvarenosti' u de facto ugovoru koji predsjednici imaju s narodom. Osvajanje većine glasova nikom ne daje pravo da se ponaša kako hoće. (...) Sadam Husein dokida glavni rezultat Zaljevskog rata, mjere protiv proizvodnje oružja masovnog uništenja. U međuvremenu, američki vrhovni zapovjednik previše je zauzet, odgovarajući na pitanja o svojoj seksualnoj nesuzdržljivosti mudrovanjima koja ga svode na neukusnu šalu nedostojnu minimalnog poštovanja potrebnog da bi se zapovijedalo. G. Clinton, koji posjeduje sve relevantne informacije (od toga koliko je mnogo puta njegova omiljena pripravnica posjetila Bijelu kuću do toga koliko joj je darova poslao, i zašto) navodno je previše zaposlen skupljajući informacije da bi odgovarao na pitanja. Svi drugi demokrati svojom zvučnom šutnjom ukazuju da su povukli očit zaključak: g. Clinton zna da je istina smrtonosna. Među kongresnim demokratima, mudrost bi mogla potpomoći, ili zamijeniti, građanski osjećaj. Oni se sjećaju 1974., kad su glasači zadali zasluženu kaznu republikanskoj stranci zbog njihovog pravničkog, nespremnog, tromog odgovora na lošeg predsjednika koji je bio njihova odgovornost. Dodatnu pogibelj za demokrate predstavlja ponovno otvaranje rane za koju su smatrali da je ostala počivati - sumnje javnosti da je njihova stranka neizlječivi nositelj virusa šezdesetih godina, virusa prezira za građansku suzdržljivost i vrijednosti normalnih Amerikanaca. Brz, neizlječiv slom mandata g. Clintona nije se zapravo dogodio u jednom tjednu. Prije bi se moglo reći da su otkrića iz jednog tjedna potvrdila šest godina sumnji koje se šire i izvan područja njegovog osobnog ponašanja (...) koje su se kristalizirale u neoboriv zaključak da je to najneukusniji američki predsjednik." THE WASHINGTON TIMES 27. I. 1998. Čvršća ruka u Bosni "Dobre vijesti iz Bosne rijetko stižu. Ipak, prethodni su tjedni pokazali napredak na dva fronta, a u oba je slučaja jasno da se američka inicijativa isplatila. Clintonova je vlada stavila do znanja da će se boravak američkih vojnika u sklopu misije SFOR-a vjerojatno nastaviti, možda u donekle smanjenom stupnju te da će ovaj put rok biti određen postignutim napretkom, a ne kalendarskim kriterijem. Taj pristup ima smisla, ukoliko su Sjedinjene Države i Europljani spremni pokrenuti stvari u Bosni. Na sreću, izgleda da se sad to događa. Prošli su tjedan američki vojnici u sjevernoistočnoj Bosni uhitili jednog Gorana Jelišića. Dvadesetdevetogodišnji zapovjednik koncentracijskog logora u blizini Brčkog optužen je za ubojstva desetaka Muslimana i Hrvata pod njegovim nadzorom. G. Jelišić se voli nazivati 'srpskim Adolfom', a haški ga tužitelji također vide tako nekako. Kao i listopadska odluka hrvatskih vlasti da izruče sudu deset optuženika za ratne zločine, i to se također dogodilo zahvaljujući snažnom američkom pritisku. (Trojica tih optuženika kasnije je pušteno zbog nedostatka dokaza.) Još više ohrabruje činjenica da je entitet bosanskih Srba, također poznat kao republika srpska, ranije ovog mjeseca dobio novi parlament, koji predstavlja značajno poboljšanje s obzirom na prethodni. Najmanjom mogućom većinom, parlament bosanskih Srba izabrao je prozapadno, prodaytonski orijentiranog premijera Milorada Dodika. On je bio kandidat predsjednice republike srpske Biljane Plavšić. Gđu Plavšić podupiru Sjedinjene Države i Europljani, kao civiliziraniju mogućnost za razliku od čvrstorukaša Momčila Krajišnika te optuženika za ratne zločine Radovana Karadžića. Kolumnist Michael Kelly iz Sarajeva je izvijestio kako je nova vlada izabrana zahvaljujući poduzetnoj intervenciji Jacquesa Kleina, dužnosnika ministarstva vanjskih poslova i bojnika u pričuvi zračnih snaga. Kako je paljanskom parlamentu nedostajao jedan glas da bi potvrdio vladu, g. Klein je locirao umjerenog zastupnika na njegovom putu u Zagreb te je od vojnika NATO-a zatražio da ga vrate u područje radi glasovanja. G. Klein je kasnije uredio da vojnici NATO-a čuvaju vladine zgrade, kako bi sprječili čvrstorukaše da ih ugrabe te unište dokumente. Povrh svega, g. Klein je uvjerio Svjetsku banku da odriješi 65 milijuna dolara (koji su bili nedostupni zbog nepopustljivosti srpskog vodstva) u obliku pomoći za obnovu. Srpski moćnik Slobodan Milošević, pritisnut sankcijama protiv Jugoslavije, također se ukrcao na brod. Čovjek koji je započeo balkanski rat radi promicanja srpskog nacionalizma, sad pristaje prigrliti koncept Bosne kao multietničke države. To se svakako mora smatrati znakom očaja, a nikako promjenom njegovih prijašnjih ultranacionalističkih stajališta. No ipak, preobražaj g. Milođevića treba iskoristiti, iako bi on trebao biti u ćeliji pored 'Adolfa', ako bi se izvršila pravda. G. Milošević je obećao pružiti potporu g. Dodiku, što će biti presudno u borbi za moć koja će nesumnjivo uslijediti između umjerenih snaga i čvrstorukaša u srpskoj. Uspjeh u Bosni ovisi ne samo o našoj sposobnosti da omogućimo obnovu i ponovno naseljavanje, već više o tome da se na važne položaje postave odgovorni ljudi. Za to će biti potrebno aktivno američko vodstvo, poput onog kakvo smo nedavno vidjeli, kako bi se Bosna pretvorila u zemlju koja funkcionira." FRANCUSKA LE FIGARO 27. I. 1998. Vodič kroz najopasnija mjesta na planetu List donosi prikaz knjige 'Najopasnija mjesta na planetu' koju je napisala skupina američkih autora među kojima je glavni nakladnik Robert Young Pelton. Ova knjiga-vodič koja je izišla 1995. u nakladi Fielding je nešto između prometne karte i enciklopedije terorizma. To je priručnik za upoznavanje mjesta kamo ne treba ići. Zemljama koje su posjetili, autori su dodijelili zvjezdice opasnosti, služeći se pri tome statističkim podacima o nasilju (mine, droga, otmice, nazočnost vojnih i paravojnih skupina i plaćenika) i vlastitim iskustvima. Tako su najviše, pet zvjezdica dali Kolumbiji, Sierra Leoneu, Alžiru, Somaliji i Burundiju. Jedno je poglavlje posvećeno Sjedinjenim Državama. Čitatelj bi se mogao iznenaditi kada vidi kako zemlja velike uljudbe i slobode nije daleko od Somalije ili Kambodže. Svoj izbor autori obrazlažu zastrašujućim službenim statistikama FBI-ja: svake dvije sekunde jedno kažnjivo djelo, svakih sedamnaest sekundi jedan napadaj, svakih pet minuta jedno silovanje, svakih dvadeset i devet minuta jedno ubojstvo... Iz Peltonova kratkog životopisa možemo doznati da je bio najmlađi učenik jedne škole u Kanadi koja je obučavala preživljavanju, a koja je kasnije zatvorena zbog smrti nekolicine kandidata!? Pelton je mladi Indiana Jones koji je pobjegao sa filmskog platna i koji je već objavio 'Vodič kroz pustolovine Indiane Jonesa'. LIBERATION 27. I. 1998. Mučitelji Arapa Mokhtar Lakehal, profesor ekonomskih i društvenih znanosti i predsjednik Laboratorija za znanstvena istraživanja u području ekonomskih i socijalnih znanosti (Larmises) piše o arapskom svijetu i o pogrešnim načinima rješavanja problema poslije prestanka kolonijalne vlasti. U članku, između ostaloga, stoji: "Dok smo bili kolonizirani, mislili smo da naša nesreća dolazi isključivo od stranaca koji su došli s druge strane Sredozemlja kako bi nam nametnuli svoje zakone i svoju viziju povijesti. Nakon toga su se kolonijalne sile sukobile s nacionalistima koji su odbili sustav vrijednosti naših predaka (čast, hrabrost, velikodušnost, solidarnost) zamijeniti onima kojima se dičila kolonijalistička manjina (sloboda, jednakost, bratstvo). Suparništva naših vođa plašila su nas i mnogo prije stjecanja nezavisnosti zbog problema legitimnosti koje smo morali riješiti, osim nužnosti hvatanja koraka, i zbog povijesne zaostalosti koja nas odvaja od bogatog i arogantnog Zapada. Zapadnjaci nam ni tada nisu prestali ponavljati da je razlog svih naših nevolja nepostojanje demokracije. Trebalo se tada uskladiti s normama, omogućiti stvaranje političkih stranaka, sindikata, organiziratai izbore, osigurati slobodu tiska. Naši politički vođe redovito slušaju prodike o tome da moraju poštovati ljudska prava, što je 'conditio sine qua non' ako žele da ih prihvati međunarodna zajednica i ako žele dobrodošlicu u zapadnim glavnim gradovima. Formalno, gotovo svaka arapska država može ustvrditi da posjeduje atribute pravne države koja bi nas trebala učiniti sretnijima nego što smo bili u vrijeme kolonijalizma. Oslobođeni tog 'carstva očaja', kako ga je nazvao Leon Bloy, Arapi su mogli računati i na 'vrijeme i na prostor', kao što je to primijetio general de Gaulle u vrijeme izraelsko-arapskog rata iz 1967. No, što smo mi to učinili od tog vremena, prostora i nezavisnosti? Neki drže da smo upropastili ta tri aduta, ako uzmemo u obzir povijesne prigode koje arapski režimi nisu znali iskoristiti. I oni stalno ponavljaju istu priču: od odlaska posljednjeg kolonista, trebali smo obnoviti našu izvornu kulturu umjesto što smo dopustili da potpadnemo pod utjecaj Rusije, Francuske, Engleske, SAD-a, i umjesto što smo prihvatili neprilagođene modele razvoja (još jučer to je bio birokratski socijalizam ili državni kapitalizam, danas je to liberalni kapitalizam) i stavili naše vladarske obitelji pod njihov nadzor. Neki drugi misle da smo uspjeli učiniti mnogo više od onoga što su uspjeli kolonizatori tijekom jednog stoljeća svoje dominacije. I dodaju jedan jaki argument: oni koji nam kažu da nismo dovoljno napredovali u usporedbi s novim industrijskim državama u Aziji, dobro se čuvaju usporedbe sadašnje situacije u arapskom svijetu s poniženjem koje je međunarodni kapitalizam nanio Koreji, Indoneziji i ostalim azijskim državama, za koji su vjerovali da ga bolje koriste pri njihovu razvoju nego što su to činili Arapi s Magreba i iz drugih krajeva. Kad su države OPEC-a, pod utjecajem arapskih socijalističkih režima, odlučile povećati cijenu nafte (1973. i 1979.), potičući istodobno nastanak međunarodne kapitalističke krize, neki su arapski nacionalisti vjerovali da će to 'podmetanje noge' prizemljiti arogantni Zapad i pružiti dodatno vrijeme Arapima kako bi ga sustigli i, a zašto ne, i prestigli. A neki drugi arapski čelnici već su nas počeli smatrati Japancima i držali su govore pred narodom pune hvalisanja, anakronističkih podsjećanja i demagoških argumenata. (...)" U nastavku teksta autor spominje iransku islamsku revoluciju (1979.) koja je neke navela na pomisao da su sve arapske države trebale krenuti tim putem, osobito one koje su odustale od svojih starih idola poput Marxa, Lenjina, Maoa i Che Guevare i započele proces ponovne islamizacije, a sami su je Iranci odlučili izvoziti, iako revolucija nije poboljšala život samih Iranaca, što je i izazvalo rat s Irakom i onaj u Libanonu. A i sada, 1998. godine, "nijedna od tri države, Irak, Iran ili Libanon, ne nalazi se na popisu industrijaliziranih država". Na drugoj strani, piše Lakehal, upozorenja koja dolaze iz Alžira i iz Egipta trebala su njihove vođe navesti na pametnije gledanje, ali iz njih i dalje stižu samo loše vijesti. "(...) Nakon svih ponižavanja koje trpimo od 1948., naši vođe još imaju hrabrosti govoriti nam o arapskom jedinstvu, a europsko ujedinjenje već je gotovo dovršeno. Zašto, dakle, tih stotinjak ljudi koji vladaju nad 160 milijuna Arapa želi da mi trpimo sve to zlo okrivljavajući za to susjednu državu, stranca, imperijalizam i Zapad? Ali, ako upitate nekog Arapa, bez obzira gdje se on nalazio, 'kako mu je?', sigurno će vam odgovoriti 'hvala Bogu, sve je dobro'. Treba ustrajati na tome da on kaže ono što zaista osjeća: dojam da su ga izdali političari koji nikada ne silaze s vlasti i radije nastavljaju s varanjem. Svi naši problemi ne dolaze zbog nepostojanja demokracije. Mi kronično patimo od mnogo teže bolesti, od deficita pravde i reda koji bi zakonito svakoga postavili na mjesto koje on zaslužuje. A kad je o tome riječ, našim vođama koji bi željeli prestati stalno brinuti o interesima svojeg klana, obitelji, plemena ili saveza, za to u svijetlim trenucima arapske povijesti sigurno ne nedostaje primjera. A bila bi laž uvjeravati nas da Zapad zaista želi takve promjene". RUSIJA KOMMERSANT DAILY 27. I. 1998. Cijev iz Moskve stigla do Makedonije Gennadij Sisoev izvješćuje o trodnevnom posjetu mekedonskog predsjednika Kire Gligorova Moskvi: "Danas će se u Moskvi Kiro Gligorov susresti s predsjednikom Borisom Jeljcinom i premijerom Viktorom Černomirdinom i potpisati izjavu o suradnji između dviju zemalja i pet međuvladnih sporazuma. Tako će se, kažu u makedonskom veleposlanstvu u Moskvi, 'načiniti čvrsti ugovorno-pravni temelj za razvitak dvostranih odnosa'. Donedavno je Makedonija (koja je prije šest godina raskinula brak s Jugoslavijom) nastojala da se izbavi od Moskve i gotovo se potpuno okrenula k SAD-u. Na njezinim su sjevernim granicama (s novom Jugoslavijom) već nekoliko godina razmještene postrojbe američkih padobranaca. Još prije pola godine Kiro Gligorov je uvjeravao Zapad da postoji 'problem južnog krila NATO-a' jer se Rusija, tobože, 'nije odrekla svog utjecaja na Balkanu'. Zahladnjenje odnosa između Rusije i Makedonije odmah se odrazilo na međusobnu razmjenu robe. Zadnjih šest godina ona se smanjila pet puta - sa 770 pala je na 150 milijuna dolara. U listopadu prošle godine u Skoplju je boravio ruski dopredsjednik vlade Jakov Urinson. Prije puta Viktor Černomirdin je dao upute svome zamjeniku: 'Rusija je spremna surađivati s Makedonijom na važnim područjima kao što je nafta i plin.' Potpisavši protokol o povećanju doprema ruske nafte u Makedoniju u vrijednosti jedan milijun tona na godinu, Urinson je rekao da 'radi rješavanja tog pitanja treba pregovarati s LUCOIL-om i Rosneft-om koji pokazuju zanimanje za veću nazočnost u Makedoniji.' A da bi suradnja bila uspješna, natuknuo je ruski dopredsjednik, potrebno je što prije riješiti problem privatizacije makedonske tvornice za preradu nafte 'Okta', na koju su već 'bacili oko' ruski naftni divovi. Čini se da su Makedonci shvatili nagovještaj i odlučili da daljnje zahladnjenje odnosa s Moskvom ne odgovara njihovim probicima. Makedonija dobiva plin od 'Gazproma'. Preko 60 posto nafte koja se prerađuje u Makedoniji, također stiže iz Rusije. Prema podacima koje ima list, osim nabavke nafte za vlastite potrebe, Makedonija je zainteresirana da preko svoga područja transportira prerađenu rusku naftu (do 500 tisuća tona na godinu) u treće zemlje. No rješenje toga pitanja svakako će zavisiti od spremnosti Skoplja da povede računa o interesima LUCOIL-a i Rosneft-a uz privatizaciju tvornice 'Okta'. Zanimanje ruskih naftnoplinskih poduzeća za Makedoniju djelomice nadoknađuje Rusiji gubitak političkog utjecaja na Balkanu. Moskva više ne može političkim sredstvima privezati uza se države na tom području. No zato to može učiniti pomoću nafte i plina." VELIKA BRITANIJA THE DAILY TELEGRAPH 27. I. 1998. KGB ponovo osvaja izgubljenu moć "Bivši KGB, čija je moć posljednjih godina drastično smanjena, Kremlj planira potpomoći s 220.000 graničnih čuvara države", piše Alan Philips. "Odluka predsjednika Jeljcina obilježila je promjenu prijašnje politike - slabljenja nekad svemoćne sigurnosne službe podjelom na barem pet odjela. KBG nikad nije imao dobre demokratske preporuke, a g. Jeljcin je ubrzo odvojio njihovu službu tjelesne straže od vladine obavještajne službe, u slučaju da ga ona pokuša srušiti. Povratkom graničnih čuvara, državna služba za sigurnost osvojila je jednu od svojih bivših područja. U komunističkim vremenima granični su čuvari bili prikazivani kao junački branitelji domovine, koji ophode granice u saonicama s psima, na riječnim čamcima i oružanim ledolomcima. Godine 1993. odvojeni su u zasebnu službu, koja je prerasla u malu vojsku s 1.700 oklopnih vozila, topništvom, zrakoplovima, 200 helikoptera i desecima ophodnih čamaca. Budući da je proračun za obranu u stisci, služba državne sigurnosti i ministarstvo obrane dogovorili su se da si Rusija ne može priuštiti taj luksuz, posebice kad nema oružane prijetnje u blizini. Izvori iz Kremlja carstvo graničnih čuvara koje je sagradio njihov nekadašnji čelnik general Andrej Nikolajev, smatraju rasipničkim. Središnje osoblje povećalo se s 1.400 na 3.000, a zaposleno je barem 195 generala, u usporedbi s njih 70 iz vremena Sovjetskog saveza, kad su državne granice bile mnogo veće. Prema planovima Kremlja, granični će čuvari u početku biti podređeni službi državne sigurnosti te će se zatim s njom spojiti. (...)" AUSTRIJA DIE PRESSE 27. I. 1998. Globalizirana prijetnja "Na početku OESS-ova seminara o obrambenoj politici i vojnim doktrinama, koji je u ponedjeljak bio povodom dolaska više od 30 načelnika glavnog stožera u Beč, jedna se tema poput crvene niti provlačila kroz prva izlaganja: srastanje svijeta - novi 'globalizam' - donosi sa sobom i nove globalne prijetnje sigurnosti država-članica OESS-a. Opća tema na dan otvaranja seminara bila je promjena sigurnosnog stanja u Europi i njezine posljedice. Predsjedatelj udruženog stožera američkih oružanih snaga Henry Shelton nabrojio je nove transnacionalne opasnosti: terorizam, organizirani kriminal, migracijski pritisak, izbjegličke probleme i transgranične ekološke probleme. General Shelton kazao je sljedeće: 'Ti problemi nedvojbeno utječu na našu sigurnost - doduše, na zasada nepoznat način - i zahtijevaju kooperativna rješenja'. Načelnik glavnog stožera turskih oružanih snaga Ismail Hakki Kradayi smatra da je međunarodni terorizam općenito 'najveća prepreka demokraciji i uspostavi sigurnosti, mira i stabilnosti u svijetu. Glavni inspektor njemačkog Bundeswehra Hartmut Bagger pribrojio je globalnim izvorima opasnosti i oružje za masovno uništenje, trgovinu drogom, fundamentalizam i radikalne ideologije. General Bagger pohvalio je ulogu OESS-a, proglasivši je važnom transatlantskom sigurnosnom organizacijom, ali je - obraćajući se vjerojatno Rusiji koja često po njegovim riječima tumači tu OESS kao protutežu povećanom NATO-u - jasno konstatirao sljedeće: 'OESS ne može biti jedina i vrhovna sigurnosna struktura u Europi - on ne može zamijeniti NATO. Ne može nametnuti, uspostaviti ili sačuvati mir jer nema vlastitu vojnu strukturu'. Načelnik glavnog stožera švedskih oružanih snaga Owe Wiktorin zatražio je da razvoj međunarodne operativne doktrine, primjerene pojačanim međunarodnim vojnim operacijama čiji je cilj podupiranje mira. SALZBURGER NACHRICHTEN 27. I. 1998. Njemačka marka žuri "'Konvertibilna marka', vezana za tečaj njemačke marke, trebala bi dokončati monetarni kaos u Bosni i Hercegovini i uspostaviti monetarno jedinstvo. Budući da se Muslimani, Srbi i Hrvati nisu mogli dogovoriti kako bi novčanica trebala izgledati, Westendorp je upotrijebio svoje proširene ovlasti kao što je učinio i u slučaju kreiranja putovnice. Bosanski Srbi posebno su se isticali u blokiranju sporazuma, zahtijevajući da na novčanicama bude istaknut srpski bijeli orao. Muslimani su reagirali zahtjevom za prikazom Ali-Pašine džamije i muslimanskog polumjeseca a Hrvati su tražili međugorsku Djevicu Mariju i svoj grb - bijelo-crvenu šahovnicu. Westendorp je pak izišao u susret željama tri etničke skupine utoliko što će revers novčanica krasiti slika pjesnika odnosno pisca kojeg su predložile dok će na aversu biti reproducirana neutralna građevina, odnosno krajolik. Iznenađuje pojedinost da su i Muslimani i Srbi i Hrvati u svojim odvojenim prijedlozima spomenuli bosanskog pisca Mešu Selimovića. Dosada je u muslimanskom dijelu federacije službeno platežno sredstvo bio bosanski dinar, u hrvatskom dijelu kuna a u takozvanoj 'Republici Srpskoj' jugoslavenski dinar. Sve tri regije preferiraju njemačku marku koja je platežno sredstvo i u njihovim međusobnim poslovima i u platnom prometu ponovo osnovane narodne banke. Trgovci na tržnici 'Arizona', čiju djelatnost SFOR tolerira, obavljaju munjevito svoje poslove i vraćaju višak vrijednosti u sve tri bosanske valute, budući da se kupci i prodavači kasnije vraćaju u svoju monetarnu jedinicu. No, prvom prilikom Srbi, Muslimani i Hrvati mijenjaju kod privatnih 'trgovaca devizama' svoj novac u neosporenu vodeću valutu - njemačku marku. Ona je Sarajevu podjednako učestala kao i u hrvatskom Mostaru i na srpskim Palama, gdje je također uobičajeno isticati cijene na jelovnicima u njemačkim markama. Njemačka je marka na Balkanu za više godina pretekla euro. Već su u Titovo vrijeme mesari i trgovci u mjestima, u kojima su mnogi stanovnici zarađivali novac u inozemstvu, isticali cijene svojih proizvoda u zapadnim valutama. Bojazan da će promjena valute na konvertibilnu marku biti popraćena padom njezine vrijednosti zajednička je svim zaraćenim građanima. I iznenadni skok tečajne vrijednosti i bijeg u njemačku marku, američki dolar i ostale čvrste valute, zabilježeni su i na muslimanskim područjima i u hrvatskim i u srpskim dijelovima Bosne", piše Gustav Chalupa, dopisnik lista iz Beograda. SRBIJA ARGUMENT 26. I 1998. Margareth Tatcher dobila od Hrvatske pola milijuna dolara "U povodu završetka misije UNTAES-a u bivšoj Slavonsko-baranjskoj oblasti hrvatski predsjednik Tuđman dobio je veliki broj čestitki 'za mirnu reintegraciju Podunavlja'. Među njima posebno mjesto ima pismo bivšeg britanskog prmeijera Margareth Tatcher. Ona je i ovu priliku iskorostila za gotovo sumanuti napad na Srbe, nastavljajući svoje djelovanje započeto još 1992. godine. (...) Kako za svaki potez nekog političara, bio on aktivan ili umirovljen, postoji objašnjenje - tako je i u ovom slučaju. prema tvrdnjama koje se mogu čuti u zagrebačkim diplomatskim kuloarima veliku ljubav Margareth Tatcher prema Hrvatima treba sagledavati kroz svotu od 500 tisuća dolara, koju je nova hrvatska vlast krajem 1991. godine prebacila na račun gospođe Tatcher, nakon čega je počelo njezino prohrvatsko istupanje u britanskoj javnosti... Posrednik u poslu, prema toj verziji, bio je Kris Cviić, hercegovački Hrvat koji desetljećima živi u Londonu...", piše list. NJEMAČKA HANDELSBLATT 27. I. 1998. Clinton izaziva nervozu u financijskom svijetu "Navodne seksualne pustolovine američkog predsjednika Billa Clintona obilježile su jučerašnja zbivanja na svjetskim financijskim tržištima. U središtu interesa bio je u prvom redu američki dolar zbog žestokih tečajnih kolebanja. U noći na ponedjeljak tečaj američkog dolara na azijskim tržištima osjetno je pao na 1,7520 njemačkih maraka. Doduše, tečajna vrijednost američkog dolara oporavila se u europskoj trgovini devizama (...) No, stručnjaci strahuju da će opterećenost dolara biti razmjerno proporcionalna trajanju rasprave o ljubavnom životu američkog predsjednika. (...) Dolar je već sada pod pritiskom zbog neprekinute financijske krize u Aziji, primijetio je Volker Hoelterhoff, glavni stručnjak 'Bayerische Hypotheken- und Wechsel-Bank' za nacionalnu ekonomiju. 'Netransparentnost političke situacije u Washingtonu dodatno pooštrava situaciju', kazao je Hoelterhoff. 'Tržišta ne vole nesigurnost ni dugotrajne afere', citira novinska agencija Reuters riječi jednog trgovca devizama. Nakon objave optužbe protiv Clintona sredinom prošlog tjedna, američka je valuta izgubila do deset pfenniga - gotovo pet posto - svoje vrijednosti. 'Za takva su nam kretanja obično potrebni mjeseci a ne jedan tjedan', kazao je jedan trgovac u Frankfurtu. Analitičari strahuju da bi važni članovi kabineta mogli uskratiti potporu Clintonu i dati ostavke. Ostavka ministra financija Roberta Rubina mogla bi izazvati 'vrlo, vrlo dramatičan pad tečaja' američkog dolara, kazao je Kenneth Landon, financijski stručnjak 'Deutsche Morgan Grenfell' u Tokiju. Clintonova eventualna odluka o ostavci, nakon koje bi najvišu američku državnu dužnost preuzeo podpredsjednik Al Gore, izazvala bi kratkoročan pad dolara. 'Clintonova ostavka bila bi pravo oslobođenje za Demokratsku stranku', nada se Guenter Hess, trgovac devizijama u BHF-banci u Frankfurtu. 'Ovo što se događa nije ništa više nego nezgoda pri radu', ne odustaje zasada od optimizma Hess (...) u završnom dijelu članka. FRANKFURTER RUNDSCHAU 27. I. 1998. Srbija je uludo potrošila vrijeme "Strategija nije puki zbroj taktičkih manevara. S tom se spoznajom upravo suočava i Slobodan Milošević. Oportunizam je predsjednika krnje Jugoslavije održao na vlasti ali njegove deklarirane ciljeve vrijeme je odavno pregazilo. Velika Srbija? Najkasnije nakon poraza u bosanskom ratu ona se rastočila u san o kojem više ne sanjaju čak ni prognanici. Kosovo? Na Kosovu Polju dosada miroljubiva albanska manjina priprema se za oružani otpor srpskim gospodarima koji danas moraju strahovati za svoje svete manastire. Krnja Jugoslavija raspada se paralelno naznačenom odcjepljenju Crne Gore a ni sama Srbija nije više neosporena tvorevina - bez učinkovite vlade, tek puka sjena svog nekadašnjeg gospodarstva. Ukratko, Miloševićevo je vrijeme isteklo i stvarnost bi ga odavno pregazila da nije tragične slabosti njegovih protivnika i njegove vlastite taktičke spretnosti. No, sve dok 55-godišnji ostavinski upravitelj socijalizma, ratni poglavica i mirotvorac stoluje u Titovoj vili, drži u svojim rukama ključeve čitavog Balkana. Primjer Bosne: u Bosni je Milošević odobrio imenovanje Milorada Dodika premijerom Republike Srpske. Riječ je o čovjeku za kojeg dijalog i politički dogovor s predstavnicima Muslimana i Hrvata u Republici Srpskoj nisu tabu. Dakle, Beograd uskraćuje svoju potporu nacionalističkim ekstremistima na Palama, budeći nadu kod zapadnih diplomata da će ipak možda uspjeti preko svih grobova očuvati jedinstvo Bosne i Hercegovine. Bonn, Bruxelles i Washington žele sada brzo usmjeriti financijsku pomoć prema Republici Srpskoj kako bi naglasili da se suradnja zapadnog dijela isplati dok predstavnici etničkog apartheida na istoku gladuju. To je napredak za diplomaciju i istodobno stari Miloševićev trik. On je u Republici Srpskoj ponovo promijenio konja za trku. Njegov ugled na Zapadu raste a siva eminencija s Dedinja istodobno računa da će Milorad Dodik, kojeg je upregnuo u kola svojih interesa već 1995. g., prije poslušati mamuzu Beograda nego mrkvu Zapada. Primjer Crne Gore: nakon prijetećih upozorenja Washingtona Milošević je prihvatio službenu instalaciju reformatora Mile Đukanovića na dužnost novog predsjednika crnogorske države u sastavu federacije. Osim toga, ni Jugoslavenska narodna armija ni njegova vlastita policiija ne bi ga slijedile u građanski rat protiv njihovih crnogorskih kolega. Stoga Miloševiću kao predsjedniku jugoslavenske federacije preostaje samo nada da će frakcija njegovog izborima smijenjenog namjesnika Bulatovića pobijediti na predstojećim skupštinskim izborima te da njegov protivnik Đukanović neće srušiti federativnu razinu cjelovite države a time i posljednji temelj njegova autoriteta. Time je Slobodan Milošević izgubio moć koja bi mu omogućila da po vlastitim željama usmjerava zbivanja u Podgorici. Milošević raspolaže još samo sredstvima ometanja gospodarskog razvoja Crne Gore. Krize u Bosni i u Crnoj Gori mogu tako i dalje tinjati u Miloševićevu interesu ali vrijeme nije u tom kontekstu na njegovoj strani. Nazočnost zapadnih postrojbi gotovo isključuje mogućnost eskalacije oružanih sukoba u Republici Srpskoj a pod quasi- protektoratom povjerenika za Bosnu Hansa (sic! - op. prev.) Westendorpa Pale će ponovo postati planinsko seoce. Pod američkom diplomatskom zaštitom Milošević više ne može ni Crnu Goru prisiliti na povratak u prošlost. Milošević može u Crnoj Gori biti još samo smetnja ali ne više i razarač. Sasvim je drugačija situacija na Kosovu. U mitskoj kolijevci srpstva uludo potrošeno vrijeme pod Miloševićevom vlašću računa se u ljudskim životima, kao što svakodnevno pokazuju atentati 'Oslobodilačke vojske Kosova' i osvetničke akcije srpske policije. Naime, sve dok je Milošević na čelu, Srbija se neće demokratski otvoriti - a bez demokratskog otvaranja neće biti ni konstruktivnog dijaloga o statusu južne srpske pokrajine. Ponuda o povratku albanskih učenika u državne škole, koju bi Beograd po očekivanjima trebao uputiti ovog tjedna, običan je gubitak vremena jer se iza nje ne krije strategija, usmjerena na veći stupanj autonomije pokrajine s 90-postotnim albanskim stanovništvom, već ponovo taktika, usmjerena na očuvanje vlasti. Na tom rubu Europe trenutačno izrasta nova 'intifada' koja dolijeva ulje na vatreno albansko pitanje. Što je s preventivnom diplomacijom međunarodne zajednice? Diplomati i dalje putuju partneru Miloševiću bez kojeg ništa nije moguće ostvariti: ni trajan mir u Bosni, ni istinsku slobodu Crne Gore a posebno ne miroljubivo rješenje za Kosovo. Navedena dilema i dalje obilježava politiku Zapada prema Balkanu", zaključuje Rolf Paasch. HRVATSKA VJESNIK 28. I. 1998. Najava mirnodopske Hrvatske Citirajući u uvodu dio Izvješća o stanju hrvatske države i nacije u prošloj godini, što ga je predsjednik RH dr. Franjo Tuđman iznio pred saborskim zastupnicima, u kojem se, uz ostalo, ističe kako je Hrvatska '... ostvarila punu suverenost na čitavom teritoriju...' te se kao glavna zadaća hrvatske unutrašnje politike u ovoj godini navodi '... učvršćivanje vladavine prava svakog čovjeka i građanina, te promišljena izgradnja sustava socijalne države i socijalne pravde', Goranka Jureško u nastavku 'Komentaru' lista piše: "Te riječi hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana iz Izvješća o stanju hrvatske države i nacije u prošloj godini najava su budućnosti mirnodopske Hrvatske. Jer, tek ostvarenjem strateškog cilja - slobode za svaki pedalj zemlje - Hrvatska je osigurala startnu poziciju s koje bi trebala krenuti u utrku s razvijenim zemljama. Pritom će morati biti brža, spretnija i umnija od onih kojima je startni pištolj godinama prije dao znak za polazak. Svaki će se zastoj kažnjavati strože, svaki korak mjeriti milimetrima. Nema sumnje da s činjenicom što je završio rat Hrvatska neće biti amnestirana od zapreka na putu koji je zacrtala, prema je sigurno da se hrvatska država u proteklih sedam godina dokazala kao relevantni čimbenik europske i svjetske politike. Osobito je to bilo razvidno u osiguranju mira i sigurnosti međunarodnoga poretka u ovom dijelu Europe. No, osim krupnih smjernica na međunarodnom planu, Predsjednik je naglasio kako će se značajna bitka voditi i na domaćem terenu. Naime, zbog agresije i posljedica rata najviše je trpio standard građana, rekao je Predsjednik, pa su baš zato njihovi problemi oni koji se moraju prvo rješavati. Mirovine, plaće, školstvo, zapošljavanje, stabilizacija gospodarstva bit će ono što će značajno obilježiti hrvatsku politiku do kraja ovoga stoljeća i za što je predsjednik Tuđman u svom najnovijem obraćanju hrvatskim dužnosnicima i javnosti dao jasne smjernice. Nakon ostvarenja povijesnog cilja kroz ratne pobjede i mudre političke odluke Hrvatsku čeka nov izazov - ostvarenje socijalne pravde i pravne države, te ulazak u svjetske i europske integracije. Za dobar start učinjene su sve relevantne pretpostavke". VEČERNJI LIST 28. I. 1998. Razvezivanje čvora U povodu donošenja Vladine Uredbe o najmu stanova u vlasništvu Republike Hrvatske na području hrvatskog Podunavlja, Mirjana Prišćan piše kako će ona otključati "još jednu bravu na vratima kroz koja se prognanici trebaju vratiti u svoj dom". Objasnivši kako je riječ o državnim stanovima na koji su sadašnji prognanici prije rata imali stanarsko pravo, novinarka piše kako će sada negdašnji stanari "kao 'zaštićeni najmoprimci'... opet stanovati u tih 5000 podunavskih državnih stanova". Da bi to ostvarili trebaju, objašnjava novinarka, do 15. ožujka podnijeti zahtjev te imati hrvatsko državljanstvo i stanarsko pravo stečeno do 31. ožujka 1991. "Sadašnji bespravni stanari tih stanova morat će se iseliti, a ako su hrvatski državljani, Ministarstvo obrane - nemaju li u Hrvatskoj useljivu kuću ili stan - ponudit će im drugi privremeni smještaj u županiji iz koje su se doselili u Podunavlje. Takvim su razvezivanjem čvora u koji su bila spletena pitanja povratka s nedoumicama o stanarskim pravima zadovoljni i međunarodni brižnici, barem kako tvrde domaći dužnosnici", nastavlja novinarka. Upozorava potom kako, međutim, "nešto još visi u zraku i moglo bi se brzo prizemljiti u - novo pitanje", i objašnjava: "Što ako se Srbi koji se trebaju vratiti u svoja ranija prebivališta izvan Podunavlja pozovu na svoje isto 'stanarsko pravo'? Argumenti koje bi Vladini dužnosnici mogli podastrti pred tim upitom zasad se čuju u kuloarima. POnajprije, stanarskih prava više nema, a ako su ona i ranije imala zapravo socijalni okvir, on će biti zadovoljen dodjelom drugog privremenog smještaja hrvatskim državljanima koji se iz Podunavlja vraćaju drugdje u Hrvatsku. Mnogi su od njih, osim toga, u svojim ranijim prebivalištima imali i kuću, a državne su im stanove dodjeljivali vlastodršci u bivšem režimu iako su i njihovi sugrađani jednaki postotak iz plaće cijelog radnog vijeka izdvajali za stanogradnju, a stanu se o države nisu mogli ni nadati... Novoj Uredbi ionako nije cilj raspetljati zamršeno pitanje bivših stanarskih prava, već ubrzati povratak u Podunavlje onima kojima je taj državni stan jedini dom", piše na kraju novinarka. 280157 MET jan 98