PODLISTAK - FR - 13. I. POLITIKA I SUVREMENI MEDIJI

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 13. I. 1998. O odnosu prema biračkoj klijenteli Njemački list Frankfurter Rundschau od 13. siječnja 1998. pod naslovom 'O odnosu prema biračkoj klijenteli' objavljuje skraćenu verziju studije Otfrieda Jarrena i Hansa-Juergena Arlta o zamršenoj isprepletenosti politike i medija. Studija je objavljena u broju 7/97 časopisa "Priopćenja MSI-a" (Institut Njemačkog sindikalnog saveza za gospodarske i sociološke znanosti), u izdanju "Bund-a". "(...) Što se tiče opće publike i vlastitog članstva, tradicionalne društvene organizacije poput stranaka i sindikata izložene su snažnom pritisku gotovo nerazumljivih očekivanja koja se brzo izmjenjuju. Promjena i kompleksnost nisu novina u kontekstu procesa osuvremenjivanja ali nova je s jedne strane brzina promjene a s druge strane činjenica da smjer i posljedice te promjene gotovo nije moguće procijeniti ni organizacijski integrirati - dakle, da ih nije moguće uključiti u organizaciju kao stožernu instancu s određenim imenom ili kao referat. Stoga sindikati i stranke moraju pokloniti veću pozornost usmjeravanju procesa. Na institucionalno-organizacijskoj razini moraju biti kadri promjene ne pratiti, ne analizirati i ne tumačiti sami, što je samo po sebi izazov jer zahtijeva samokritičan odnos prema vlastitim uzorcima percepcije. Moraju - ako ne žele jednoga dana iščeznuti zajedno s prošlošću kao njezini puki branitelji - istodobno biti sposobni utjecati na promjene. Pritom akteri moraju priznati da nisu čuvari jedne jedine istine - možda čak s povjerenom povijesno-revolucionarnom misijom - pa čak ni jedina evolucijska snaga, već samo aktivan dio procesa promjene: oni sudjeluju u oblikovanju procesa promjene, utječu na njega - zajedno s ostalim društvenim, kolektivnim i individualnim akterima. U upravljanju procesom promjene, političkim organizacijama pripada - normativno i faktički - zadaća organizacije i vođenja informacijskih i komunikacijskih odnosa. Ta je zadaća društveno poželjna i nailazi na potpuno pozitivne ocjene ali tradicionalne organizacije, utemeljene na članstvu, dobile su u međuvremenu konkurenciju. Osim organizacija koje valja pribrojiti sferi novih socijalnih pokreta (uključujući 'samopomoć'), nastajale su i još uvijek nastaju nove organizacije, koje publici nude rješavanje - manje ili vše - konkretnih problema u ulozi 'modernih davatelja usluga' i ne ciljaju na 'trajne' članove ali vjerojatno priželjkuju patrone (spremne na davanje financijskih priloga). Umjesto vezivanja za vrijednosti nude vrijedosti bez organizacijskih okova. Te suvremene organizacije omogućuju osobno očitovanje (pripadnosti) ali većina njih istodobno ne zahtijeva angažman, a kamoli formalno članstvo. Budući da se istodobno nepolitički i kvazi neutralno jednostavno samo zalažu za 'dobru stvar', često preko medija gratis dobivaju nužnu pozornost javnosti - u vidu besplatnih oglasa, promičbenih spotova ili mogućnost suradnje s medijima ('partneri medija'). Zahvaljujući novim organizacijama, sindikati i stranke, posebno oni koji se moraju služiti alternativnim metodama, sve su jača konkurencija u borbi za pozornost medija, za pozornost političke publike i za moralno priznanje. Publika a i veliki dio članstva velikih društvenih organizacija postali su u najboljem slučaju zahtjevni i izbirljivi a u najgorem čak tvrdoglavi. Ključni se pojmovi danas nalaze već u svakom uvodniku: stalne pristaše izumiru, broj članova opada, socijalna struktura članova varira, aktive su manje, spremnost na odobravanje svih ciljeva organizacije također je smanjena, trajna povezanost gotovo je postala neostvariva, zahtjevi za uslugama i individualnom koristi rastu, broj nestalnih birača raste baš kao i spremnost na mjestimični angažman u skupinama različitih orijentacija. 'Biračka' klijentela ističe se velikom fleksibilnošću i sve manjom sklonošću uključivanju u čvrste (socijalne) skupine. Time i u samoj organizaciji i između pojedinih organizacijskih razina i njihovih raznovrsnih socijalnih miljea koji se neprekidno mijenjaju raste općenita potreba za informacijom i komunikacijom. Spomenuto jačanje potrebe za informacijom i komunikacijom korespondira pak s padom mogućnosti organizacije da tu potrebu zadovolji. Sindikati i stranke ne mogu u dovoljnom opsegu izravno, 'bez filtera', komunicirati ni sa svojim članovima a pogotovo ne s općom publikom. Tisak organizacija, pa i stranački i sindikalni tisak, gotovo su u potpunosti izgubili publicističko a time i društveno značenje. Smanjena je i njegova uloga posrednika u internoj komunikaciji. Članovi i publika ostvaruju danas pristup društvenim organizacijama uglavnom samo posredstvom općeg sustava masovnih konukacija i u najboljem slučaju djelomično - vremenski i socijalno jako ograničeno - putem informacijskog i komunikacijskog sustava samih tih organizacija. Tek mjestimično i u vezi s određenim skupinama, mjestima ili temama - primjerice u okviru akcija, predizbornih borbi ili kampanja - spomenute organizacije mogu za vlastite potrebe formirati vlastitu skupnu ili tematsku javnost. No, sliku tema, zbivanja ili mjesta zbivanja općoj publici posreduju masovni mediji. Oni pak po vlastitim pravilima reproduciraju ono što smatraju važnim - ili to možda uopće ne čine. Valja priznati da većina građana prepoznaje 'politiku' kao ono što ona zapravo jest tek posredstvom medija. (Posrijedi je fenomen medijskog društva). Ukratko, politički rad određen je danas izrazito promijenjenim pretpostavkama: pouzdane su činjenice rijetke, dinamika promjena snažna, adresanti su samovoljni, konkurencija u borbi za pozornost javnosti - koja je uvjet za mogućnost javnog prihvaćanja - velika. Stoga više ne funkcionira stara organizacijska praksa, slijedom koje je politika prvo po mogućnosti bila tajno definirana i formulirana a potom što glasnije promicana s ciljem brzog prihvaćanja a ne strpljivog razumijevanja. Drugim riječima, politika u današnjim uvjetima 'nastaje' tek njezinim posredovanjem javnosti. Sustav masovnih medija dobiva tako središnje mjesto u ukupnoj sferi posredovanja politike i njezine proizvodnje. Ako 'kreiranje politike' i 'prodavanje politike', odnosno proces proizvodnje politike i proces posredovanja politike, više nije moguće smatrati dvjema odvojenim sferama već ih treba tumačiti kao cjelinu, politički akteri moraju ih tako i tretirati. Zato politiku treba shvatiti i kreirati kao proces komunikacije, odnosno planirati je i organizirati kao političku komunikaciju. Promatrač velikih društvenih organizacija stječe dojam da su organizacije tek djelomično 'svjesne' socijalnih promjena u društvu te da se još nisu dovoljno pripremile za te promjene. Doduše, osnivanje radnih mjesta čija je zadaća rad s tiskom i javnošću može biti protumačeno kao pokazatelj da su promjene uočene i priznate. No, time faktički nije započet opći organizacijski preokret u smjeru temeljnog komunikativnog shvaćanja političkog djelovanja već samo prilagodba i - u najboljem slučaju - profesionalizacija jedne sfere: vanjskopolitički odnosi s masmedijskom javnošću. Na kraju su, dakle, osnovana samo 'radna mjesta za odnose s novinstvom' a ne institucije namijenjene općoj - dakle i u unutrašnjoj i u vanjskoj sferi podjedanko važnoj - političkoj komunikacijskoj praksi. Time su nastala radna mjesta koja su samo reakcija na porast medijske potražnje. Naime,ona ne omogućuju koncepcijski, planski, dugoročni ni stateški rad koji bi obuhvatio čitavu organizaciju. Još uvijek nije u dovoljnoj mjeri nazočno shvaćanje da je politika komunikacija niti su iz te činjenice izvučeni odgovarajući koncepcijski i organizacijski zaključci. Financije, gospodarstvo, obrazovanje, socijalna i međunarodna pitanja logične su teme za stranačka predsjedništva dok se politička komunikacija u obliku političkog rada s javnošću ('public relations') u većini slučajeva samo povremeno, slabo je institucionalizirana i nedovoljno usmjerena na ciljeve organizacije. Osim toga, čak i taj nedovoljno razvijen oblik političke komunikacije opterećuje odgovorne političare koji u određenom trenutku misle samo na svoj vremenski ograničen mandat. Dosada nije poklanjana gotovo nikakva pozornost ni znatnoj preobrazbi medijskog sustava ni promjenama u samim medijima (u njihovoj organizaciji i načinu proizvodnje), kao ni povratnom djelovanju tih promjena na političke organizacije i na sam politički proces. Paušalno formulirano: politika polazi od pretpostavke da je politika jako važna za društvo te da joj se stoga per se poklanja posebna pozornost. Političke institucije i akteri vjeruju u neku vrstu posredničke povlastice u društvenoj komunikaciji - posebno u onoj posredovanoj putem medija. Tako je bilo nekada ali politika je u međuvremenu izgubila taj 'bajkoviti' status. Politika se sve manje vodi kao moćna 'državna politika', koja donosi odluku o svim bitnim stvarima, a sve više kao 'društvena politika' koja sudjeluje u odlučivanju i usmjerava dogovore. (...) Politički sustav gubi ugled a možda čak i značenje između ostalog i zbog promjena u medijskom sustavu. Tradicionalni mediji (dnevni tisak) bili su usko isprepleteni s političkim interesima i njihovim organizacijama a mediji pod društvenim nadzorom (poput javnih radijskih postaja) bili su socijalno ovisni o velikim organizacijama. No, to se ne odnosi ili se bar u manjoj mjeri odnosi na novoetablirane (radio) medije, snažno orijentirane na tržište. (...) Sustav opće masovne komunikacije doživljava duboke promjene, čija su posebna obilježja sljedeća: - proces diferencijacije u samom medijskom sustavu, uzrokovan tehničkim inovacijama i gospodarskim razvojem - destabilizacija ustrojstvenog okvira medija (privatizacija, deregulacija, internacionalizacija) i - time uvjetovano - - jača gospodarska orijentacija (mediji kao profitabilna uslužna poduzeća a ne kao kulturnopolitičke ustanove). Posljedica navedenih obilježja jest spomenuto odvajanje medija od velikih društvenih organizacija koje su se tijekom povijesti razvijale paralelno s medijskim sustavom. (...) Općenito gledano, izvješćivanje je danas više orijentirano na sukob nego na konsenzus. Trendovi u političkom televizijskom izvješćivanju, koji će na temelju gospodarskih čimbenika vjerojatno postati još značajniji, jesu sljedeći: - snažniji element zabave i u informativnim emisijama (Infotainment) - personalizacija i 'intimizacija' - popularizacija tema i stručnih sadržaja - prevlast središnjih aktera (bonus elita) - porast informativne važnosti 'događaja'('events')/akcionizam, senzacionalizam, sukob, nasilje. Analize sadržaja pokazuju da se u informativnoj praksi više prikazuju politički procesi a manje političke institucije i njihove metode rada. Velika se pozornost istodobno poklanja pojedinim akterima, posebno onima koji mogu donositi odgovorne političke odluke. Mediji u vlastitom interesu ('kvota') proizvode vlastitu prominentnost (medijsku prominentnost) koja može - ali ni u kom slučaju ne mora - obuhvatiti i političke aktere. Istaknute osobe prevladavaju - sa o-tonom i bez njega - u čitavoj informativnoj sferi. Pritom često dolazi do miješanja informativnih i zabavnih formi. Nacionalna, a u prvom redu internacionalna iskustva s privatno-komercijalnim radio- postajama nagovješćuju mogućnost tijesnog preplitanja gospodarskih i političkih interesa koje se očituje i u programu. (...) Gledano iz strukturne perspektive, valja poći od pretpostavke da će 'američke prilike' biti preslikane i u Saveznoj Republici Njemačkoj, odnosno da će vlasnici privatno-komercijalnih postaja u početku postati značajni u predizbornim borbama (za image kandidata i stranke, te za posredovanje politike općenito). Kupovina ili najam emitera ('paid media' versus 'free media') vjerojatno će i s aspekta financiranja stranaka i ravnopravnih šansi uskoro prerasti u prvorazredni politički i pravni problem. Novoinstitucionalizirani mediji uglavnom su usmjereni na gospodarske ciljeve te se stoga orijentiraju prema - vrlo dinamičnim - tržištima promičbe i publike (ciljnim skupinama). To ne znači da se oni ne bi mogli zainteresirati i za politiku, političke aktere i posredovanje politike ali izbor, obradba prezentacija bit će sukladni profilu odašiljača (primjerice, odnos između glazbe i verbalnog sadržaja, ukus ciljne skupine) - i to se može promijeniti (...). Osjetno opada i utjecaj političkih organizacija na dnevni tisak (ostvaren posredstvom udjela kapitala u poduzeću i izdavačkih funkcija). U toj se sferi u Njemačkoj etablirao opći 'poslovni tisak' u vidu 'tiska kao općeg oglasnika', usmjeren u prvom redu na gospodarske interese te na političko-ideološke ili političko- kulturne ciljeve na pojedinim područjima ('kvalitetni listovi'). Pooštrena intra- i intermedijska konkurancija u čitavom sektoru tiskanih medija dodatno pojačava orijentaciju na tržišta promičbe i na potražnju publike. Stupanj političke otvorenosti i pluraliteta u regionalnim i lokalnim listovima, vezanim za određeno sjedište, ovisi u pravilu o dominantnoj kulturi političke većine. Ukratko valja utvrditi da tijesne veze između (političkih) organizacija i (tradicionalnih) medija pucaju. Politika za medije više nije povlašteno područje niti obvezna stavka u izvješćivanju. U borbi za medijsku pozornost i tematski status u programima, politici sve više konkuriraju ostali segmenti društvenog sustava. Time se mijenjaju i uobičajeni odnosi suradnje i uhodane razmjene između medija i politike općenito. Manje su stabilni i trajni, više krhki, neodređeni i proizvoljni - moraju se iznova razvijati i tražiti opravdanje od slučaja do slučaja. Snažna konkurencija u području medija već je rezultirala procesima deprofesionalizacije u novinarstvu. Primjerice, kvalifikacija mnogih novinara na privatnim radio-postajama relativno je skromna te oni reagiraju samo na 'ponude'. Istodobno je urednička struktura brojnijih - u prvom redu lokalnih i regionalnih - radio-postaja izrazito slaba te se višestruko poseže za dodatnim informacijama (audio-služba, služba za PR itd). U medijskoj proizvodnji - u prvom redu onoj televizijskoj - valja istakuti trend produkcije po narudžbi i takozvanog outsourcinga. Zabavne emisije poput talkshowa često realiziraju, oblikuju i - djelomice - vode samostalne produkcijske tvrtke. Gospodarstvo je već često surađivalo s tim producentima kako bi skrenulo pozornost na određene proizvode i usluge. Već se javljaju ponude po kojima bi junak određene serije trebao poprimiti prepoznatljive crte aktivnog sindikalca ako Njemački sindikalni savez plati određenu svotu koja prelazi godišnju plaću visoko rangiranog djelatnika u upravi. (...) Zahvaljujući velikoj potražnji materijala za emitiranje to će područje postati značajno za potrebe promičbe i rada s javnošću. Nije moguće previdjeti visok stupanj diferencijacije u čitavoj sferi opće masovne komunikacije a kraj tog procesa diferencijacije moguće je nazrijeti tek teoretski. Diferencijacija u sferi tradicionalne masovne komunikacije promijenila je pojedine ponuđače i ponude. Osim općih (mas)medija sve se češće javljaju mediji pojedinih ciljnih skupina: gospodarski, športski ili časopisi za kulturu, odnosno časopisi za socijalne skupine svih vrsta - poput ljubitelja glazbe i obožavatelja popa, igrača golfa i tenisa, računalnika, vozača automobila, motora i bicikla, koturaljkaša... Doduše, možda će zbog tehničkih i gospodarskih ograničenja u orijentaciji na ciljne skupine biti moguće postaviti granice u radijskom emitiranju ali valja računati da će i u toj sferi proces digitalizacije biti popraćen nastavkom procesa digitalizacije (opći programi, specijalizirani programi, pay-tv i per-per-view ponude). Takav razvoj događaja snažno će utjecati na ponuđače informacija jer oni s jedne strane točnije 'ciljaju' a s druge moraju iznijeti specifičnije ponude. U prvidnoj suprotnosti opisanoj sve finijoj diferencijaciji razvija se tendencija tematske monopolizacije koja je također povezana sa snažnijom orijentacijom na publiku. Gotovo svakodnevno imamo prilike vidjeti kako se promatrački fokus medija usmjerava na jednu do dvije teme, u odnosu na koje su sve ostale ponude potisnute u pozadinu ili nisu ni primijećene. Posrijedi je klasičan mehanizam atrakcija za publiku: prvo nekoliko, potom više njih; nakon više njih nužno slijede mnoge a nakon mnogih sve. Te 'dnevne teme' obrađene su, rasvjetljene i razrađene po svim pravilima novinarskog umijeća. Samo onaj tko ima što za reći na zadanu temu, može određenog dana nešto i reći. Ponuđači informacija morat će i to svladati, prihvaćajući prilagodljivo takve atrakcije - ili pokušavajući ih sami proizvesti. Pritom moraju paziti da teme svoju moć privlačenja razviju samo onda kada mogu biti pretočene (i) u televizijski događaj. Zahvaljujući osjetnom porastu ponuda na elektronskim medijima - posebno na televiziji - nazire se povećanje razmaka između radija i tiskanih medija kada je riječ o njihovu praćenju i o vrednovanju. Naime, praćenje tiskanih medija već je sada osjetno manje u odnosu na radio- i tv-ponude. Ne treba očekivati porast u praćenju dnevnih listova (danas im se prosječno posvećuje 30 minuta dnevno). Naprotiv: dnevni listovi suočavaju se s velikim problemima kada žele privući i trajno za sebe vezati (u vidu pretplate) mlađe ljude. Tiskane medije - u prvom redu takozvane kvalitetne medije - preferiraju formalno visoko obrazovane osobe dok se formalno slabo obrazovane - i starije - osobe sve više obraćaju televiziji i u pogledu političkih informacija. Uzmemo li u obzir čimbenik vremena, dnevno utrošenog na praćanje , vjerodostojnost i učinak fokusiranja, televizija je već danas u svim socijalnim skupinama osvojila istaknuto mjesto - upravo u posredovanju politike, vezane za nacionalne i međunarodne teme. Stara teza o hijerarhiji medija, po kojoj 'tisak vodi a televizija ga slijedi' ('print leads and television follows') neće ubuduće moći biti branjena iako se 'politička elita' i dalje snažno orijentira po tiskanim medijima. (...) Rad s javnošću mora se prilagoditi porastu značenja elektronskih medija (servis o raznim temama, zvučno posredovanje u off-u, posredovanje sugovornika za talkshow itd.). S druge strane valja voditi računa da politički akteri budu dobro informirani o načinu prikazivanja politike na radiju i televiziji (profil šanse i rizika: tijek emisije, stil vođenja, način postavljanja pitanja, preferirana tematika, stupanj 'prisnosti' i ostalo). Doduše, posredovanje politike odvija se tek u drugom redu putem informativnih emisija i političkih magazina a sve češće putem zabavnih emisija kao što su talkshow i slične emisije. U tim emisijam političarke i političari katkad imaju priliku vrlo iscrpno informirati publiku o problemima i temama. Istodobno postoji mogućnost predstavljanja i profiliranja pred većom publikom. No, nastupi u takvim emisijama istodobno su i rizični za političke aktere jer je stil komunikacije neuobičajen - traži se spontanost, akcija, suvereni odnos prema iznenađenjima a nije moguće isključiti ni tematizaciju osobno-privatnih pitanja. Na toj pozornici muškarac odnosno žena ne mogu se - kao u predavanjima i ostalim javnim nastupima - iskušavati od jedne do druge prilike ili poboljšavati se od jednog do drugog nastupa već moraju odmah 'ponuditi' sve. Priprema za te 'nastupe' postaje sve važnija u medijskom društvu - posebno kada u središtu emisije nisu stručne teme. Tijelo zaduženo za rad s javnošću trebalo bi se sustavno baviti takvim oblikom emisije. U medijskom društvu (i) svaki oblik djelovanja organizacije može u svakom trenutku postati medijski - a time i društveno - javan. Za aktere koji djeluju u javnosti poput sindikata i političkih stranaka gotovo više i ne postoje ne-medijske, odnosno sfere u kojima nema medija. Stranke (više) ne mogu nadzirati javni i medijski učinak čak ni onih zbivanja koje smatraju i definiraju kao interne - ni u odnosu na vlastito članstvo ni u odnosu na opću publiku. Reakcije na tu činjenicu često su popraćene taktikom obrambenih priopćenja ili agitacijom - dakle, konfliktne su. Pritom valja napomenuti da komunikacija u konfliktu može opstati tek u fazama i na kraju se pokazuje štetnom jer rezultira formiranjem predodžbi o prijateljima-neprijateljima i može negativno utjecati na šanse za buduću suradnju. Između ostalog i zbog razmatranja mogućeg (pozitivnog-negativnog) učinka, komunikativnu dimenziju politike valjalo bi načelno priznati; ona bi trebala postati svjesnim i prihvaćenim sastavnim dijelom političkog djelovanja. (...) Pritom valja napomenuti da u procesu posredovanja politike stranke u odnosu na medije gotovo više i nisu u istaknutom, povlaštenom položaju: samo suradnjom, dakle interakcijom s predstavnicima medija, stranke mogu utjecati na izbor tema i na praksu izvješćivanja o politici. PR je bitan čimbenik u procesu kreiranja politike. On time nije ograničen samo na političku komunikaciju u vidu posredovanja politike - iako je to uži, profesionalni predmet PR-a. Spoznaja da je cjelokupna politička komunikacija već sama po sebi politika vodi prema nužnoj trajnoj suradnji između političkih aktera i političkih djelatnika, zaduženih za odnose s javnošću i prema nužnom tijesnom organizacijskom povezivanju kreatora politike (...) i djelatnika zaduženih za odnose s javnošću. Paralela seže dublje no što tradicionalni političari tipa 'takav- sam-i-ne-mogu-drukčije' žele prihvatiti: nijedan proizvođač gospodarskih roba ne može si više priuštiti proizvoditi nešto što je samo po njegovom ukusu i nadati se da će promičba navesti potencijalne kupce da prihvate (njegov) ukus. Želje kupaca odavno su uključene u proces istraživanja, razvoja i proizvodnje. I 'kupci' politike - istinski 'znalci' - sve su manje spremni prihvatiti političke proizvode ako nisu sudjelovali u njihovu planiranju odnosno ako ih prije proizvodnje netko nije pitao za mišljenje. Profesionalnost i kompetentnost, pretpostavke za uspješan rad s javnošću u medijskom društvu, moguće je razviti samo u zasebnoj organizacijskoj jedinici koja će obuhvatiti i integrirati čitavi spektar djelatnosti, vezanih za odnose s javnošću, oblikujući različite, kvalificirano odrađene uloge metodom odvajanja od izravnih političkih djelatnika. Naime, takvo odvajanje dopušta razvoj odgovarajuće logike odnosa s javnoću koja će biti sukladna ciljevima organizacije. S jedne strane povezivanje, s druge strane odvajanje - nije riječ o protuslovlju već o primjerenom načinu funkcioniranja budući da je stara 'hijerarhijska integracija' postala previše ograničena i neprilagodljiva. Rad s tiskom i s javnošću valja zacrtati kao stožernu instancu, izravno podređenu vodstvu organizacije. Svaki proces odlučivanja u organizaciji, važan za odnose s javnošću - uključujući odluku o tome što je važno za odnose s javnošću - valja u najmanju ruku uskladiti s tom instancom. Budući da u sferi politike - za razliku od, primjerice, gospodarske sfere - valja strogo odvojiti ciljeve aktera od ciljeva organizacije, valja predvidjeti i diferencijaciju: trebala bi postojati jedinstvena struktura organizacije i nadležnosti u kojoj bi pak trebale biti predviđene specifične nadležnosti za vodeće osobe. Zahvaljujući preobrazbi društva i razvoju medija rad s tiskom i s javnošću postao je nešto više od zadaće, orijentirane na potražnju (usluga). Naime, preobrazba društva i razvoj medija pretvorile su tu djelatnost i u instrument razvoja ponude, u zadaću kojom se treba baviti vodstvo", smatraju Jarren i Arlt. 230302 MET jan 98