27. I. FRANCUSKI LIBERATION - O ARAPSKOM SVIJETU

FRANCUSKA LIBERATION 27. I. 1998. Mučitelji Arapa Mokhtar Lakehal, profesor ekonomskih i društvenih znanosti i predsjednik Laboratorija za znanstvena istraživanja u području ekonomskih i socijalnih znanosti (Larmises) piše o arapskom svijetu i o pogrešnim načinima rješavanja problema poslije prestanka kolonijalne vlasti. U članku, između ostaloga, stoji: "Dok smo bili kolonizirani, mislili smo da naša nesreća dolazi isključivo od stranaca koji su došli s druge strane Sredozemlja kako bi nam nametnuli svoje zakone i svoju viziju povijesti. Nakon toga su se kolonijalne sile sukobile s nacionalistima koji su odbili sustav vrijednosti naših predaka (čast, hrabrost, velikodušnost, solidarnost) zamijeniti onima kojima se dičila kolonijalistička manjina (sloboda, jednakost, bratstvo). Suparništva naših vođa plašila su nas i mnogo prije stjecanja nezavisnosti zbog problema legitimnosti koje smo morali riješiti, osim nužnosti hvatanja koraka, i zbog povijesne zaostalosti koja nas odvaja od bogatog i arogantnog Zapada. Zapadnjaci nam ni tada nisu prestali ponavljati da je razlog svih naših nevolja nepostojanje demokracije. Trebalo se tada uskladiti s normama, omogućiti stvaranje političkih stranaka, sindikata, organiziratai izbore, osigurati slobodu tiska. Naši politički vođe redovito slušaju prodike o tome da moraju poštovati ljudska prava, što je 'conditio sine qua non' ako žele da ih prihvati međunarodna zajednica i ako žele dobrodošlicu u zapadnim glavnim gradovima. Formalno, gotovo svaka arapska država može ustvrditi da posjeduje atribute pravne države koja bi nas trebala učiniti sretnijima nego što smo bili u vrijeme kolonijalizma. Oslobođeni tog 'carstva očaja', kako ga je nazvao Leon Bloy, Arapi su mogli računati i na 'vrijeme i na prostor', kao što je to primijetio general de Gaulle u vrijeme izraelsko-arapskog rata iz 1967. No, što smo mi to učinili od tog vremena, prostora i nezavisnosti? Neki drže da smo upropastili ta tri aduta, ako uzmemo u obzir povijesne prigode koje arapski režimi nisu znali iskoristiti. I oni stalno ponavljaju istu priču: od odlaska posljednjeg kolonista, trebali smo obnoviti našu izvornu kulturu umjesto što smo dopustili da potpadnemo pod utjecaj Rusije, Francuske, Engleske, SAD-a, i umjesto što smo prihvatili neprilagođene modele razvoja (još jučer to je bio birokratski socijalizam ili državni kapitalizam, danas je to liberalni kapitalizam) i stavili naše vladarske obitelji pod njihov nadzor. Neki drugi misle da smo uspjeli učiniti mnogo više od onoga što su uspjeli kolonizatori tijekom jednog stoljeća svoje dominacije. I dodaju jedan jaki argument: oni koji nam kažu da nismo dovoljno napredovali u usporedbi s novim industrijskim državama u Aziji, dobro se čuvaju usporedbe sadašnje situacije u arapskom svijetu s poniženjem koje je međunarodni kapitalizam nanio Koreji, Indoneziji i ostalim azijskim državama, za koji su vjerovali da ga bolje koriste pri njihovu razvoju nego što su to činili Arapi s Magreba i iz drugih krajeva. Kad su države OPEC-a, pod utjecajem arapskih socijalističkih režima, odlučile povećati cijenu nafte (1973. i 1979.), potičući istodobno nastanak međunarodne kapitalističke krize, neki su arapski nacionalisti vjerovali da će to 'podmetanje noge' prizemljiti arogantni Zapad i pružiti dodatno vrijeme Arapima kako bi ga sustigli i, a zašto ne, i prestigli. A neki drugi arapski čelnici već su nas počeli smatrati Japancima i držali su govore pred narodom pune hvalisanja, anakronističkih podsjećanja i demagoških argumenata. (...)" U nastavku teksta autor spominje iransku islamsku revoluciju (1979.) koja je neke navela na pomisao da su sve arapske države trebale krenuti tim putem, osobito one koje su odustale od svojih starih idola poput Marxa, Lenjina, Maoa i Che Guevare i započele proces ponovne islamizacije, a sami su je Iranci odlučili izvoziti, iako revolucija nije poboljšala život samih Iranaca, što je i izazvalo rat s Irakom i onaj u Libanonu. A i sada, 1998. godine, "nijedna od tri države, Irak, Iran ili Libanon, ne nalazi se na popisu industrijaliziranih država". Na drugoj strani, piše Lakehal, upozorenja koja dolaze iz Alžira i iz Egipta trebala su njihove vođe navesti na pametnije gledanje, ali iz njih i dalje stižu samo loše vijesti. "(...) Nakon svih ponižavanja koje trpimo od 1948., naši vođe još imaju hrabrosti govoriti nam o arapskom jedinstvu, a europsko ujedinjenje već je gotovo dovršeno. Zašto, dakle, tih stotinjak ljudi koji vladaju nad 160 milijuna Arapa želi da mi trpimo sve to zlo okrivljavajući za to susjednu državu, stranca, imperijalizam i Zapad? Ali, ako upitate nekog Arapa, bez obzira gdje se on nalazio, 'kako mu je?', sigurno će vam odgovoriti 'hvala Bogu, sve je dobro'. Treba ustrajati na tome da on kaže ono što zaista osjeća: dojam da su ga izdali političari koji nikada ne silaze s vlasti i radije nastavljaju s varanjem. Svi naši problemi ne dolaze zbog nepostojanja demokracije. Mi kronično patimo od mnogo teže bolesti, od deficita pravde i reda koji bi zakonito svakoga postavili na mjesto koje on zaslužuje. A kad je o tome riječ, našim vođama koji bi željeli prestati stalno brinuti o interesima svojeg klana, obitelji, plemena ili saveza, za to u svijetlim trenucima arapske povijesti sigurno ne nedostaje primjera. A bila bi laž uvjeravati nas da Zapad zaista želi takve promjene". 280144 MET jan 98