IZVJEŠĆE PREDSJEDNIKA TUĐMANA HRVATSKOM DRŽAVNOM SABORU (III.)

ZAGREB, 27. siječnja (Hina) - 5. Socijalna politika i socijalna skrb Ustavnu odredbu o Hrvatskoj kao socijalnoj državi temeljili smo na kršćanskom socijalnom nauku, na socijalnom nauku braće Radić, i pozitivnim gledištima hrvatske ljevice. Važnost socijalne politike proizlazi iz potrebe osiguranja socijalne pravde i socijalnog mira, kao osnove za normalan društveni razvitak. A u našim uvjetima iz stoljetne socijalne patnje većine hrvatskog naroda, demografskog nazadovanja, raseljavanja i iseljavanja. Naša socijalna politika mora biti sukladna i opredjeljenju za europsko povezivanje, odnosno Europskoj socijalnoj povelji i europskom socijalnom iskustvu. Od samog početka agresije na hrvatska područja, osim svih napora za obranu, hrvatska je Vlada odgovorila i socijalnim programom prihvaćanja i zbrinjavanja kako prognanika iz Hrvatske, tako i izbjeglica iz Bosne i Hercegovine i SR Jugoslavije. Hrvatska je u ratnim godinama zbrinjavala, najvećim dijelom sama, od pola milijuna do milijun prognanih i izbjeglih. U okviru prihvaćanja mirovne uloge UN-a Hrvatska je uzaludno nastojala osigurati što skoriji povratak izbjeglih, prognanih i raseljenih. Istodobno s vojnim oslobađanjem okupiranih područja, i s mirnom integracijom Hrvatskog podunavlja, hrvatska je Vlada sustavno razvijala svestrani socijalni program cjelovite brige za žrtve rata, za obnovu, povratak i pomirenje. U tu svrhu bile su uspostavljene i posebne institucije (Ured za prognanike i izbjeglice, Ministarstvo obnove, Ministarstvo branitelja iz Domovinskog rata, Nacionalni odbor za pomirenje). U 1998. godinu ulazimo konačno s oslobođenom cijelom Hrvatskom, sa znatnim socijalnim rezultatima, ali i s tragičnim posljedicama rata i stradanjima ljudi, s razorenim čitavim područjima, miniranom i spaljenom zemljom, s velikim brojem prognanih, izbjeglih i nestalih, s golemim gospodarskim i socijalnim posljedicama, s velikim brojem u ratu osiromašenih i nezaposlenih ljudi. Sve to uvjetuje izrazito nepovoljne okolnosti za poboljšanje životnog standarda i zaposlenih i umirovljenika. Takve okolnosti zahtijevaju, da trebamo, osim svrhovitog gospodarskog i veoma široki i promišljeni socijalni program. Hrvatska država ne bi mogla niti nastati da nije svoje postojanje i obranu temeljila na demokratskim i humanim gledištima u interesu svih njenih ljudi. Naša opća i socijalna politika mora se temeljiti na brizi za ljude i na poštivanju dostojanstva svih građana, na brizi za životne uvjete svih, osobito ugroženih društvenih slojeva. Bez pretjerivanja možemo ustvrditi da gotovo nema zemlje u svijetu koja je izdvajala razmjerno toliko sredstava kao Hrvatska za različite oblike socijalnog programa. Da je Hrvatska i u okolnostima uspostave državne nezavisnosti i usprkos svim posljedicama agresije, okupacije i rata — bila socijalna zemlja na najvišoj razini, o tome svjedoče podaci o izdvajanjima u te svrhe. U prošloj (1997.) godini iz državnog proračuna i izvanproračunskih izvora za provedbu Vladine socijalne politike bilo je namijenjeno po skupinama: — za branitelje Domovinskog rata 5,2 milijarde kuna (za zdravstveno osiguranje, zapošljavanje, invalidske i obiteljske mirovine, poslovno kreditiranje, podjelu dionica); — za prognanike, izbjeglice i povratnike 3,5 mlrd (smještajna i zdravstvena skrb, obnova, izgradnja i oprema kuća i stanova); — za umirovljenike 1,8 mlrd (za zdravstveno osiguranje, beneficirane mirovine i one iz drugih republika bivše SFRJ); — za socijalno zbrinjavanje 0,5 mlrd (prehrana u socijalnim ustanovama); — za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži 0,8 mlrd; — za zbrinjavanje neisplaćenih radnika 0,3 mlrd; — za studente i učenike 0,3 mlrd (standard, stanovi, besplatni udžbenici); — za političke zatvorenike 31,8 milijuna; — za žrtve i sudionike II. svjetskog rata 0,3 mlrd (osobna i obiteljska invalidnina, pomoć, opskrbnina); — za poticanje obrtništva i malog poduzetništva 32 milijuna. Osim toga, u svezi svega navedenog državni je proračun imao manji prihod (zbog smanjena poreza) od 1,5 mlrd. Sve u svemu na socijalni program u prošloj godini izravno iz državnog proračuna dano je 9,5 milijardi kuna što iznosi 27,3 posto državnog proračuna ili 8,4 posto BDP. Ako se, osim proračunskih doznaka u socijalnu oblast uzmu u obzir i druga socijalna davanja (podijeljene dionice, odobreni krediti, poklonjena zemljišta i tome slično), ukupna socijalna davanja znatno su veća. Za 1997. ta izdvajanja dosežu 15 milijardi kuna, što u odnosu na proračun iznosi 43 posto, dotično 13,3 posto BDP za tu godinu. U okviru socijalne skrbi u prošloj godini socijalne iskaznice imalo je 221 398 osoba (4,6 posto stanovnika), a neki od oblika socijalne skrbi koristilo je 350 000 građana, u što je uključena i stalna briga o 43 426 sudionika i žrtava II. svjetskog rata. U proračunu za ovu (1998.) godinu za ukupna socijalna davanja predviđeno je 11,4 mlrd kuna, što iznosi 29,04 posto proračuna ili 9,05 posto BDP. U mirovinskom sustavu došlo je do nesrazmjernog porasta umirovljenika i do pada njihova standarda u odnosu na predratno stanje (zbog demografskog starenja, prijelaza gospodarstva na tržišne uvjete, i osobito zbog naslijeđenog stanja s velikim brojem prijevremenog umirovljenja, a i zbog posljedica rata). Dovoljno je spomenuti da samo 16 posto umirovljenika ima puni mirovinski staž, pa da se vidi kako se problem niskih mirovina ne može rješavati na jednostavan način, jednostranim povećavanjem, već razmotriti različite kategorije mirovinskih osiguranika. Broj zaposlenih na jednog umirovljenika od 1990. do 1997. smanjio se na pola, od oko 3 na 1,6. Hrvatska vlast ulagala je napore za očuvanje standarda umirovljenika u okviru danih okolnosti. U prošloj (1997.) godini ukupni izdaci za isplatu mirovina i mirovinskih davanja povećani su 33,4 posto, a broj korisnika za 3,7 posto; prosječne mirovine i mirovinska primanja u cjelini bila su veća čak za oko 28 posto, ali toliko nisu povećane mirovine za sve kategorije, koje unatoč postupnim povećanjima zadnjih nekoliko godina ostaju preniske. Da bi se mogao ozbiljnije poboljšati teški socijalni položaj umirovljenika, neophodno je što prije provesti reformu cijelog mirovinskog sustava. Vlada će uskoro podnijeti Hrvatskom državnom saboru prijedlog novog Zakona o mirovinskom osiguranju s namjerom da stupi na snagu 1. siječnja iduće (1999.) godine. Poboljšanje mirovinskih primanja može se postići povezivanjem visine mirovina sa stvarnim plaćama odnosno osobnim uplaćenim doprinosom u mirovinski fond, racionalnijom dobi odlaska u mirovinu, u skladu s demografskom strukturom stanovništva i iskustvom drugih zemalja, uvođenjem čvršćih kriterija za ocjenu invalidnosti, te usklađivanjem mirovina s troškovima života i skrajnjim materijalnim mogućnostima države. Pripremanom reformom i Hrvatska bi se pridružila drugim europskim državama u načinu rješavanja jednog od najvažnijih i najtežih društvenih pitanja razvijenoga svijeta. U svakom slučaju, u okviru sustava mirovinskog osiguranja potrebno je rigoroznije praćenje provedbe invalidskog osiguranja, a također veća učinkovitost naplate obveza prema fondovima mirovinskog osiguranja, što se sada ostvaruje s manje od 90 posto u fondu radnika, 70 posto u fondu obrtnika i svega 40 posto u poljoprivredničkom fondu. Promišljena i svrhovita reforma mirovinskog sustava jedna je od strateških obveza hrvatske Vlade. U tijeku 1997. godine broj onih koji su primali jedan od oblika naknade zbog nezaposlenosti prosječno je mjesečno iznosio 223 093 osobe. Formalno registriranih bilo je 15 - 17 posto, a stvarno nezaposlenih, po međunarodnim metodama oko 10 posto. Istodobno, u Hrvatskoj se već danas osjeća nedostatak radne snage, ne samo u građevinarstvu i turizmu, već i za neke gradske službe u Zagrebu i u unutrašnjosti. Smanjenje nezaposlenosti i osiguranje punog zapošljavanja mladih jedan je od temeljnih socijalnih zadataka hrvatske vlasti, a može se jamačno rješavati samo uspješnim gospodarskim razvitkom. Osim dugoročnih programa, hrvatska Vlada mora pripremati i izravnije kratkoročne mjere za zapošljavanje, osobito visokoobrazovanih mladih ljudi, kako bi se izbjegle negativne posljedice od obitelji do cijele države. Posebno treba poticati pokretljivost u zapošljavanju (otoci, ratom stradala područja), te doškolovanje i prekvalifikaciju radnika radi očuvanja radnih mjesta, ili za nove proizvodne i druge potrebe. Zavodi za zapošljavanje dužni su, osim ozbiljnog praćenja nezaposlenosti, voditi i učinkovitiju politiku zapošljavanja. Za provedbu ovakve politike potrebne su ne samo izmjene i dopune Zakona, već i djelotvorno mijenjanje moralno-psiholoških pretpostavki u čitavom društvu. Naslijeđeni i nastali socijalni problemi u tranziciji i u ratnim okolnostima, danas su najozbiljniji problemi sveukupnoga hrvatskog društva i države, a njihovo rješavanje nije moguće bez djelatnog udjela i doprinosa svih ljudi, i svih društvenih subjekata i čimbenika, od pojedinaca i obitelji, od poduzetnika do crkve, od kulturno-znanstvenih ustanova do svih udruga, osobito sindikata. Socijalni su problemi veoma ozbiljni, osobito stoga što je široka javnost očekivala da će se po stjecanju nacionalne suverenosti sva pitanja moći brzo rješavati. No, socijalni problemi pritišću i sve druge pa i najrazvijenije zemlje koje nisu imale takve tegobe kao Hrvatska. No, u svakom slučaju nemaju nikakve osnove katastrofične politikantsko-demogoške tvrdnje o općem siromašenju srednjih slojeva i basnoslovnom bogaćenju stotinjak bogatuna. To se može zaključiti i iz podatka da je u prošloj (1997.) godini u Hrvatskoj bilo 899 933 osobnih vozila, ili 13 posto više negoli 1990. i daleko veći broj skupljih. U odnosu na ratnu 1992. broj automobila povećan je čak za 40 posto, a samo u prošloj godini registrirano je novih oko 53 tisuće. Na području socijalne politike ne može biti brzih rješenja, ali ova (1998.) godina mora biti obilježena prekretničkim koracima u stvaranju svih neophodnih pretpostavki, u sveukupnom društvenom i državnom sustavu da Hrvatska, demokratska i narodna država bude zaista i stabilna socijalna država. Samo takva, dosanjana i oživotvorena Hrvatska može osigurati blagostanje, sreću i život u zadovoljstvu u svojoj domovini svim svojim građanima, i prije svega trajnu opstojnost i svestrani gospodarski i kulturni razvitak hrvatskog naroda i njegove samostalne države, bez obzira na sva himbena kretanja i sve možebitne mijene u suvremenom i sutrašnjem svijetu. 6. Postignuća hrvatskog športa u 1997. godini Uloga športa u životu i razvitku ne samo mladih ljudi, već i čitavog društva, dobiva na sve većoj važnosti u cijelom svijetu. Hrvatska u tome nije nikakav izuzetak. Šport biva jedan od najdjelotvornijih čimbenika za afirmaciju države i promicanje ugleda čitavih naroda, bilo putem natjecanja u pojedinačnim ili pak u kolektivnim športovima, na domaćim, a posebice na međunarodnim natjecanjima. Od iznimne je, pače nezamjenjive, važnosti za normalan razvitak mladih ljudi, za sprečavanje i otklanjanje svih pošasti i zala što uvelike nagrizaju suvremenu civilizaciju (droga i alkohol, bezidejnost i bezsadržajnost u životu). Stoga hrvatska državna vlast poklanja športu dužnu pozornost kao važnom čimbeniku u ukupnosti društvenog života. Prošla 1997. godina, bila je vrlo uspješna za hrvatski vrhunski šport. U toj su godini hrvatski športaši svih kategorija i uzrasta na velikim međunarodnim natjecanjima osvojili ukupno 163 odličja, od kojih 47 zlatnih, 50 srebrnih i 66 brončanih medalja. Plasman hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetsko nogometno prvenstvo 1998. u Francuskoj, od iznimne je važnosti, a tome zasigurno treba pridodati i uspjehe pojedinih hrvatskih nogometnih, košarkaških, odbojkaških, rukometnih i boćarskih sastava na međunarodnoj sceni. Uspjesima već prije afirmiranih hrvatskih tenisača, pridružila se i skupina mladih nada, a s pojedinačnim uspjesima naši su športaši nastavili i u boksu i stolnom tenisu i nekim drugim športovima. Ovim uspjesima u športovima u kojima smo i prije tradicionalno postizali dobre rezultate, u protekloj 1997. zasigurno treba pridodati i uspjehe naših športaša u športovima u kojima do sada nismo imali zapaženijih rezultata, kao što je npr. skijanje. Neke od naših momčadi, i nacionalne i klupske, nisu u 1997. postigle željene i očekivane rezultate. Dakako i zbog nesretnog spleta okolnosti, ali i zbog vlastitih slabosti s nesređenosti u čitavoj športskoj grani ili u vođenju. Za nadati se da će iz toga izvući pouke za uspješniju 1998.. S obzirom na dosadašnje, tradicionalno dobre rezultate, realno je očekivati da će hrvatski reprezentativci i ini vrhunski športaši, i u 1998. godini, postići nove uspjehe na nizu velikih međunarodnih športskih manifestacija koje nam predstoje. Novim Zakonom o športu koji je donijet prošle 1997. godine, stvorene su zakonske pretpostavke za brži i svrhovitiji razvitak svih športskih grana na razini vrhunskog i pogotovo masovnog športa. Jedna od bitnih zadaća tog Zakona bila je uređenje odnosa i logičnog razgraničenja između amaterskog i profesionalnog športa, osobito u upravljanju materijalnim osnovama športa. S obzirom na ograničena financijska sredstva koja država može izdvajati za šport, dobro razborito upravljanje postojećim izvorima i mogućnostima u športskim savezima i klubovima, od najveće je važnosti i za klupske i za pojedinačne športove. Razborito i nadasve odgovorno raspolaganje financijskim sredstvima, bilo da je riječ o financiranju redovne djelatnosti u športu, ili pak o izgradnji športskih objekata, zadaća je prije svega športskih radnika, ali i svih onih koji osiguravaju sredstva za šport. S tim u svezi posebno ističem da na Ministarstvu prosvjete i športa i na Hrvatskom olimpijskom odboru stoji zadaća i odgovornost da sustavno i djelotvorno osiguraju primjenu novog Zakona o športu i svrhovitu športsku politiku u svim športskim granama na cijelom državnom području pa i u pojedinim središtima i županijama. Štovani predsjedniče i zastupnici oba Doma Hrvatskoga državnog sabora, Štovani dužnosnici izvršne i sudbene vlasti, VI. ZAKLJUČNO O nekim bitnim zadaćama, što su pred nama u novim okolnostima ove 1998. godine, govorio sam već pred Hrvatskim državnim saborom prošlog mjeseca u Poslanici, u prigodi proglašenja ustavnih promjena i sedme obljetnice donošenja hrvatskog Ustava. No, na kraju ovog izvješća o protekloj godini, s kojom smo stvarno — a formalno 15-og ovog mjeseca — završili razdoblje uspostave pune državne suverenosti — smatram za potrebno iznijeti u sažetku najvažnije zadaće, što stoje pred nama u ovoj, prvoj godini, jamačno, novog razdoblja. 1. Kao prva zadaća u sveukupnoj unutarnjoj politici postavlja se dosljedna provedba one državne politike s kojom smo, u suradnji s Privremenom upravom UNTAES-a i s lokalnim srpskim pučanstvom, ostvarili mirnu reintegraciju Hrvatskog podunavlja. Sveukupna državna vlast i lokalna uprava i samouprava, te društveni i gospodarski subjekti moraju: a) osigurati što brži povratak prognanika s omogućivanjem doseljavanja na opustjele predjele izbjeglica i povratnika iz drugih područja; i b) što prije uspostaviti sveukupni normalan život na svim gospodarskim, kulturnim i društvenim područjima u okviru cjelovitoga hrvatskog sustava. Vlada treba poduzeti svrhovite korake da se dobije međunarodna pomoć za obnovu Vukovara i drugih razorenih područja, te da se ona upotrijebi za prvotne zadaće ne tek obnove nego i daljeg razvitka. 2. Ojačani ugled i međunarodni položaj Hrvatske, nakon što smo ostvarili suverenitet nad čitavim državnim teritorijem, omogućava nam poduzimanje djelotvornijih koraka u vanjskoj politici. U svezi s tim, prvotni zadaci u ovoj godini jesu: 2.1. — U sklopu dovršenja normalizacije odnosa sa SR Jugoslavijom postići bilateralni sporazum o demilitarizaciji područja Prevlake, što je sigurnosno pitanje za Dubrovnik i za Boku kotorsku. Ukoliko se u roku od tri-četiri mjeseca ne potpiše takav sporazum, hrvatska Vlada treba otkazati pristanak na promatrače UN-a na Prevlaci, jer to ometa gospodarski život i razvitak turizma. 2.2. — Dovršiti pregovore sa Slovenijom o otvorenim pitanjima. Ako se ne mogu postići bilateralni dogovori — zatražiti međunarodnu arbitražu. 2.3. — Postići sporazume i donijeti potrebna rješenja za priključenje Hrvatske udruzi zemalja CEFTA-e, Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO), te OECD-u. 2.4. — S EU i sa SAD postići dogovore: a) o sporazumu o međusobnoj suradnji i trgovini; b) o priključenju sporazumu 'Partnerstvo za mir'; i c) o postupnom uključivanju u EU i NATO-savez. 2.5. — Što prije dovršiti pregovore o posebnim odnosima Hrvatske s Federacijom BiH, te o uspostavi vijeća za suradnju s BiH. U tom sklopu i sporazume o izgradnji autoceste: Zagreb-Bihać- Dubrovnik s odvojcima za Split i za Sarajevo, te za slobodnu zonu u luci Ploče i za režim prolaza kroz Neum. 3. Radi osiguranja dugoročnosti gospodarskog razvitka potrebno je: 3.1. — Osigurati i dalje provedbu državne politike društvene i gospodarske stabilnosti. 3.2. — Poticati domaću štednju, te domaća i inozemna ulaganja, osobito u novim tehnologijama. 3.3. — Nastaviti odlučnije s dovršenjem privatizacije, osobito turističkih i drugih gospodarskih objekata. 3.4. — Prići postupnoj privatizaciji javnih poduzeća, radi dobivanja svježeg kapitala i nove tehnologije, imajući na umu nacionalno-državne interese. 3.5. — Poticati izvoz i zapošljavanje smanjenjem poreza i doprinosa na plaće i iz plaća, a možda i privremenim oslobađanjem za novozaposlene pripravnike. 3.6. — Voditi promišljenu politiku zaštitnih carina, radi zaštite i poticanja domaće proizvodnje, ali i sprečavanja monopola i sniženja cijena na domaćem tržištu. 3.7. — Osigurati dosljednu primjenu zakona o PDV-u i proučiti sve učinke njegove primjene u prvoj godini, te po potrebi donijeti eventualne izmjene radi poboljšanja. 4. Ubrzati restrukturiranje i jačanje bankarskog sustava. Hrvatska narodna banka mora potaknuti smanjenje kamatnih stopa, među inim i prerazmatranjem uloga u stranim bankama. Naći rješenja za poboljšanje likvidnosti između poslovnih subjekata, osobito s obzirom na državne ustanove i zdravstvene i mirovinske fondove. 5. Dovršiti reformu mirovinskog sustava, radi što skorijeg povećanja mirovina, uz istodobnu reviziju zloporaba u invalidskom osiguranju. 6. Poduzeti potrebne korake za uklanjanje zaostajanja sudstva kako u građansko-pravnim postupcima, posebno onima pred trgovačkim sudovima, tako i u kaznenim i prekršajnim postupcima. Budući da dugogodišnja neažurnost sudova prouzrokuje ne samo političko-moralno nezadovoljstvo građanstva već i štetne gospodarske posljedice (nemoć vjerovnika, otezanje stečaja), a Vlada i sudstvo ne nalaze učinkovita rješenja, predlažem da se o tom stanju povede rasprava u Odboru za pravosuđe ili u samom Zastupničkom domu Hrvatskoga državnog sabora. 7. Potrebno je da Vlada osigura sporazumom sa sindikatima povećanje plaća u državnoj upravi i u sudstvu, u kulturi, znanosti i prosvjeti, jer na svim tim područjima one znatno zaostaju iza prosjeka zarada u privatnom sektoru. Vlada treba što prije predložiti Zakon o obvezama i pravima državnih dužnosnika. 8. Donijeti rješenja o mirnodopskom ustrojstvu i razmještaju postrojbi Hrvatske vojske, Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i Hrvatske ratne mornarice. U provedbi modernizacije voditi računa o potrebi smanjenja proračunskih izdataka za vojne potrebe. 9. U sveukupnom unutarnjem društveno-političkom i državnom životu naše glavne opće zadaće u ovoj godini — osim posebno spomenutih — svode se na što potpunije ozbiljenje hrvatske demokracije, na svestrano učvršćivanje poretka vladavine prava, zaštite sloboda i prava svakoga čovjeka i građanina, i napokon, što je u sadašnjem trenutku od izvanredne važnosti, na promišljenu izgradnju sustava socijalne države i socijalne pravde. U prošlomjesečnoj ustavnoj Poslanici govorio sam o poteškoćama i otporima koje moramo svladati i otkloniti; o koracima koje moraju poduzeti sva tijela državne vlasti, kako bismo što prije i potpunije u svojoj demokratskoj narodnoj državi ostvarili napredno, prosperitetno građansko društvo ravnopravnih i sretnih hrvatskih građana. Za oživotvorenje tih veoma zahtjevnih, ali u ovom času temeljnih hrvatskih nacionalnih ciljeva, valja uključiti sve društvene slojeve, osiguravajući im najšire mogućnosti stvaralačkog djelovanja i razvitka, osobito hrvatskoj mladeži. Uvjeren sam da pri tom u izgradnji slobodne Domovine možemo računati na svjesno sudioništvo svih društvenih stališa i pogotovo mladeži, isto onako kako su bez prinude, odazivajući se na opći poziv, dragovoljno sudjelovali u domovinskom pokretu i ratu za uspostavu i za obranu hrvatske države. Danas, kad smo u potpunosti obranili i učvrstili svoju državnu nezavisnost, uspostavivši i suverenost nad čitavim teritorijem, možemo još odlučnije nastaviti s politikom nacionalnog pomirenja, radi očuvanja narodne sloge, što je preduvjet također za uspješnu mirnodopsku izgradnju. Polazeći od ostvarenih rezultata, a imajući u vidu zadaće što stoje pred nama na početku novog razdoblja, držim da s pravom mogu tražiti od svih odgovornih čimbenika današnje Hrvatske da ulože stvaralačke napore u dalju integraciju hrvatskoga nacionalnog bića radi učvršćenja stečene državnosti, a u cilju izgradnje demokratskoga građanskog društva i države socijalne pravde na osnovama podjednakih uvjeta za sve slojeve i građane. U tu svrhu potrebno je posebno dobro domisliti sustav ravnomjernije raspodjele nacionalnog bogatstva. Zauzimanje za socijalnu državu znači prije svega osiguranje izvršenja poreznih obveza srazmjerno imovinskom stanju, a ne sputavanje, već naprotiv poticanje privatnog — malog i velikog — poduzetništva. Bez toga, jamačno, nema nikakvog napretka pa ni zapošljavanja niti uspješnog socijalnog programa. Spomenute opće ciljeve i zadaće možemo ostvariti samo ako svi hrvatski građani i stališi, uključujući ponajprije mladež, preuzmu svoj dio odgovornosti, kako za rješavanje svojih pojedinačnih i zasebnih problema života i napretka, tako i općih potreba i sigurnosti društva i države. Da bi to bilo moguće, moramo za to što prije stvoriti sve potrebne pretpostavke otklanjajući sve socijalne, gospodarske i ine, pogotovo birokratske zapreke. Kad je riječ o temeljnim potrebama i interesima, bilo države u cjelini, bilo pojedinih društvenih slojeva ili građana kao pojedinaca, valja pitati što svatko mora činiti za svoju hrvatsku državu, ali isto naći i pravi odgovor što hrvatska država može i mora učiniti za svaki društveni razred i pojedinog građanina. Moja opetovana poruka ovom Hrvatskom državnom saboru i svekolikoj javnosti, o potrebi dalje izgradnje demokratske Hrvatske kao zbiljske države socijalne pravde, ostaje okvirni društveno- politički i gospodarski program državnog vodstva. Promišljenom strategijom gospodarskog razvitka i konkretnim zakonskim i drugim mjerama, taj program treba što prije, još tijekom ove godine sustavno razraditi hrvatska Vlada, a provoditi sva tijela središnje državne vlasti i lokalne samouprave i uprave. U okviru svojih ustavnih ovlasti, učinit ću sve potrebno i moguće da moj, u Poslanici ovom Saboru, izložen program bude ne samo obvezatna preporuka, već da se u zbilji što potpunije i dosljednije provodi u život. Razumije se, to će biti moguće jedino ako se na izgradnju prosperitetne, socijalne i pravne države — kao današnjeg prvotnog nacionalnog cilja — usredotoče, ne samo sva zakonodavna, izvršna i sudbena vlast, nego i sve težnje, napori i stvaralaštvo svih hrvatskih ljudi u svim središtima i županijama, odnosno u svim tijelima i subjektima društvenog i državnog života. Hvala na pozornosti. (Hina- kraj) pp/dm ds 271349 MET jan 98