VJESNIK-MOĆ NOVCA-JAJČINOVIĆ-21-1

VJESNIK 21. I. 1998. Moć novca "Neovisno tome držimo li ga 'bogom' ili 'dušegupcem', novac ostaje novac. On ima neki svoj život, neke zakonitosti po kojima se ravna u neku svoju moć. Uz onu svakodnevnu, praktičnu, novac ima i neku gotovo metafizičku dimenziju. U nacionalnoj valuti neke države kao da se spajaju te dvije spomenute dimenzije. Novac tu nije samo obično sredstvo plaćanje nego izraz i potvrda državne suverenosti. Da nije tako, zašto bi svaka država imala svoj novac? Biti država - i ne imati svoj novac, gotovo da i nije moguće", piše Milan Jajčinović u uvodu osvrta u kojem analizira zbivanja vezana uz stvaranje valute u BiH. Istaknuvši kako je, neslužbeno, ime tog novca 'konvertibilna marka', Jajčinović komentira: "Kumovi i ime samo su odraz ukupne sudbine Bosne i Hercegovine". Dodaje tome i mogući izgled novca, odnosno činjenicu da će se novac tiskati i liti u dva oblika - svaki za tzv. entitet. "Sve ono što je malo gdje viđeno - od države u dva dijela, do novca s dvije različite glave - sada se radi u Bosni. Tako se već ionako zamršeno mrsi još više. Zapadnjački ekonomistički pojednostavnjeni umovi uvjeravaju da bi novac mogao ujediniti Bosnu i Hercegovinu. Oni vjeruju da bi im u tome trebao pomoći novac na kojemu bi se našli likovi književnika rođenih u BiH! Uvjet je, dakako, da se oko toga dogovore dvije, odnosno tri bosanske strane!", piše Jajčinović i dodaje kako, "kao i u bezbroj sličnih situacija do sada Hrvati, Bošnjaci i Srbi voze svatko svojom prugom" što stranci, "koji su na te prostore stigli kao ovlašteni protektori, po svemu sudeći ne mogu do kraja shvatiti. (...) Teško, naime, stranac može razumijeti da, recimo, bosanski Srbi za lik svoje/zajedničke novčanice predlažu Ivu Andrića pogotovo ako znaju da je podrijetlom Hrvat. Još teže mogu shvatiti da Bošnjaci predlažu Mešu Selimovića koji se izjasnio kao Srbin. Ili, pak, da Hrvati ne predlažu pjesnike Musu Ćazima Ćatića i Maka Dizdara, koji su se osjećali Hrvatima - a da ih predlažu Bošnjaci!", nastavlja Jajčinović. Drži da će se oko likova budućih bosanskih novčanica teško postići suglasnost, "jer ne radi se tu samo o književnim likovima", i pojašnjava: "Hrvatski prijedlog - Antun Branko Šimić, Nikola Šop i Ivan Frano Jukić, zasigurno su najmanje (politički) sporni. Ali Srbi, uz Andrića, predlažu i Mešu Selimovića, Aleksu Šantića, Petra Kočića, Filipa Višnjića, te Jovana Dučića. Kako Hrvati već odavno - pa i iz najprimitivnijih razloga - ne polažu pravo na Andrića (barem kao na književnika), oko njega sasvim sigurno neće biti nikakvih potezanja. Bez obzira što je Meša Selimović na neki način ponovio dio Andrićeve sudbine, oko njega bi moglo biti spora. Jer, nekadašnje odricanje i odbačenost, što se osjećalo kod današnjih Bošnjaka, kao da više nisu tako isključivi. Uostalom, pokazuje to i činjenica da se njegovo ime našlo i na listi bošnjačkih prijedloga. Netko bi mogao reći - pa u čemu je uopće mogući spor ako su Selimovića predložile i srpska i bošnjačka strana? U tome i jest zamršenost bosanske zbilje. Jer, nešto za što bi se u nekim normalnim prilikama očekivalo da spaja, u situaciji poput bosanske zapravo može razdvajati. Moguće je da će tako biti i sa Selimovićem, kojega svojataju i jedni i drugi. A kada je tako, onda je uvijek ili- ili. Teško u današnjoj BiH može biti: naše, ali i vaše. (...) Novac nije nigdje samo puko sredstvo plaćanja. Pogotovo to nije u Bosni. Nigdje nije nevažno čiji će lik biti na novčanicama. U Bosni - uslijed taloga prošlosti i nedavnog 'dodira smrti' - to postaje (i) prevažno. Novac tu doista potvrđuje da u njegovoj prirodi ima nešto metafizičko", zaključuje Jajčinović. 210254 MET jan 98