RADIO FRANCE INTERNACIONAL KOMENTIRA SITUACIJU U CRNOJ GORI

FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 12. I. 1998. O stanju u Crnoj Gori tri dana prije smjene na čelu države govori Stanko Cerović. "To što sada Milošević radi u Crnoj Gori nije politika nego kocka neuračunjiva igrača, samo što ne baca karte ili figure nego žive ljude. Na vlast u Crnoj Gori došao je čovjek koji nije Miloševićev pristaša, to je jedini razlog zašto je tri mjeseca poslije predsjedničkih izbora jedno društvo dovedeno na rub rata i još jedna država stavljena pod znak pitanja. I nema toga koji sad može znati, možda ni u neposrednom okruženju Miloševića, hoće li on povući do kraja obarač koji je zategao. Može mu se čak izmaknuti dok oklijeva između straha od problema s međunarodnom zajednicom i slasti da izazove kaos tamo gdje za njega osobno nema neposrednog rizika. Miloševićeve poteze mogu tumačiti vračevi i zvjezdoznanci ili jači od njega koji mu dovoljno strogo zaprijete da će platiti veći nestašluk. Možete ga uplašiti, ali ne urazumiti. Može se samo još jednom pokazati s kolikom vještinom ovaj majstor uništavanja izaziva, u društvu na koje se okomi, krize na svim slabim točkama, bilo da igra na slabosti u mentalitetu, na zastrašivanje i laskanje, bilo da potkopava institucije, umjetno pojačava siromaštvo i mržnju, nijedna slabost se od njega ne može skriti. Trebali bi stalno biti na oprezu svi ljudi na čije živote on utječe. U Crnoj Gori čini se izglednom mogućnost da uvede u kolo naivne i nevine ljude. To su najopasnije crte crnogorske povijesti. (...) U Crnoj Gori bi situacija bila potpuno mirna da nema Miloševićevih jedinica koje organiziraju sukob i proglašavaju izvanredno stanje. Ova opasna igra naravno može izazvati strašne posljedice ako se pretvori u stvarnost. A kakve bi to posljedice imalo u samoj Crnoj Gori, teško je reći zbog lažnosti razloga za sukobe o kojima smo govorili. Sve podsjeća na ratničke scene iz crnogorske povijesti, ali je istovremeno sve tako lažno i smiješno, čak djetinjasto zbog neuspjelog imitiranja crnogorskih ratova. Ljudi koji vode Miloševićev pokret oko Momira Bulatovića ne predstavljaju nikakvu socijalnu snagu ni raspoloženje naroda, čak ni same sebe, jer su to ljudi bez biografija. Ti ljudi sigurno ne bi sami ni pokušali, još manje uspjeli, da izazovu bilo kakve pokrete stanovništva u Crnoj Gori da nemaju čvrsta obećanja iz Srbije da će iza njih stati Miloševićeve snage. Obećanja imaju, ali lako mogu biti prevareni. Ako Milošević odustane od scenarija sile, sva galama, manifestacije i prijetnje će splasnuti kao da ništa nije bilo. S druge strane... Đukanović nema jaku stranačku organizaciju na terenu jer Bulatović još drži veći dio stare zajedničke stranke, a nije uspio organizirati potporu oporbenih stranaka. Najsumnjiviju ulogu igra Liberalna partija, nekad na čelu oporbe, a sad u klasičnoj ulozi provokatora i štetočine. S puno ekstremnih, nacionalističkih izjava o Crnoj Gori i istodobno protiv bilo koje akcije koja bi omogućila da se demokratske snage okupe. Drže se strategije koja gura Crnu Goru u poraz, ali to prikrivaju ekstremističkom retorikom, vrlo slično Draškovićevom Srpskom pokretu obnove u Srbiji. Rezultat je vrlo razmrvljena i neorganizirana demokratska fronta koja sigurno predstavlja većinu stanovništva. Čini se da ima puno slabosti u krugu oko Đukanovića koji dosad nije našao način da se otvori prema izvanstranačkim i demokratskim snagama. Đukanović ima mnogo jaču potporu nego što izgleda na temelju ove neorganiziranosti. Taj dojam slabosti može ohrabriti njegove protivnike da se iskušaju u nasilju od politike. Ispod nje je narod u ime čijeg uništavanja se pokreću ovako neodgovorne igre. Opet su danas u Crnoj Gori izišli na ulice dijelovi naroda koje Milošević pokreće za svoje socijalne revolucije. On uvijek okrene društvo, pokrene one s dna, obećava im brda i doline jer je to sloj koji nema što izgubiti i koji je osjetljiviji na pritisak policije. Ali gornji slojevi društva su, naprotiv, skloniji da ostanu u kućama, malo zato što poznaju politiku kao prljavu igru, a malo zato što im se gade socijalni sukobi. Puno je među njima razmažene omladine. Mnoga društva propadaju tako zbog nekog prjezira i osjećanja superiornosti onih koji bi mogli, ali ga ne žele braniti. Zato Miloševićeve manifestacije daju uvijek najgoru sliku onoga što se naziva narod. Odjednom vidite na okupu sve koji su iz različitih razloga hendikepirani. Oni su jaki i zbog te kombinacije jada i prijetnje izazivaju i sažaljenje i potrebu da budu radikalno kažnjeni. Njih vlast kao Miloševićeva upotrijebi i poslije doslovno uništi, kao što je napravljeno i sa Srbima iz Hrvatske jer su oni živi svjedoci ove zločinačke politike. Kasnije im to smeta. Kroz tu nesreću i bijedu idu kao vođe, kriminalci i teroristi, ili najniži karijeristi, cijeli onaj sloj koji je u Srbiji već na vlasti jer je tamo Milošević dovršio socijalnu revoluciju i prognao elite. U Crnoj Gori posao nije bio završen i može se još uvijek rušiti. Taj vodeći sloj bi se odmah povukao ako bi se zaustavio stroj vojske i policije koja ih ohrabruje. U svakom slučaju s tim slojem treba biti vrlo tvrd, ako osjeti bezakonje ili umjerenost kao svi nemoralni ljudi i slabići, oni tada hoće postati zaista nasilni i opasni. Najgore se može izbjeći tako što će neka sila zaprijetiti Miloševiću ako se Washington na to odluči, ili što će se društvo u Crnoj Gori odlučnije organizirati. Zasad je stabilna tačka i neodlučnost Mila Đukanovića koji je vrlo jasan u politici i koji otkad je dobio izbore nije pokazao da se povlači pred prijetnjama, ali nije ni proširio potporu naroda, tj. nije je organizirao. Neizvjesno je koliko je jaka crnogorska policija, tj. dio njemu vjeran i od svega je najneizvjesnije na što je sposobna i spremna većina crnogorskog društva koja pasivno podupire demokratske reforme. Jesu li sposobni razumjeti važnost sukoba, da izaberu stranu, da se angažiraju gdje treba bez straha i stida, jednom riječju da znaju procijeniti situaciju oko sebe, da budu dorasli izazovu i da se bore za vrijednosti koje su odabrali." (RFI) 130000 MET jan 98