IT-29. XII.-LA STAMPA-BIRAČI

ITALIJA LA STAMPA 29. XII. 1999. Suzdržani ne znači i ravnodušni "Kada govore o odnosu između Talijana i politike, novinari i komentatori uvijek rabe iste imenice: otklon, bijeg, apatija, ravnodušnost. I na prvi pogled se čini da imaju pravo. Prije više od dvadeset godina, u našoj je zemlji počela kriza sudjelovanja u životu masovnih stranaka. Od tada se postotak birača učlanjenih u neku stranku, ili onih koji idu na skupove, ili sudjeluju u povorkama, stalno smanjuje i danas je pao na najnižu razinu otkako postoje ovi oblici mobilizacije. Naravno, nešto od starog načina bavljenja politikom još je na životu. (...) No rasprave u podružnicama stranaka, na skupovima i prosvjedima, već su dio svijeta kojega smo izgubili i za kojim malobrojni žale. Ono što ipak nagoni komentatore da govore o 'bijegu Talijana od politike' nije toliko nezaustavljivi pad sudioništva u životu masovnih stranaka, koliko smanjenje broja glasača do kojega je došlo posljednjih godina. Ta se sklonost zapravo obično tumači rastućom ravnodušnošću Talijana prema onome što se događa u javnom životu. No je li doista točno da se suzdržavanje od glasovanja rađa iz političke apatije? To je pitanje koje si je postavio prije nekoliko dana Predsjednik Republike, primajući jednu skupinu učenika viših srednjih škola. 'Ako je to jedan oblik suzdržavanja od političkog života', primjetio je Ciampi, 'od života društva, onda je to krajnje zabrinjavajuće pojava'. Međutim, porast suzdržavanja od glasovanja, odmah je dodao, mogla bi imati potpuno drugačije porijeklo, moglo bi biti plod 'respaktabilnijeg političkog izbora'. Koje je od ova dva tumačenja ispravno? Kako bi odgovorili na pitanje Predsjednika Republike, trebamo podsjetiti na distinkciju koja se često rabi u znanstvenoj literaturi, između vidljivog i nevidljivog političkog sudjelovanja. U političkom se životu počinje sudjelovati kada se nastoji izraziti vlastite potrebe i vlastito gledanje, glasujući, potpisujući peticiju, prateći neku raspravu ili pišući pismo gradonačelniku. No u političkom životu se sudjeluje i kada, makar se izravno ne uključivao, čovjek nije ravnodušan prema onome što se događa na pozornici, kad sa zanimanjem gleda i sluša (katkada s oduševljenjem, katkada s negodovanjem) što rade i govore glavni i sekundarni protagonisti. Prva vrsta sudjelovanja naziva se vidljivom, a druga nevidljivom. Obično između ta dva oblika sudjelovanja postoji veza, postoje razdoblja u kojima se njihovo kretanje razlikuje, dok se jedno smanjuje, drugo ostaje isto ili se čak i povećava. I u jednom od tih povijesnih razdoblja, kada se bolje pogleda, nalazi se naša zemlja. (...) Dakle, tijekom devedesetih godina (no prema podacima Eurobarometra i u osamdesetim godinama), potpuno različito od smanjivanja, nevidljivo političko sudjelovanje se u našoj zemlji povećalo. To se dogodilo zbog dva različita čimbenika. Zbog povećanja stupnja obrazovanja, koji je izazvao porast političke informiranosti. I zbog promjene odnosa među spolovima i smanjenju tradicionalne postojeće razlike između muškaraca i žena u zanimanju za to što se događa u javnoj sferi (nastale, između ostaloga, i izmjenom stanovništva). Dakle, od dva tumačenja na koja je podsjetio Predsjednik Republike, drugo (ono manje zabrinjavajuće) čini se ispravnije. Rast suzdražavanja od glasovanja nije se dogodio zbog širenja političke apatije. U posljednjem desetljeću, dok se smanjivalo vidljivo sudjelovanje, raslo je ono nevidljivo. Dok je padao broj glasača, rastao je broj birača zainteresiranih za ono što se događa na političkoj sceni. Problem je u tome što sve manji broj ovih posljednjih protagoniste politike drži primjerenima, a tekst kojega ovi izgovaraju zadovoljavajućim", piše Paolo Mastrolilli.