RDW 27. XII. HRVATSKO GOSPODARSTVO

NJEMAČKI RADIO - RDW 27. XII. 1999. Gospodarska godina 1999. započela je u Hrvatskoj propašću niza banaka, nastavila se propašću turističke sezone zbog kosovske krize, potom propašću niza velikih i manjih poduzeća, a osobito je odjeknula propast niza novih tranzicijskih poduzetnika, tzv. tajkuna. Takva je, ukratko, bila 1999. godina u Hrvatskoj, posljednja u desetogodišnjem nizu nedavno umrlog predsjednika Franje Tuđmana. Kad je o tajkunima riječ, prvi je kolabirao Miroslav Kutle, vlasnik tzv. Globus holdinga u kojemu je, prema sasvim službenim državnim podacima, bilo više od 170 uglavnom fiktivnih poduzeća. Još nitko ne zna što Kutle danas ima, što mu je preostalo, što je država uzela sebi natrag i uz koje gubitke, jer se Hrvatska demokratska zajednica još nije usudila o tome provesti temeljitu istragu i o rezultatima izvijestiti javnost. Pod Kutlinom upravom više nije ni restoran Globus na Zagrebačkom velesajmu, gdje je HDZ održavao svoje borbene skupove i godišnje proslave i gdje je počeo svoj tajkunski put, ni 'Slobodna Dalmacija', a koju je preuzeo 1992. u privatizaciji na hrvatski način. Tek je ovih dana sud napokon presudio da privatizacija 'Slobodne Dalmacije' nije provedena po zakonu, što svi znaju, direktor Splitske banke Frane Mitrović objasnio je javno i službeno na sudu nešto što također svi znaju - kako su mu Ivić Pašalić, Jure Radić, Nikica Valentić i Pero Jurković sugerirali kome da preda 'Slobodnu Dalmaciju', a sam je čin privatizacije potpisao današnji premijer Zlatko Mateša. Da priča bude kompletna, Miroslav Kutle je 'platio', recimo to tako, 'Slobodnu Dalmaciju' kreditom koji je dobio iz Mirovinskog fonda uz dvanaestpostotnu godišnju kamatu u vrijeme kad je inflacija jurišala prema više desetaka posto mjesečno. Na kraju desetljeća Mirovinski fond je iscrpljen do razine da mirovine kasne i po cijeli mjesec. No, Kutle više nije vlasnik ni Dione, koju je preuzeo kad mu se omililo i kad je vidio kako je to lako, a koja je ove godine otišla u stečaj, zajedno s propašću Name i Tiska, koji svoj stečaj još samo nisu formalizirali. Tisak je inače bio pod kontrolom Miroslava Kutle, a u čijem je zapravo vlasništvu, sam bog zna. Brodokomerc je također veliko trgovinsko i također propalo poduzeće u riječkoj regiji, a pod višegodišnjom kontrolom sljedećeg bankrotiranog tajkuna Josipa Gucića, kod kojega se u Dubravi vrtio glasoviti vol u proljeće 1990. kad je HDZ dobio izbore. Danas nekoliko banaka traži stečaj Brodokomerca i još trinaest poduzeća pod Gucićevom kontrolom, i to neposredno pred izbore, demonstrirajući kako ih više zanima profit nego rezultati glasovanja. Dok je Kutle glasovit po izjavi 'Ako stanem padam', koju je još kao 'poduzetnik' prije nekoliko godina dao u mjesečniku 'Banka', onda je Gucić - čije su prve akvizicije bila nekoć zdrava, izvozna tekstilna poduzeća NIK i Vesna - izrazio bit tajkunske ekonomije hadezeovske ere prijedlogom da sad iscrpljena poduzeća vrati državi, jer on - shvatio je - ne zna s njima. No ne vraća sva poduzeća. Za njega se zna da mu je u vlasništvu ostala pivovara u Osijeku, prepisana na članove obitelji, a koja još donosi dobit. No, bilo kako bilo, prošla je godina bila kobna za čitav niz HDZ- ovih 'tajkuna' - pravi pokolj 'stališa'. Propala je i Croatia Line, gotovo do posljednjeg broda, samo kratko vrijeme prije toga država, koja je morala znati o čemu je riječ, ponudila ju je malim dioničarima. Kakva prijevara, ali koja više nikog ne uzbuđuje jer nije neočekivana. No, kad je o prijevarama riječ, INA - hrvatska naftna kompanija - završit će ovu godinu s više od sedamsto milijuna kuna gubitka, dakle s više od 100 milijuna dolara gubitka. S jedne je strane Ina time opustošena i bitno oslabljena u eventualnim pregovorima s potencijalnim inozemnim ulagačem, a s druge joj je strane država onemogućila podizati cijene benzina dok su rasli dolar i cijena sirove nafte, čime je umjetno održavala makroekonomsku stabilnost. Zaista, u Ini se dakle prelamaju druge dvije bitne značajke 1999. godine - eksplozija inozemnih ulaganja i ugrožena no ipak održana kakva takva makroekonomska stabilnost u doba očigledne recesije. Dakle, godina će završiti s jedanpostotnim padom domaćega bruto proizvoda, s tečajem otklizanim do četiri kune za njemačku marku, s padom industrijske proizvodnje do dva posto, s više od tristo trideset tisuća nezaposlenih i s cijenama poraslim oko pet posto u odnosu na početak godine. Tijekom godine je izveden rebalans proračuna, jer prihodi od poreza na dodanu vrijednost nisu ponovili lanjske visine, a također je i uvedena još jedna, nulta stopa poreza na dodanu vrijednost - za kruh, mlijeko i knjige, što građanima nije donijelo neki osobiti boljitak. No, ekonomska je nužda natjerala Hrvatsku da se napokon otvori prema inozemstvu. Nakon šeprtljavo provedene procedure, Deutsche Telecom je uplatio više od osamsto milijuna dolara za kupnju dominantnog udjela u Hrvatskim telekomunikacijama. Na samom kraju godine prodana je i Privredna banka Zagreb za tristo milijuna eura, čime je ne samo spašen proračun, nego je Hrvatska izbila na vrh zemalja po visini inozemnih ulaganja po stanovniku - barem dok još ima što prodati. Tako ni za 2000. godinu ne treba strahovati, novca će biti barem od rasprodaja. Prema cijenama dionica Zagrebačke banke i Plive na Londonskoj burzi, koje rastu, inozemni ulagači već zauzimaju pozicije za razdoblje nakon očekivane velike političke promjene. Opasnost je samo u tome da se inozemnim ulagačima ne bi svidjeli rezultati izbora. (RDW)