RDW 27. XII. GOSP.TRANZIC. ZEMALJA

NJEMAČKI RADIO - RDW 27. XII. 1999. Komentar o gospodarstvu zemalja u tranziciji u posljednjem desetljeću. Deset godina nakon pada sovjetskoga imperija, zemlje istočne i jugoistočne Europe više se razlikuju međusobno u stupnju razvoja mehanizama slobodnog tržišta nego ikad. Zemlje srednje Europe daleko su odmakle, ali u Rusiji, Bjelorusiji i nekim zemljama srednje Azije izbijaju na vidjelo strukturalne teškoće koje uvijek iznova dovode do usporenosti, pa čak i do povratka nekih mehanizama središnje, državne ekonomije. Europska banka za obnovu i razvoj - EBOR - prošle je godine prvi put ispitala više od 3000 poduzeća iz 20 zemalja u tranziciji, u kojemu je konkretno htjela saznati u kojoj mjeri pogrješna nacionalna politika ili zastarjele državne institucije sprječavaju poduzetništvo? Ali u upitniku su bila i pitanja - u kojoj mjeri na poslovnu svakodnevnicu utječe korupcija? Organizirani kriminal? Razne intervencije državnih službenika? Jer posve je jasno da i u Europskoj banci gospodarski uspjeh nije moguće postići samo privatizacijom i otvaranjem tržišta. Bitni sastojak je svakako 'dobro upravljanje', dakle politika vlade koja jamči potrebne okvire za napredak. Jer doista je teško sačiniti popis u kojemu bi se jednostavno moglo utvrditi koja je zemlja i u kojoj godini najviše napredovala putem slobodnog tržišta. No, i 1999. godine Europska banka za obnovu i razvoj na prvom mjestu vidi Mađarsku, ali je u stopu slijede Češka, Estonija, Slovenija i Slovačka. Sasvim blizu ove predvodnice su i druge baltičke zemlje, Letonija i Litva. U sredini se nalazi Hrvatska i druge zemlje jugoistoka Europe, baš kao i Rusija. Slično je s kavkaskim republikama, a sasvim na kraju kolone su Turkmenistan, Uzbekistan - ali i Bjelorusija. Reforme koje su ove zemlje možda već i provele - ne samo da još nisu pokazale rezultate nego je neke od njih državna administracija čak i ukinula. Naizgled, uspjeh reforma ovisi o banalnoj, geografskoj činjenici: što je zemlja bliža zapadnoj Europi, lakše provodi reforme. U baltičkim zemljama su odoljeli svim napastima da se vrate na stare mehanizme i postigli su još jedan uspjeh koji je bio jedan od najvećih problema zemalja Istoka: potpuno su promijenili trgovačke putove za svoju robu. Svima je bio daleko najveći trgovinski partner Sovjetski Savez ili su trgovali međusobno. Sada je za baltičke zemlje najveći trgovinski partner uvjerljivo Europska unija. Osim toga, omogućili su brzo i nebirokratsko osnivanje novih poduzeća, i to kako domaćih, tako i inozemnih, koja su pak pozitivno utjecala na tržište i na cijene. Istodobno, ti su poduzetnici tražili državne institucije koje diktiraju, ali i jamče za postavljena pravila igre. Tako su - za razliku od Rusije - zapravo poduzeća i banke bili zainteresirani za uvođenje zakona i transparentnost novčanih tokova. A da se brzim uvođenjem zapadnih sustava može i lako spotaknuti, Martin Raiser, ekonomist zadužen za nacionalna gospodarstva u EBOR pokazuje na primjeru Češke: = Tamo smo na početku vidjeli veoma brz razvoj trgovine dionicama. To je bila posljedica vladine politike privatizacije. Ali istodobno nije postojala solidna regulacija tržišta kapitala. Vaclav Klaus je uvijek tvrdio: tržište novca uredit će se samo od sebe, tu se država nema što miješati. To je bila golema pogrješka: prouzrokovala je na češkom tržištu investicija toliko nepovoljan odnos raspodjele na štetu malih ulagača da se može usporediti samo s razvojem odnosa u Rusiji. To nije pogodovalo niti restrukturiranju poduzeća niti je stvorilo povjerenje stranih ulagača u češke investicije. To je 97. dovelo i do krize i tek nakon toga je Češka donijela zakon o ulaganjima koji je jedan od najboljih u čitavoj regiji i vjerojatno odgovara čak i zapadnoeuropskim standardima. Još su dva problema ukorijenjena u svim zemljama koje se razvijaju iz državnog u tržišno gospodarstvo: država koja se godinama navikla razmišljati u 'velikim' kategorijama industrijskih kombinata, teško nalazi načina poduprijeti srednja i mala proizvodna poduzeća, obično najbolje sredstvo za razvoj svekolikog gospodarstva. U Njemačkoj, na primjer, ovakva poduzeća čine 70 posto svih radnih mjesta u produkciji. I posljednji problem, ali nipošto najmanje važan jest - korupcija. Nema tog ozbiljnog ulagača koji želi uložiti svoj novac u razvoj zemlje u kojoj gospodarski sustav počiva na podmitljivim službenicima. Borba protiv te pošasti teža je nego što izgleda - jer ovisi jedino o zemlji u kojoj vlada takva 'rodbinska ekonomija'. A ako ona sama nema snage sudski i politički svoje gospodarstvo utemeljiti na pravdi koja je jednaka za sve - onda joj ama baš ništa ne može pomoći da se pretvori iz zemlje u kojoj hazarderi misle samo na svoju korist u zemlju u kojoj i država i gospodarstvo zajedno rade na dobrobiti i na razvoju čitave zajednice. (RDW)