FR-LIBERATION 23.12.KOHL I MITTERRAND

FRANCUSKA LIBERATION 23. XII. 1999. Kada su Kohl i Mitterrand udružili snage "Toga dana, 3. studenoga 1990., Helmut Kohl pio je nemasno mlijeko u dvorani za tisak u vladi u Bonnu. Do njega, Francois Mitterrand u punoj formi. Prvo pitanje njemačkoga novinara: 'Gospodine Predsjedniče, plašite li se njemačkog ujedinjenja?' Kohl je tada upozorio novinare: 'Poslušajte dobro Predsjednikov odgovor, vrlo je važan.' Kraj prvog čina. Odnosi francusko-njemačkog 'para' besprijekorni su. Daljnji tijek događaja predmet je prepirke koja već deset godina 'kvari' zaključke o vanjskoj politici u Mitterrandovu razdoblju. Šest dana nakon tog susreta u Bonnu, pao je Berlinski zid, a lijepi je stroj francusko-njemačkog 'para' iskočio iz tračnica. Ubrzavanje povijesti svakoga je iznenadilo. Nakon toga, šestomjesečno ludilo u kojemu je povjerenje, što se ustrajno gradilo više desetaka godina, izvrgnuto velikoj kušnji. Tjedan dana nakon pada Zida, čelnici dvanaest zemalja članica EEZ-a okupili su se u Elizejskoj palači na zajedničkoj večeri, u Kohlovoj nazočnosti : riječ ujedinjenje nije se izgovorila. Bila je bezuvjetno zabranjena. Dovoljno je također pročitati u 'Verbatimu' Jacquesa Attalija izvješće sa susreta Thatcher-Mitterrand u prosincu 1989. da bi se vidjelo koliko su se odnosi među Europljanima pogoršali: tu se govorilo o 'Muenchenu' i starim strahovima od Njemačke. Isto je bilo kada se Mitterrand sastao s Gorbačovom u Kijevu, istoga mjeseca prosinca: dok su se na ulicama Dresdena i Leipziga čuli uzvici 'jedinstvo', kušnja da se uspore događaji koji zastrašuju, dovodi do neobičnih i neuspješnih saveza... Ili još u Istočnom Berlinu, gdje Francois Mitterrand pokušava 'potisnuti' svog 'prijatelja Helmuta', pa čak na konferenciji za tisak slavodobitno najavljuje da se Brandebourška vrata ipak neće otvoriti, što se trebalo dogoditi istog dana pod Kohlovim pokroviteljstvom. No ta je vijest bila netočna... Nakon deset godina možemo reći samo da je riječ o neočekivanim događajima, da se Njemačka mirno i demokratski ujedinila, u slozi koju je uz velike napore postigla sa susjedima, uključujući i Poljsku s kojom je to bilo najteže. I da je, više-manje, europski plan ostao na životu nakon tog ozbiljnog ljuljanja. U stvari, Kohl i Mitterrand zakapaju ratnu sjekiru u ožujku 1990. i zahvaljujući svom novom 'djetešcu', zajedničkom europskom novcu, mogu pokazati volju za stalnim oživljavanjem odnosa. Trebalo je obnoviti ne samo bolesni istok, već i francusko-njemačke odnose koji su ozbiljno bili ugroženi. Kao odgovor, nudi se niz simbola koji bi trebali ponovno stvoriti sliku para nakon bračne svađe. Napose se pokušava na nove pokrajine u bivšoj Istočnoj Njemačkoj proširiti simboliku francusko-njemačke pomirbe o kojoj se na tom području nakon rata nije govorilo. Francusko-njemački ured za mladež, jedna od organizacija rođenih iz te pomirbe, proširuje svoju djelatnost na bivšu Demokratsku Republiku Njemačku, a Francois Mitterrand prvi je strani predsjednik koji je posjetio DRNJ nakon ujedinjenja. Francuska ne želi 'izgubiti' Njemačku koja je postala 'veća' i 'slobodnija', a neki su je u Parizu sumnjičili da joj se spontano vratio refleks 'Mittel Europe', na štetu njezinih rajnskih korijena. Tada se planira suradnja u troje između Francuske, Njemačke i Poljske, uz osnutak zajedničkog sveučilišta, uz tzv. Weimarsko dogovaranje i velika ulaganja. Nakon propusta ujedinjenja, nije se smjelo propustiti novo razdoblje. U takvim se zamršenim prilikama javlja 'afera Leuna-Minol'", piše Pierre Haski.