US 22. XII. IHT DAYTON

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 22. XII. 1999. Prestanite podcjenjivati rezultate pružanja pomoći poslije sukoba "Dok se širom svijeta prikupljaju zaklade za obnovu Kosova, važno je objasniti na koji način velikodušnost međunarodnih donatora nudi stvarnu nadu i prigode zemljama koje su pretrpjele razorni sukob", piše Rory O'Sullivan, specijalni predstavnik Svjetske banke za jugoistočnu Europu u Bruxellesu i bivši predstavnik iste banke u Sarajevu. "Bosna je imala velike koristi od te velikodušnosti i napravila je važne korake u obnovi nakon godina šokova. Ona sada uživa u miru i rastućem prosperitetu, iako ju nepošteno optužuju da svoje prigode za gospodarski oporavak traći. Nakon što sam skoro četiri godine radio u Sarajevu kao predstavnik Svjetske banke, brinem se što neki medijski prikazi života u Bosni svijetu daju dojam da je pomaganje zemljama u kojima se dogodio sukob osuđeno na propast. To nije samo nepošteno nego i opasno. Za milijune ljudi koji izlaze iz rata i sukoba ošamućeni i lišeni nade, financijska potpora međunarodne zajednice često je jedina prigoda da poprave svoj život i da njihova zemlja postigne oporavak. Prije četiri godine međunarodna zajednica odobrila je 5,1 milijardu dolara paketu obnove za Bosnu nedugo nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma. Zemlja je tada gospodarski bila na dnu. Ceste, mostovi, vodovod, elektrane i druga vitalna infrastruktura razoreni su u četiri godine sukoba i nedostatnog održavanja. Tvornice i kompanije bile su bez posla. Nezaposlenost je iznosila zamalo 80%. Stariji ljudi i žrtve rata preživljavali su na mjesečnim mirovinama od po pet dolara budući da vlada nije mogla izdvojiti više. Kad sam stigao u Sarajevo, u siječnju 1996., situacija se činila beznadnom. Osim složenoga programa političke reforme na koji je pozivao Daytonski sporazum, Bosna se suočila s golemim gospodarskim izazovom. Obnavljanje prošlosti očito nije bilo dovoljno. Prošlost je zaglibila u centralnom planiranju u komunističkom stilu. Bosna se trebala otrgnuti od toga i uvesti reforme koje su druge zemlje u regiji tako uspješno prigrlile. Poljska i Mađarska bile su dobri primjeri; i Slovenija je imala što pokazati. Obnovu su trebale pratiti ustrojne reforme koje bi uvele revoluciju u gospodarstvo. Trebalo je uvesti privatno vlasništvo u državne tvrtke. Kaotični bankarski sustav trebalo je srediti kako bi ljudi obnovili povjerenje i bili spremni stavljati novac u banke. To bi zatim potaknulo ulaganja. A način na koji su se porezi prikupljali i trošili trebalo je modernizirati i učiniti transparentnijim. Takve reforme napadaju interese određenih skupina. Konačno, trebalo je stvoriti čitav niz institucija kao odraz Daytona i novo tržišno gospodarstvo ni iz čega, a u sve to trebalo je uključiti ljude koje su skoro četiri godine učili međusobnoj mržnji. Po svakom mjerilu, građani Bosne su se laćali silne zadaće. Međunarodna zajednica im je dala četiri godine da ju izvrše. Četiri godine su skoro istekle i možemo vidjeti rezultate. Obnova mostova, cesta i druga infrastruktura, oštećena bombardiranjem ili granatiranjem, dovršena je na vrijeme. Gospodarski rast je dojmljiv, iako reforme duž tržišnih crta nipošto nisu završene. Do početka novoga tisućljeća, gospodarstvo će narasti oko 250% od kraja rata, no količina gospodarske proizvodnje još će biti upola manja u usporedbi s predratnom. Očekuje se da će 2000. gospodarstvo postići jednu od najviših stopa rasta u Europi, uz stopu rasta od 11 do 12%. (...) Zakoni i pravila potrebni da bi Bosna funkcionirala kao moderno zapadno gospodarstvo već su skoro tu. Prihvaćeno je više od 40 zakona za poboljšanje pravnih uvjeta kako bi se oni što više uskladili s normama Europske unije. No samo prihvaćanje zakona ne donosi rezultate. Zakone trebaju prihvatiti vlada i kompanije, a 'sustav' ih treba primijeniti. Ovdje je napredak sporiji nego što bi mnogi željeli. Ako se spor ali stalan napredak u provedbi tih zakona nastavi, budućnost bosanske djece bit će sigurna. No ako taktike odgađanja, koje neke interesne skupine često primjenjuju, budu uspješne, budućnost će donijeti pad i siromaštvo. Na razočaranje moje i mojih kolega, u međunarodnoj zajednici donatora, pravi uspjesi postignuti u protekle četiri godine rijetko dobivaju priznanje koje zaslužuju. Optužbe o korupciji nedavno su osvanule na naslovnicama, dok se opipljivi, svakodnevni uspjesi koji postupno mijenjaju gospodarstvo zanemaruju. Korupcija je problem u Bosni, moramo se suočiti s njom i iskorijeniti ju kad ju pronađemo. No neki komentatori odaju dojam da korumpirani dužnosnici sustavno pljačkaju međunarodne donatore, što je jednostavno netočno. Većina donatora provodi mjere revizije koje njihov novac čine sigurnim. Svjetska banka veći dio svoga novca troši tako da čeka dok ne vidi dio opreme ili komad betona, u skladu s uvjetima ugovora o dostavi, prije nego što isplati novac. Druga česta pritužba izvan Bosne glasi da međunarodni donatori plaćaju sve račune, a mještani ništa. Nije istina. Ljudi plaćaju poreze, koji financiraju velik dio vladinih rashoda. Godine 1999., priljev poreza širom zemlje narast će na nekih dvije milijarde njemačkih maraka, odnosno oko 35% BDP-a zemlje. To je, prema većini standarda, odličan rezultat. Dok se bogatstvo zemlje bude povećavalo, bit će više prigoda za nezakonito ostvarivanje profita. Mjere protiv korupcije bit će i dalje potrebne. Složeni etnički ustroj bosanskoga stanovništva navodi se kao izvor trajnog nesuglasja i još jedan razlog zbog kojega će Dayton propasti. Istina je da ostaje dosta mržnje nakon tako okrutna rata i povratka izbjeglica u dijelove Bosne u kojima se nalaze u manjini. No većina mještana spominje i bezbrojne slučajeve solidarnosti, na zasadama onoga što je postojalo prije rata. Pitanje obnove približilo je Srbe, Muslimane, Hrvate i druge. (...) Bosansko bi nam iskustvo trebalo dati samopouzdanje da kampanjama pomoći poslije sukoba pružimo ugled koji one tako očito zaslužuju."