ZAGREB, 6. prosinca (Hina) - Ulaganja za nužnu prilagodbu Ininih rafinerija, kako bi im se osigurala konkurentnost te opstanak na domaćem i inozemnom tržištu, mogla bi, zavisno o odabiru jedne od četiri predložene opcije, iznositi od
najmanje stotinu do najviše 525 milijuna američkih dolara. Procjena je to stručnjaka za rafinerijsku preradu i strateški razvoj iz Ina-Industrije nafte, iznesena prilikom njihove nedavne prezentacije studije 'Usporedna analiza tehnoloških mogućnosti rješavanja visokosumpornih ostataka'.
ZAGREB, 6. prosinca (Hina) - Ulaganja za nužnu prilagodbu Ininih
rafinerija, kako bi im se osigurala konkurentnost te opstanak na
domaćem i inozemnom tržištu, mogla bi, zavisno o odabiru jedne od
četiri predložene opcije, iznositi od najmanje stotinu do najviše
525 milijuna američkih dolara. Procjena je to stručnjaka za
rafinerijsku preradu i strateški razvoj iz Ina-Industrije nafte,
iznesena prilikom njihove nedavne prezentacije studije 'Usporedna
analiza tehnoloških mogućnosti rješavanja visokosumpornih
ostataka'.#L#
Inine se rafinerije, kako ističu stručnjaci te kompanije, nalaze
pred nužnom prilagodbom drugačijem načinu proizvodnje, s obzirom
na sve veću prisutnost na tržištu teških visokosumpornih nafti,
čijom se preradom dobiva i velika količina rafinerijskog ostatka s
znatnim udjelom sumpora. Naime, dosadašnji način zbrinjavanja
rafinerijskog - visokosumpornog ostatka, te proizvodnja loživog
ulja s visokim postotkom sumpora nisu više, iz ekoloških razloga,
prihvatljiva rješenja, stoga su mnoge moderne rafinerije u
razvijenim zemljama prilagodile svoju proizvodnju novim ekološkim
zahtjevima.
Inini pak stručnjaci ističu kako postoje četiri različite opcije
prilagodbe hrvatskih rafinerija u uvjetima sve strožih zahtjeva,
posebice Europske unije, glede zaštite okoliša, a svaka od tih
mogućnosti ima svojih prednosti i nedostataka. Sama ulaganja
ovisila bi o odabranoj opciji. Prva, najjeftinija mogućnost, je
izgradnja sustava za hidrodesulforizaciju i proizvodnju vodika
koji bi koštao više od stotinu milijuna dolara. Izgradnja sustava
za deasfaltizaciju, Inu bi stajala 360 milijuna dolara, dok bi pak
opcija hidrokrekinga vakuumskog ostatka, koja bi omogućavala
smanjenje udjela loživog ulja u proizvodnji, te proizvodnju
potrebnog vodika, za Inu značila ukupno ulaganje od 450 milijuna
dolara.
Četvrta bi mogućnost prilagodbe rafinerija bila i najskuplja - 525
milijuna dolara, a odnosila bi se na izgradnju IGCC sustava, tj.
plinofikacije s mogućnošću proizvodnje električne energije. Prema
mišljenju Ininih stručnjaka ta bi četvrta opcija bila i cjelovito
rješavanje problema visokosumpornog ostatka, a proizvodnja
benzina, dizelskog goriva i loživog ulja bila bi s prihvatljivom
razinom sumpora i ostalih primjesa. Istodobno bi takvo postrojenje
proizvodilo vodik, vodenu paru i 350 megavata električne energije
godišnje koja bi se koristila za interne potrebe same rafinerije, a
postojala bi i mogućnost da se dio energije distribuira i ostalim
potrošačima.
Ukoliko se ostane pri sadašnjem načinu proizvodnje, upozoravaju
Inini stručnjaci, to bi dugoročno značilo veće gubitke Ine zbog
nekonkurentnosti. Ina bi, prema njihovu mišljenju, trebala u
kratkom roku odabrati optimalnu opciju prilagodbe rafinerija, jer
će njeni proizvodi postajati sve manje konkurentni, a to bi se moglo
odraziti na daljnji pad udjela Ine na domaćem tržištu naftnih
derivata.
Nakon te provedene analize tehnoloških mogućnosti, nužno je
provesti i cjelovitu ekonomsku analizu, dok će odluka o načinu
modernizacije ovisiti o odluci poslovodstva kompanije u konačnici,
odnosno hoće li se za modernizaciju rafinerija tražiti neki
partneri - primjerice Hrvatska elektroprivreda, hrvatska Vlada ili
netko treći.
(Hina) ggr db