IT-stranke-krize IT-17. XII. LA REPUBBLICA-TALIJANSKE KRIZE ITALIJALA REPUBBLICA17. XII. 1999.U inozemstvu je Italija provincija"Što je uistinu nastranije i apsurdnije u politici; otrovno Bosellijevo grljenje D'Aleme ili pakostan
poljubac neke Monice Clintonu? Pokušajte nekom strancu objasniti talijanske političke krize, poziva nas Sergio Romano u listu Corriere della Sera, uključujući u pitanje već i odgovor: to je nemoguće. Ne postoji strani novinar koji iz Rima može sažeti nekom čitatelju iz New Yorka ili Tokija što je to 'Trifoglio', ili zašto naše vlade umiru. Možda. No pokušajmo se odvojiti od naše kratkovidne provincije i izokrenuti pitanje: pokušajte nekom talijanskom, ruskom ili finskom čitatelju objasniti zašto su Sjedinjene Države godinu i pol dana živjele u političkoj i institucionalnoj paralizi izazvanoj jednim zabranjenim poljupcem. Nemoguće? Pa ipak smo to morali činiti, mi strani novinari u Sjedinjenim Državama, ponizno i s mnogo muke.Bojim se da je pravi odgovor na pitanje dosta drukčiji i političniji: objasniti nastranosti talijanske politike strancima uopće nije teško, to je nebitno. (...)
ITALIJA
LA REPUBBLICA
17. XII. 1999.
U inozemstvu je Italija provincija
"Što je uistinu nastranije i apsurdnije u politici; otrovno
Bosellijevo grljenje D'Aleme ili pakostan poljubac neke Monice
Clintonu? Pokušajte nekom strancu objasniti talijanske političke
krize, poziva nas Sergio Romano u listu Corriere della Sera,
uključujući u pitanje već i odgovor: to je nemoguće. Ne postoji
strani novinar koji iz Rima može sažeti nekom čitatelju iz New Yorka
ili Tokija što je to 'Trifoglio', ili zašto naše vlade umiru. Možda.
No pokušajmo se odvojiti od naše kratkovidne provincije i
izokrenuti pitanje: pokušajte nekom talijanskom, ruskom ili
finskom čitatelju objasniti zašto su Sjedinjene Države godinu i pol
dana živjele u političkoj i institucionalnoj paralizi izazvanoj
jednim zabranjenim poljupcem. Nemoguće? Pa ipak smo to morali
činiti, mi strani novinari u Sjedinjenim Državama, ponizno i s
mnogo muke.
Bojim se da je pravi odgovor na pitanje dosta drukčiji i
političniji: objasniti nastranosti talijanske politike strancima
uopće nije teško, to je nebitno. (...)
Posvećujemo stranice i stranice predsjedničkim Lolitama,
raspoloženjima Prve dame, ispraznim brbljanjima predsjedničkih
kandidata samo zato što ono što se događa u Americi potresa svijet.
Jer usta neke djevojke u Ovalnoj sobi mogu više izmijeniti povijest
od deset kriza vlade u Italiji, Španjolskoj ili Francuskoj. (...)
Tko donekle poznaje američku politiku, njezine rituale,
intelektualnu prosječnost njezinih protagonista, opscenost
kratkih zakona koje obilato iskorištavaju grabežljivi zastupnici,
zna da i najprosječniji među talijanskim zastupnicima nema na čemu
pozavidjeti Jesseju Helmsu, te da ni najveći spletkar među našim
zastupnicima nije ni blizu newyorškom senatoru Al D'Amatu. Kada je
u Italiji radikalna stranka u Montecitorio dovela 'Cicciolinu',
otvorili su se prostori za sarkazam i dosjetke na stranicama
američkih novina nezanteresiranih za našu politiku, ali
zabavljenih 'uvaženom bludnicom'. No kada su vrli građani
Minnesote prije neke dvije godine izabrali svojega 'Cicciolina',
smiješnog hrvača Jessieja 'The Bodyja' Venturu, bili smo
prisiljeni da s poštovanjem i ozbiljnošću shvatimo koji politički
signal šalje ta pobjeda. Nije slala nikakvu poruku, kao što je često
ne šalju ni talijanske krize. No to je bila 'Amerika'.
Dakle, nisu unutarnja uzvišenost političkog sustava, građanska
svijest političkih čelnika koji ga utjelovljuju ili mehanizmi koji
ga pokreću ono što ga čini razumljivim ili važnim čitateljima u
svijetu. Važnost države unutar koje se ti zupčanici okreću jest ono
bitno što prisiljava novine i komentatore na napor da se strpljivo
njome bave. 'Kremljologija' je bila jedna (lažna) važna i
beskorisna znanost sve dok su tajne promjene na balkonima Crvenog
trga utjecale na sudbinu planeta. Sada sve što nas o Moskvi zanima,
gdje je politika ostala mutna i nerazumljiva kao i prije, jest
koliko su dolara ukrali Jeljcinovi ljudi i koliko će Čečena vojska
sutra masakrirati.
Ne trebamo se, dakle, (previše) sramiti bizantinskog, rodoskrvnog
mediokritetstva našega političkog života. Drugi nisu bolji, samo
su veći. Amerika je potrošila 18 mjeseci političke paralize i 120
milijarda lira da bi utvrdila je li, gdje, i koliko puta Monica
Lewinsky poljubila svog Billyja. Mi, dopisnici, smo morali
začepiti nos, i čitati i pisati da je čelniku države savezni sudac
zapovijedio da pod zakletvom odgovori na sljedeće pitanje, navodim
zapis sa saslušanja: 'Jeste li Vi, gospodine predsjedniče, dirali
gospođu o kojoj je riječ među bedrima, na analnom području, po
grudima, genitalijama, s namjerom da kod navedene gospođe
proizvedete stanje seksualnog uzbuđenja?'. Je li to velika, jasna,
razumljiva politika na kojoj bi trebali biti zavidni u odnosu na
našu?
Nema nikada prostora, ni vremena, u svjetskim listovima za države
koje nisu jako važne. Strani urednici od svojih dopisnika iz
Italije traže da se nastoje baviti 'pizzom, papom i kumovima', i
znaju što rade, jer talijanski način života, Vatikan i, nažalost,
mafija tiču se ostatka svijeta, a ne Cossigine spletke i D'Alemine
gorčine. Ako netko glumi na provincijskoj pozornici, nije važno što
su glumci odlični ili što je komad briljantan: to ostaje
provincijska predstava. Krize i trzavice talijanskog političkoga
života inozemstvo ne može shvatiti niti mu ih se može objasniti samo
zato što ih se ne želi ni shvatiti ni objasniti", piše Vittorio
Zucconi.