IT-15. XII. CORRIERE - ČEČENIJA - LEVY

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 15. XII. 1999. Od Seattlea do Čečenije "Najčudniji je dojam u ratu u Čečeniji što se čini da se gleda neki remake. Postoje krvnici i ubojice neviđene okrutnosti. Postoji činjenica, bez presedana, da se u borbi protiv terorizma cijeli narod pretvara u teroristički narod, te se tako s njime postupa, odnosno postupa se topovima. No postoje i razgovori, stilovi glasnogovornika i njihovih pobjedničkih izvješća, način na koji se slijepo oponaša zapadnjački rat na Kosovu. Još su Srbi, u vrijeme bombardiranja Beograda, organizirali rock-koncerte čija je poruka bila: 'Pravi Amerikanci smo mi, mi vam u ovoj regiji svijeta najviše sličimo, dakle, pogriješili ste što ste nas napali'. Isto kažu ruski generali u priopćenjima i izjavama za televiziju: 'I mi u Rusiji poznajemo zakon bombardiranja visoke preciznosti, Rusi su dobri učenici NATO-a. Čečenija je za Rusiju, kao i Kosovo za Zapad'. Takvo maskiranje možemo smatrati odvratnim ili grotesknim, nepodnošljivo ciničnim ili patetičnim. Može se, mora se, lažima moskovskih Jamiea Shea (glasnogovornik NATO-a) suprotstaviti stvarnost prljavog rata i pokolje civila. Dakle, to je činjenica, i kao takva je užasna. U Francuskoj, opsjednutoj komemoracijama i općenito pozornom prema svakoj dvjesto-tristogodišnjici, postoji jedna obljetnica koja na čudan način prolazi nezapaženo: ona 18. Brumairea 1799., kada je Napoleon preuzeo vlast imenujući se prvi konzulom. To je šteta. (...) Tko će sada biti Bonaparte? Tko će među generalima Kazantsevim, Trochevim, Gregorijem Chipakom izvući korist iz ovog okrutnog rata? (...) Jedna je stvar sigurna. Takav general postoji. Već su ga izabrali ravni njemu, ili će biti izabran kako bi dovršio liberalnu revoluciju u Rusiji. Nezamislivo je da jedan takav rat, bude li pobjednički, ne izmijeni odnose moći. Nikada se nije dogodilo da neki Bonaparte po povratku iz Italije, ili Cezar po povratku iz Galije, ne izvuče, prije ili kasnije, političke koristi iz svoje pobjede. Jedina stvar na dnevnom redu, jedino ozbiljno političko pitanje kraja stoljeća, prava prijetnja, ne samo za Čečene nego i za mir na svijetu, i dakle za nas sve, ruski je 'brumaire' 2000. godine. Što učiniti pred takvom prijetnjom? Kako spasiti što se može spasiti? Europa je, kao i obično, paralizirana. SAD, kao i u Afganistanu, gleda samo na trasu naftovoda koji će ubrzo prijeći ili okružiti ratnu zonu. Ostaje mišljenje društva. Ostaje kao i u Bosni i na Kosovu, kao i svugdje, druga moralna bomba koju na Zapadu čine javna mišljenja. Upravo smo u Seattleu vidjeli što je ona kadra učiniti. Još smo jednom ustanovili da može kad želi suprotstaviti svoju volju hladnim čudovištima i pobijediti. Je li previše zatražiti od onih koji su Seattleu prosvjedovali protiv 'logike smrti' ultraliberalizma, da razmotre da prava logika smrti djeluje u Čečeniji? (...) 1992. na početku srpske opsade Sarajeva, dok su Bosanci umirali, neki su se ekolozi odlučili pokrenuti u korist rakova i riba s Mururoa. Može li se ne ponoviti ta ista tragična greška? (...)", piše Bernard Henry Levy.