RFI 11. XII. CETINIĆ PITA V. GOTOVCA

FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 11. XII. 1999. Intervju s vođom hrvatske Liberalne stranke Vladom Gotovcem vodio je Frano Cetinić. - Četrdeset dana je trajala agonija hrvatskoga Predsjednika. Gospodine Gotovac, je li Hrvatska spremna, zrela izvršiti prijelaz na posttuđmanovsko razdoblje? = Duboko sam uvjeren da smo za to spremni. Mi smo uostalom dobar dio svog političkog života proveli upravo u tome da se spremimo za takvo razdoblje. Cijela opozicija je bila u tom pravcu usmjerena i ja se nadam da smo se pripremili, prije svega naravno politički jer ostali problemi koje ćemo susresti, problemi gospodarskog i socijalnog karaktera su doista tako dramatični da je u ovom trenutku teško reći kada ćemo i na koji način ih sve moći riješiti. Ali mi smo se zato spremili, mi smo odlučili kakvim mjerama i na koji način ćemo pokušati prvo zaustaviti ovo krizno razvijanje Hrvatske u kome iz dana u dan sve dublje pada, a osim toga smatramo da je vrlo važno važno da od prvog trnutka uvjerimo međunarodnu javnost da smo mi doista političari koji žele promijniti karakter i ponašanje Hrvatske u međunarodnim kao i u unutarnjem životu. - Koji su izgledi da tuđmanizam nadživi Tuđmana? = Pa on će ga sasvim sigurno nadživjeti u jednom krilu hrvatske politike, iako je teško reći do koje mjere autentično i do koje mjere uporno, ali je posve siguro da je on oko sebe stvorio jedan krug političara koji su posve vjerni njegovim političkim nazorima i koji duboko vjeruju u krajnju djelotvornost njegove politike. Zbog toga će sasvim sigurno potrajati jedo vrijeme dok se prije svega naravno HDZ ne preoblikuje u jednu normalnu modernu stranku koja će vjerojatno biti stranka desnice, ali koja će svakako dobiti obrise takve stranke koja može normalno funkcionirati u parlamentu. - Prije nego što se pozabavimo borbom oko naslijeđa uputno bi bilo čuti neku o tome kakvo je to naslijeđe? = Naslijeđe je dvojako. Prvi dio toga naslijeđa je vrlo primaman, vrlo privlačan, to je naslijeđe koje su preko različitih pothvata zvali se oni privatizacijom, pretvorbom ili na nki drugi nači prisvojili sebi dio nacionalnog bogatstva. To su oni pripadnici koj mi zovemo danas tajkunima, ili izravni pripadnici stranke ili njoj bliski ljudi, pa im je stranka omogućila da se domognu tog bogatstva. To naslijeđe je naravno sada naslijeđe u privatnim rukama i mi ćemo morati preispitati na koji način ga je i kako tko stekao jer mi ne možemo prepustiti svo to bogatstvo onim ljudima za koje se zna da su u najvećem broju ga stekli doista isključivo samo svojom političkom podobnošću, svojim položajem u politici ili svojim vezama s politikom HDZ-a. - Gospodine Gotovac, u kojoj mjeri, koliko dugo ste poznavali Franju Tuđmana, možete nam reći nešto o tome? = Ja sam se upoznao s Franjom Tuđmanom pedesetih godina. Ne mogu reći točno datum. Da li je to bilo 51., 52. ili 53. zato naprosto što ni za njega ni za mene taj prvi susret nije imao nekakvo presudno značenje. On je tada bio jedan mislim major ili potpukovnik JNA, čovjek na kojemu se tada već vidjelo da je sav od discipline, od stege, tako se držao ukočeno, tvrdo, bio je realativno nekomunikativan i autoritaran već tada. Međutim, drugi put smo se sreli tek 62. godine kad je došao u Zagreb, definitivno kad se poreselio iz Beogradu i postao u Zagrebu direktor Instituta za izučavanje povijesti radničkog pokreta i od tada su naši susreti postajali sve češći i češći, tako ds sam ga jako dobro upoznao napose u priodu sedamdesetih godina kada je kao član uprave Matice hrvatske sa mnom svakodnevno surađivao i rješavao zajedički nbeke u tom trenutku važne probleme za Hrvatsku, prije svega gospodarske, pa onda političke i upravne jer kao što znate mi smo tražili da - kako je to Bakarić rekao federacija federira, to je dakle bio jedan vrlo zanimljiv period u kom je on odigrao jednu ulogu discipliniranog partijskog čovjeka koji osjeća snažno nacionalne impulse i motive. - Recite mi je li to Tuđmanovo disidentstvo doista bilo iskreno koje se tu situira koncem 60-ih godina ili je on bio zapravo disident u civilu. = On je bio da vam pravo kažem čovjek koji j bio uz onu partijsku liniju za koju je bio uvjeren a i mi smo naravno bili uvjereni da će pobijediti. To je bila partijska linija reformista. Ali on nikada prestao biti komunista u to doba, niti je to na bilo koji način tada isticao, naprotiv, on je u svim svojim pismima čak kad je bio suđen isticao svoju vezu s partijom, svoju revolucionarnu prošlost kao jamstvo da ono što poduzima nije ni protiv Jugoslavije, ni protiv socijalizma, ni protiv Tita. - Kako objašnjavate njegov slučaj, slučaj milijunski u postkomunizmu, a to je taj porijelaz transformacija aparatčika u rekao bih u demokratčika. = Pa radi se o jednom procesu za koji u sociologiju kao i politologiji itko u prvo vrijeme nije sluha, a koji smo mi ovdje već sedamdesetih godina napominjali. Naime, dogodilo se nešto što je za našu suvremenu povijest bilo važno. Kada je proletarijat u istočnim zemljama, ponižen i potpuno osiromašen izgubio volju da bude ono što se kaže vodeća snaga u razvitku društva, ponovno su se počele javljati ideje u kojima se tražio nekakav izlaz iz tog društva, nekakav drugi odgovor. Na Zapadu je bio uzor demokracije, ali povratak u tu demokraciju tražio je neke snage koje će insistirati na tome i koje će formulirati programe i koje će se boriti. Pokazalo se da je jedina snaga koja je još postojala u rekao bih tako katakombama komunizma bila nacionala snaga. I onda su mnogi komunistički aparatčiki ili oni koji su čak bili više od toga, koji su doista bili važni u politici kao reformisti u partiji se oslonili na tu snagu. To je bila jedina snaga politička s kojom su mogli surađivati koja ih je slijedila, koja je davala moć njihovim idejama, tako se i Tuđman ašao među onima koji su kao reformisti nastupili u tom vremenu pokretani nacionalnim motivima, ali ne isključivo nacionalnim motivima nego onim motivima koji su bili karakteristični za period velikih reforma na Istoku, zahtjeva za velikim reformamakoji su bili u češkom proljeću i u poljskim događajima pa onda i u onom što se događalo u Zagrebu tih godina. - Postavio sam ovo pitanje jer je temeljna značajka svakog mutanta, ne bih rkao preobraćenika jer kad govorimo sv. Pavao mi je uzor upravo zato što oni imaju jaku potrebui da se distanciraju od svega onoga što je bio zapravo njihov život. = Posve razumljivo. Oni se zapravo od tog života mentalno nikad nisu rastali i onda ostaje neprkidna potreba da se taj unutarnji mentalni sklop demantira vanjskim ponašanjem. - Gospodine Gotovac, zašto se hrvatsko društvo koncem 80-ih i početkom 90-ih godina, u tom dramatičnom ubrzanju europske povijesti kojemu smo bili svjedoci, zašto se hrvatsko društvo prepoznalo u gotovo anonimnom vojnom umirovljeniku, a ne u Miki Tripalu, u Ivanu Supeku i u Vama osobno? = Bilo je to vrijeme zas koje sam ja u jednom trenutku rekao da je pobijedila u njemu zapuštenost. To sam ja rekao poslije prvih izbora odmah. Naime, dogodilo se to da je ovaj rezervoar snage o kom smo mi 70. i 71. vodili računa kao rezervoaru koji je srdjega sloja rezervoar dakle u kom su prosvijećeni, ozbiljni, obrazovani bilo humanistička, bilo tehnička inteligencija i tako dalje. Međutim u trenutku kada je došlo do sloma Jugoslavije dominantnu ulogu preuzeo je niži sloj, a izraz njegove politike bili su oni ljudi koji su u to doba prij svega bili poluobrazovani, koji su imali vrlo jednostavne, elementarne predodžbe o politici i Tuđman, i u tom je njegova politička vještina je upravo to prihvatio i kao svoju politiku. Ako danas ispitate što je zapravo njegova politika, vi ćete vidjet da se ona može izrazit u nekoliko rečenica. Te rečenice suz rečenice koje su u narodu živjele kao nekakvo zavještanje, da tako kažem, u tom puku koji se osjećao zapušten, koji se osjećao napušten, koji nije imao prava za koja je mislio da mu pripadaju i tako dalje, on je upravo te činjenice stavio kao gesla svoje stranke. S druge pak strane mi, koji smo ostali bez te potpore, mi smo bili duboko uvjereni da moramo stvoriti jednu modernu zemlju, dakle ne oslanjat se na tekstove nego naprotiv, stvarati jednu modernu demokraciju, oslonit se na one slojev koji su kadri stvoriti jednu posv modernu državu i na taj način osigurati da Hrvatska što prije postae dio Europe. Nismo imali dovoljno snage, nije bilo dovoljno snage ni u srednjem sloju, nije bio ni na koji način dovoljno snažan i - izgubili smo. - Recite mi za kraj kakvi su izgledi sada post mortem da Hrvatska to postane? = Pa, bit će vrlo teško, ne zato što više n postoji potreba da se mijenja Hrvatska nego zato što ju je doista teško mijenjati zbog strahovito duboke socijalne i gospodarske krize. Vlast koja će doć, nova, morat će uvjerit ljude da postoji izlaz iz toga, da oni svi trebaju učiniti sve što mogu da se taj izlaz i realizira, dakle, probuditi i energiju i volju i vjeru kompletne nacije da je danas doista moguće promijeniti život i učiniti ga boljim a na taj način postati i dio Europe. Meni se čini bar u ovom trenbutku da ta energija i ta spoznaja u naciji postoji, ne mislim kompletnoj naciji, ali većinski. To znači da ćemo mi pobijediti na izborima i znači da ćemo bar u prvo vrijeme imati potporu nacije. Zato je bitno da kad pobijedimo što prije pronađemo nekoliko točaka kojima ćemo se legitimirati kao ljudi koji su doista vjerodostojni i koji doista žele mijenjati sudbinu tako da nas onda slijde bez obzira na to što će biti velikih teškoća. (RFI)