ESVANGUAR. 12.12.OTAC HR.DOMOVINE

ŠPANJOLSKA LA VANGUARDIA 12. XII. 1999. Otac hrvatske domovine Pišući o životu pokojnoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, dopisnik iz Zagreba Ricardo Estarriol uz ostalo piše: "U veljači 1989. Tuđman je opet osuđen (na tri godine zatvora koje nije odslužio) zbog izjava u kojima je izrazio sumnju u jugoslavensko teritorijalno jedinstvo. Unatoč tome što mu je sud zabranio sve oblike političke aktivnosti, Tuđman je 1989. u poluilegali osnovao Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ), nacionalistički pokret kojemu je cilj bila hrvatska neovisnost. U tom je trenutku u Srbiji vladao snažan nacionalizam koji je pokrenuo Milošević, a jugoslavenska se država raspadala. Na prvim demokratskim izborima održanim u Hrvatskoj, dok je još bila jedna od šest jugoslavenskih republika, HDZ je izborio pobjedu koja je iznenadila čak i samog Tuđmana. Na izborima 1990., baš je (većinski) izborni zakon, koji je pripremljen kako bi olakšao uspjeh SDP-u (bivšim komunistima), olakšao izborni uspjeh HDZ-u. U predizbornoj je kampanji Tuđman govorio o vraćanju Hrvatske na 'povijesne granice', ne precizirajući. Nakon izbora je Sabor, u kojemu je HDZ imao većinu, 30. svibnja 1990. izabrao Tuđmana za predsjednika Republike. Dvije godine poslije ponovno je izabran na izravnim izborima, u skladu s novim Ustavom. Nakon godine dugih i uzaludnih pregovora s ostalim republikama i kad su Srbi odbili plan pretvaranja države u jednostavnu konfederaciju suverenih republika, Hrvatska i Slovenija su proglasile neovisnost 25. lipnja 1991. Europska unija i SAD izjasnile su se protiv raspada Jugoslavije. Unatoč brojnim savjetima i pritiscima, Tuđman je od početka ustrajao da jedini 'konstitutivan narod' nove hrvatske države bude hrvatski. Rat za neovisnost trajao je šest mjeseci i produljio se sve do siječnja 1992., kad je međunarodna zajednica prisilila Franju Tuđmana da prihvati takozvani Vanceov plan, a trećina Hrvatske bila je pod okupacijom pobunjeničke srpske vojske. Nešto se slično dogodilo i u ratu koji je poslije uslijedio u Bosni i Hercegovini. Nikad nije potvrđeno da je postojao 'tajni sporazum' Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne na štetu većinskoga naroda (Muslimana koji sebe nazivaju Bošnjacima), ali ima mnogo povoda za sumnju. Godine 1995., uz nepriznatu američku vojnu pomoć, Tuđman je uspio vratiti područja koja su okupirali Srbi: hrvatsku krajinu i zapadnu Slavoniju, a poslije je uspio - uz pomoć UN - mirnim putem reintegrirati istočnu Slavoniju, čime se nova hrvatska država vratila na republičke granice iz 1991. No, hrvatska avantura u Bosni i Hercegovini ispala je loše. Bosna nije konfederacija kako bi to želio Tuđman, nego je jedinstvena država dvaju entiteta, od kojih je jedan teoretska muslimansko- hrvatska federacija. Kako je rečeno, Hrvatska se vojska 1993. povukla sa sjevera Bosne, što je pretpostavilo egzodus nekoliko stotina Hrvata s plodnoga posavskog područja. Hrvati su ojačali u zapadnoj Hercegovini. Tijekom rata hrvatska je vlada obilno financirala HVO (separatističku hrvatsku vojsku u Bosni) dajući joj 100 milijuna njemačkih maraka mjesečno. Tuđman nije doživio ostvarenje svoga sna: 'povijesni hrvatski teritoriji' u Bosni sad su dio (kao sastavni dio muslimansko- hrvatske federacije) čudne državne tvorevine u Bosni i Hercegovini koja je nastala mirovnim sporazumom u Daytonu 1995. A stotine tisuća Hrvata iz Bosne i Hercegovine i dalje žive kao izbjeglice i prognanici. U unutarnjoj se politici Tuđman pretvorio u neprijepornoga oca domovine, što mu je omogućio polupredsjednički sustav. Vladao je autokratski i autoritarno. Zbog načina vlasti i iracionalnoga nacionalizma izgubio je prestiž na Zapadu (kamo ga već neko vrijeme nitko nije pozivao), kao i važne i inteligentne suradnike u zemlji. Međunarodni su ga posrednici optuživali da guši informacije, tolerira kršenje prava srpske manjine, odbija povratak Srba koji su pobjegli iz Hrvatske te da ne surađuje dovoljno u provedbi mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu, a posebno s međunarodnim sudom u Haagu. (...)"