IT-9. XII. CORRIERE- FISCHER

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 9. XII. 1999. "Zaustavimo katastrofu u Čečeniji" "Njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer sudjelovao je u razgovoru s uredništvom lista Corriere della Sera. - Gospodine ministre, krenimo od ponašanja Europske unije na Kosovu: stvorilo je humanitarne katastrofe i nije riješilo politički problem... = Uopće se ne slažem s tim mišljenjem. Pokušajmo se zapitati gdje bi sada bili da NATO nije intervenirao. Milošević bi još uvijek bio u ofenzivi u Makedoniji ili Crnoj Gori. Rat na Kosovu bio je četvrti rat koji je pokrenuo Milošević. Kada bih morao napraviti samokritiku, kazao bih da smo napali kasno i nedovoljno energično. Predugo smo puštali da se stanje pogoršava. - U Čečeniji traje jedna druga katastrofa. Ne čini li Vam se, i ovdje, da je Zapad 'predugo puštao da se stanje pogorša'? = Rusku politiku u Čečeniji smatram teškom pogrješkom. Vjerujem da će Moskvu odvući u blato kolonijalnog rata. U mojim kontaktima s Rusima, nisam čuo niti jedan uvjerljiv prijedlog političkog rješenja. Svi znaju da Čečeni neće nikada popustiti, nisu to učinili ni pod Staljinom. Posljedica će biti stalan sukob, destabilizirajući za cijelu regiju. Nitko ne očekuje da Rusija prihvati terorizam. No njezino ponašanje nagoni cijeli narod da se solidarizira s islamistima. Naš je interes stabilna i snažna Rusija, razvoj demokracije i tržišnog gospodarstva. I Rusija nema samo pravo, nego i obvezu, imati sigurne granice. Ipak nalazim neprihvatljivim ultimatum Groznom. Očekujemo da će ga Rusija povuči. (...) - Ne mislite li da se kandidatura Turske za Europsku uniju teško može pomiriti s tim vrijednostima (demokracijom i pravom op.p.)? = Turska je prve sporazume s Europom dogovorila 1963. Obećan joj je status kandidata, no obećanje nije nikada održano. Temeljno je pitanje: koju ćemo Tursku imati? Hoće li biti demokratska? Nužno je da Turska nađe unutarnju stabilnost, no ako se mi ograničavamo kazati 'žao nam je radi vas' malo ćemo pridonijeti njezinoj stabilizaciji. Pravedno je, dakle, da bez diskriminacija dobije status kandidata. Kad se to kaže, na Ankari je da pristupi Europi, a ne obratno. Postoje pravila i demokratski kriteriji koji vrijede za sve. (...) - Koji put zamišljate za proces europske integracije? = Jedinstvena valuta dala je impuls i većem ujedinjavanju gospodarskih, socijalnih i unutarnjih politika. Vanjska i obrambena politika već se ostvaruju. Drugi će se koraci napraviti širenjem. Na kraju ćemo se morati suočiti i s pitanjem integracije unutarnje demokracije europskog Parlamenta. No raspravljati o tome s 'glorious nations', zemljama koje su najosjetlivije prema nacionalnom identitetu, bit će jako teško. Europa će zadržati svoje nacije: Talijani će ostati Talijani, Nijemci Nijemci. To znači da će glavno ustavno pitanje biti odnos između Unije i zemalja članica, koje će zadržati jaku ulogu. No već danas postoji alternativa Europi unitarne države, a to je Švicarska, koja se rodila kao unija tri različita realiteta, njemačkog, francuskog i talijanskog, koji su se spojili u jedinstvenu državu zadržavajući istovremeno jednaka prava i ovlasti. To je model za moguće rješenje. - Prema Vama, gdje završava Europa? Hoće li postojati ograničenje za širenje? = Postojat će, ali ga danas nije jednostavno odrediti. Lako je reći tko pripada Europi, no teško je bilo koga isključiti. Postoji jedna siva zona, koja neće biti definirana dok ne odgovorimo: koja Europa? Ja sanjam jedan politički subjekt gdje će sljedeći naraštaj promicati europsku politiku, i gdje postoji demokracija. Sanjam Europu s jasno utvrđenim granicama: naš je problem što imamo samo jednu gramatiku za primanje. Sve ono što je europsko, europsko je jer pripada Uniji. Danas Europa još nije dovršena. Radi toga svi žele u nju ući. Kada bi to ona bila, bilo bi jasno koje su granice i politike. I tada možemo prijeći na gramatiku uzajamnog odnosa. - Kad Europa bude dovršena imat će i svoju obranu. S kojim stupnjem samostalnosti spram NATO-a? = Ne možemo našu obranu graditi protiv SAD-a. Naša obrana znači rast Europe, prerazvrstavanje mnogih partnera NATO-a spram jednog partnera iz Saveza. Na mjestu Njemačke, Italije, i drugih, za stol NATO-a jednog će dana sjesti Europa. Jednom sam kazao Madeleine Albright da Sjedinjene Države spram Europe imaju podvojen odnos, poput roditelja spram djece, s jedne strane žele da djeca rastu, a s druge s teškoćom prihvaćaju tu činjenicu, jer to znači mijenjanje njihove uloge, premda će ostati jedna obitelj. Od tuda nastaju nerazumijevanja.(...)".