IT-7.XII.REPUB- TRST I PROMETNI KORIDORI

ITALIJA LA REPUBBLICA 7. XII. 1999. Vlak za Trst "Italija završava u Mestrama, kažu željezničari. U pravu su: u Mestrama se presjeda. Samo što nakon njih nema Mitteleurope. Na kolosijeku za Trst počinje Balkan, direktni vlakovi postaju ubrzani, put počinje zapinjati. Portogruaro, San Dona, Monfalcone, približavaš se Jugoslaviji koje nema, a vagoni već drndaju kao u Bukureštu, dolaze prazni u Trst koji se čini kao početna stanica u ništa. Ništa ne otkriva da je Carstvo zla mrtvo već godinama, da danas svijet više ne završava na Krasu, nego mnogo dalje. (...) Put od Trsta do Ljubljane još je gori. (...) Samo izvanredni čin vjere te može navesti da vjeruješ kako je ovaj uspavani kolosijek karta na koju Italija igra kako bi si otvorila prolaz na istok, jedina preostala između katastrofe na Balkanu i njemačke utrke prema Orijentu. Ništa te u vlaku za Ljubljanu ne budi iz letargije kako bi ti reklo: ovo je posljednji vlak za našu Ostpolitku, strateški izlaz za konkurentnost padanijskih industrija, ključ kolosijeka najvažnijeg podalpskog koridora Kontinenta, Barcelona-Marseille-Milano-Kijev, arhitrav nove prometne Europe. EU-a ga je krstio 'Broj pet', predloživši modernizaciju linije jednim ambicioznim nacrtom, vrijednim tisuće milijarda lira. No dok je sjeverno od Alpa željeznički koridor Pariz - Muenchen - Budimpešta već 97 posto dovršen, dok Austrija radi na popravljanju slavnog pravca Semmering, dok Beč ponovno postaje središte i čvorište za istok, južno od Alpa 'Broj pet' ostaje samo želja, ne pokreće se iz preliminarne faze. A Trst, kopnom, ostaje polazišna stanica nikamo. Rezultat se vidi, Italija završava u Mestrama, ali Njemačka dolazi do bivšeg sovjetskog carstva. (...) Gdje se rađa takvo kašnjenje? Iz izostanka, kojega se može u potpunosti vremenski odrediti, Italije u Europi. To je praznina koja se otvorila 1991. padom prve republike. Nakon što su nestali Andreottiji i De Michelisi, previranja u unutarnjoj politici izbrisala su vanjsku politiku s dnevnog reda, sve do toga da su nas isključila iz međunarodnog konteksta u ključnom trenutku rata na Balkanu. (...) Za bivši SSSR bit će potrebno čekati barem do 2007., ali Mađarska, Slovačka i Rumunjska i okolica bude se sada. U Beču i Berlinu su to shvatili, i već postavljaju zastavu na jugoistoku, te ponovno iskopavaju koridor koji se činio mrtvim zauvijek: broj deset, od Salzburga do Egejskog mora, preko Ljubljane i Beograda. Mi imamo drukčije vrijeme reakcije. Dovoljno je pogledati novu Pontebbanu iz Udina do Klagenfurta preko Tarvisia: gotovo je završena, uključujući i tunele, no bilo je potrebno trideset godina. No to nije sve: danas se pojavljuju vanjski čimbenici usporavanja, koje Trst prati s tisuću antena. Slovenija umjesto da ulaže u pravac Ljubljana-Trst, i potom se poveže (kao što je predložila Italija) poveznicom vrijednom stotinu milijarda lira s obližnjim Koprom, izgleda spremnija potrošiti trostruko za poboljšavanje izravne veze između Ljubljane i njezine jedine luke: za koju se danas u Bruxellesu unaprijed zatražio rang luke zajednice, uz jaku potporu Beča. Berlin u međuvremenu, sa Siemensom iza leđa, vrši pritisak na Sloveniju kako bi izgradio svoj logistički čvor u Ljubljani. A Budimpešta ponovno pokreće svoj stari savez s Rijekom. Igra je, čini se, oštra. Austrija i Njemačka, veliki financijeri slovenske neovisnosti, imaju malo interesa pomagati koridor želja, jer se boje talijanske konkurencije na istoku. Za njemački blok, privilegiranje ekskluzivnog odnosa s Koprom moglo bi imati dvostruki kolateralni učinak. Prvi je usporavanje 'broja pet', postavljanjem klina Sjever-Jug u živac pravca istok-zapad. Drugi, sprječavanje braka između Trsta i Kopra, odnosno rađanja sjevernojadranskog lučkog sustava sposobnog preoteti promet Hamburgu. Za Italiju je to pravi šah-mat. 'Sporazum o sustavu između Italije i Slovenije od temeljne je važnosti i za pomorske i za kopnene veze' ustrajava novi predsjednik luke Maurizio Maresca, navodeći napore koje je u tom pravcu poduzela uprava željeznica. (...) 1999., Trst je jedino mjesto gdje međunarodni vlakovi na ulasku u Italiju, mogu postati autobusi. Poput eurocityija 'Kras' iz Zagreba, upravo ukinutog, čiji su putnici bili prebacivani u autobus. Razlog? Za željeznice potez Trst-granica (koji je također dio koridora 'broj pet') 'nije ekonomičan'. Prekratak je da bi se na njega trošilo jednu lokomotivu (...)", piše Paolo Rumiz.