IT-29. XI. LA STAMPA-EUROVOJSKA

ITALIJA LA STAMPA 29. XI. 1999. Anglo-francuski motor za eurovojsku "Gotovo pola stoljeća nakon neuspjeha Europske obrambene zajednice (1954.) i nakon mnogih žaljenja, priznavanja krivnje, nejasnih pokušaja ponovnog započinjanja razgovora, čini se da Europa konačno ozbiljno radi. Za jedanaest dana, na skupu na vrhu u Helsinkiju, trebalo bi biti potpisano rađanje eurovojske; vojnog korpusa od oko 40-50 tisuća ljudi (...), uz potrebna tehnička i logistička sredstva. Nova vojna formacija morala bi se moći mobilizirati za 60 dana i biti sposobna djelovati najmanje godinu dana u misijama pacifikacije i održavanje mira na kriznim područjima europske 'pozornice'. To nije neovisnost Europe od Amerike (NATO ostaje nazamjenjiv savez) nego povijesni korak prema dostojanstvenoj samostalnosti. Sve je to postalo još istinitije nakon francusko-britanskog bilateralnog skupa na vrhu, u četvrtak u Londonu, koji je postavio konkretne temelje nacrta europske obrane između dviju najvećih, ako ne i jedinih, vojnih sila EU-a. A to je nova činjenica, kako je naglasio Chirac: nakon 'francusko-njemačkog motora', koji je do sada bio dragocjen za ostvarenje gospodarske i monetarne unije, postoji i 'anglo-francuski motor' za oživljavanje jedinstva na polju sigurnosti i vanjske politke.(...) Imamo li, dakle, novu 'osovinu' Pariz-London, nakon one Pariz- Bonn? Čini se da imamo. Iz različitih razloga. Pragmatični Blair u pitanjima obrane vidi europsku ulogu za Veliku Britaniju, koja drugdje još nije sazrela, te zna da nitko poput njega ne može dati 'jamstva' SAD-u i NATO-u. Francuska se još mora ispričati za propast Europske obrambene zajednice, za što snosi najveću odgovornost. U pozadini postoji i još jedna 'nedodirljiva', ali važna činjenica: Francuska i Velika Britanija obje su nuklearne sile, i zajedno bi mogle biti zametak buduće europske 'snage za odvraćanje' na svjetskoj razini. Glede toga, sveukupno, dolazi do dva problema. Može li neki zajednički 'institucionalni' okvir pokrenuti napredak prema europskom vojnom identitetu? Odgovor je niječan. No odmah treba dati i jedan dodatak: bilateralni poticaji u stvarnosti su nužni, a institucionalni okvir, na temelju Amsterdamskog sporazuma predviđa slučajeve 'snažnije suradnje' jednog dijela EU-a, ostavljajući očito vrata otvorenima agnosticima ili onima koji kasne. Drugi se problem tiče Italije. Kako je ona jedna od 'velikih' zemalja, uvijek se protivila osovinama i tijelima koji bi ju isključivali. No nikada nije mnogo učinila kako bi u njih bila primljena, kao što bi to bilo njezino puno pravo. Više je voljela 'općenitija' stajališta, katkada korisna, češće neproduktivna i retorička. Sada postoje svi uvjeti za pomirbu oba moguća izbora: braniti zajednički okvir i sudjelovati u pokretačkoj akciji. Prirodno, to podrazumijeva prijelaz (dovršiti prijelaz koji se već provodi u mnogim oblicima) s riječi na djela. Uz počasti, ali i obveze, koje iz toga proizlaze", piše Aldo Rizzo.