US 29. XI. NYT STASI

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 29. XI. 1999. Veliki Brat još progoni istočnu Njemačku Roger Cohen piše iz Dedelebena: "Rudiger Hinze izvadio je komadić papira iz svoje kutijice za naočale i pročitao četiri imena: Jager, Kopp, Schulze i Schreiber. 'To su tajna imena', dodao je, 'ljudi iz sela koji su me godinama prisluškivali.' Umirovljeni učitelj Hinze stalno nosi sa sobom popis tih imena kako bi ga podsjećala na ljude koji su proveli godine bilježeći svaku osobu s kojom se sastao, svaku igru karata koju je odigrao, svaku riječ koju je izrekao. Zatim su te informacije prenosili sigurnosnoj službi Istočne Njemačke, Stasiju. Ovo selo od 1.200 ljudi bilo je blizu tadašnjoj granici sa Zapadnom Njemačkom i zato je bilo od posebnog interesa za komunističku tajnu policiju. Učitelj poput Hinzea, koji je nerado kovao boljševizam u zvijezde, bio je shvatljiva meta za uvrštavanje u dokumente koji predstavljaju baštinu možda najviše špijuniranog društva. Poput mnogih ljudi u Njemačkoj, i u drugim poslijekomunističkim državama u srednjoj i istočnoj Europi, Hinze (54) je nedavno pročitao svoj dosje. Tih ga je 100 stranica ostavilo zbunjenim. Tko je pružao obavijesti o njemu? Čemu tolike pojedinosti? Kako je mogao živjeti u takvu društvu? To su pitanja koja progone milijune Europljana, iako je prošlo deset godina od pada Berlinskog zida. U Njemačkoj plima ispitivanja raste. Kad se Hitlerov Reich slomio 1945., Nijemci su se 20 godina izbjegavali suočiti s nacizmom. Njemačka hrabrost u Staljingradu prevagnula je nad njemačkim ubojstvima u Treblinki. Tek pod ustrajnim pritiskom poslijeratnog naraštaja u Zapadnoj Njemačkoj - revolucionara šezdesetih koji su danas na vlasti - povijesti se pogledalo u oči. Erich Honecker, koji je dugo bio vođa istočne Njemačke, nije Hitler. No njegova policijska država od 17 milijuna ljudi dičila se sa 95.000 agenata Stasija na punom radnom vremenu, što je više nego dvostruko od broja agenata Gestapa u nacističkoj Njemačkoj, koja je imala četverostruko veći broj stanovnika. Kao u poslijeratnom razdoblju, zakašnjela reakcija na traumu diktature postaje jasna. 'Stalno rastu zahtjevi za uvid u Stasijeve dosjee. Mjesečno to zatraži 15.000 pojedinaca', rekao je Johannes Legner, viši dužnosnik vladina povjerenstva koje nadgleda šest milijuna dosjea. 'To je ista priča kao i 1945.: nakon djelomične amnezije slijedi buđenje. Vjerujem da će pravi val interesa i sukoba naraštaja tek uslijediti.' Legner je rođen 1954. Sjeća se kako je ispitivao svoje roditelje: što se dogodilo u Auschwitzu? Uvjeren je da će slična pitanja postavljati i naraštaj rođen u desetljeću nakon pada komunizma: Jesi li bio tajni doušnik Stasija? Kako si mogao živjeti i gledati taj zid? Kako je bilo živjeti u policijskoj državi? Naravno, samo osnivanje povjerenstva za koje Legner radi i mogućnost pristupa dosjeima pokazuje koliko se Njemačka trudi biti otvorenija o pitanju svoje prošlosti nego što je bila 1945. U drugim dijelovima srednje i istočne Europe, zemlje se na različite načine hvataju u koštac s pitanjima pravde i pomirenja. Općenito, nije mnogo bivših komunista završilo u zatvoru, a postupak provjere kako bi se nepopustljive marksiste držalo podalje od vlade polako gubi snagu. Država je neusporedivo demokratičnija u duhu i uvjerenjima nego 'Volk' stvoren iz ruševina Hitlerova rata ili bilo koje utjelovljenje Njemačke od stvaranja moderne države 1871. No trauma Stasija još ispunjava Njemačku, dodajući još jedan sloj sumnjičavosti i ispitivanja društvu koje je već provelo više od pola stoljeća pokušavajući shvatiti ono što je neshvatljivo. Malobrojna suđenja i kazne - uključujući i slučaj Egona Krenza, posljednjeg vođe Istočne Njemačke i dugogodišnjega vođe službe državne sigurnosti - nisu postigla mnogo u zacjeljivanju dubokih rana ili pokazivanju da je moguće ostvariti pravdu i kazniti bespravno upadanje u njihove živote. Suočavanje s onim što je sigurnosni aparat Istočne Njemačke radio još nije završeno. Više od 300.000 ljudi čeka na uvid u svoje dosjee, a čeka se oko dvije godine nakon podnošenja zahtjeva. Osim toga, postupak provjere se nastavlja. Oko 1,6 milijuna ljudi u javnim službama, uključujući učitelje i policiju, već je podvrgnuto postupku. Oko 20.000 njih provjerit će takozvano Povjerenstvo Gauck, koje je ime dobilo po velečasnom Joachimu Gaucku, bivšem istočnonjemačkom disidentu koji upravlja tijelom za nadgledanje Stasijevih dosjea. Suradnja sa Stasijem ne znači uvijek gubitak posla: u istočnonjemačkoj državi Sachen-Anhalt, primjerice, otpuštena je samo trećina učitelja koji su imali kontakt sa Stasijem. Povjerenstvo Gauck diskretno obavlja svoj posao, u nadi da će ljudi koji su možda špijunirali pod velikim pritiskom moći početi iznova. Zahtjevi javnih entiteta i privatnih kompanija za takvim raščišćavanjem opadaju. No budući da su osobni zahtjevi za uvid u dokumente narasli s 10.000 na 15.000 mjesečno, nema izgleda da će povjerenstvo, koje broji 2.800 zaposlenika, biti raspušteno. Na dubljoj razini, utjecaj Stasija postaje jasan. Istočna Njemačka bila je sofisticirano represivno društvo. Nakon nasilja staljinističkoga razdoblja, država, poput drugih u srednjoj Europi i na Balkanu, nije počinjala ubojstva širokih razmjera. Umjesto toga, njezin je cilj bio ono što je Stasi nazvao 'rastvaranje' ljudi. Rastvaranje je obuhvaćalo sprječavanje djelovanja. To je značilo da se ljude paraliziralo kao građane, tako da ih se uvjerilo da se sve nadzire. To je značilo neumornu primjenu tihe prisile koja izaziva pokoravanje. 'Za Istočnu je Njemačku bilo bolje nemati nikakvu aktivnost nego imati aktivnost izvan nadzora Stasija', rekao je Legner, koji je živio u zapadnom Berlinu većim dijelom hladnoga rata. 'Tako nije čudo da mnogi Nijemci na istoku danas nisu kadri djelovati po vlastitoj slobodnoj volji.' Zasigurno je kod starijih istočnih Nijemaca taj strah od osobne inicijative i osjećaj ovisnosti o državi koja se dugo smatrala svemogućom, pridonio visokoj stopi nezaposlenosti, koja u području iznosi gotovo 20%. Rizik koji nosi kapitalizam jednostavno im je stran. Još gore, on je prijeteći. (...) Hinzeov dosje bilježi da mu je agent Stasija pristupio 1974., kad mu je bilo 29 godina, i ponudilo mogućnost da postane agent. Kad je odbio, morao je pismeno obrazložiti zašto. 'Napisao sam da ne bih mogao pogledati svojoj obitelji, prijateljima i kolegama u oči', prisjeća se Hinze. 'Također sam se morao službeno suglasiti da nikom neću reći da mi je tajna služba pristupila ili sam riskirao prijetnju onim što su nazivali 'državnim mjerama'. To je iskustvo bilo psihološki razorno. Značenje 'državnih mjera' bilo je dobro poznato: zatvaranje i najvjerojatnije mučenje. Poruka Stasija bila je dovoljno jasna: ako ne radite za nas, onda ste protiv nas. U poslijeratnom se društvu nagrađivanje poslušnosti pokazalo izrazito djelotvornim. 'Stvar koja me zapanjila bila je koliko je sredstva odvojeno za moj trivijalan slučaj', rekao je Hinze. 'Postalo mi je jasno, dok sam čitao taj dosje, da je Istočna Njemačka bankrotirala djelomično zbog svog tog novca i talenta koji je bio predan Stasiju.' Bivši je učitelj, koji je zbog bolesti otišao u prijevremenu mirovinu, sad pisao Povjerenstvu Gauck da vidi može li otkriti stvarni identitet ljudi koji se skrivaju iza tajnih imena Jager, Kopp, Schulze i Schreiber. Kaže da to čini iz radoznalosti a ne iz želje za osvetom. 'Pomiren sam sa svime', rekao je. 'Ne bih im pristupio.' Prava imena možda će biti poznata Povjerenstvu a možda i neće, jer su neki dokumenti Stasija uništeni. Mnogi od najosjetljivijih arhiva tajanstveno su nestali i kasnije završili u rukama CIA-e. Nespremnost CIA-e da vrati dokumente izazvala je napetosti između Sjedinjenih Država i Njemačke, iako je postignut dogovor o povratu većeg dijela tih dokumenata. Za nas je to pitanje osnovnih građanskih prava', rekao je Legner. 'Nijemci su skupljali te informacije i one pripadaju Njemačkoj. Mnogim su ljudima uništeni životi, a sve što imamo jest tajno ime osobe koja je to učinila. A ti su podaci kod CIA-e, i zato ne možemo identificirati tko je uništio nečiji život.' Budući da se povratak mnogih dosjea očekuje sljedeće godine, moguće je razotkrivanje stotina ili čak tisuća bivših agenata Stasija koji su još na istaknutim položajima. No dokumenti neće vratiti mrtve, popraviti uništene živote poput Hinzeova ili smanjiti interes za to tko je i zašto radio za Stasi. (...)"