IT-25.XI.REPUBBL.SEATTLE-ŠKOLSTVO-E-US

ITALIJA LA REPUBBLICA 25. XI. 1999. Jedini učitelj u svjetskoj školi "Na svakom međunarodnom sastanku o slobodnoj razmjeni opetovano izbija euro-američki rat u vezi s kulturom: 30. studenoga u Seattleu, u Sjedinjenim Državama, počinje novi krug pregovora (u okviru Svjetske trgovinske organizacije). Ovaj put Amerikanci bi htjeli na dnevni red staviti obrazovanje, sa svrhom da se ono liberalizira, poput svake druge robe. No njihov su zahtjev odbili poglavito Europljani. Tako je odgođena bitka koja će jednoga dana postati neizbježna ako tendencija prema privatizaciji na kraju obuhvati i prosvjetu, odnosno javno školstvo. Problem se nalazi u novom smjeru otkako se revolucionarna utopija svijeta bez zapreka, nakon stoljeća pokazala kao jedna neoliberalistička mogućnost. Tamo gdje je univerzalistički marksizam bučno propao, tržište postiže uspjehe koji manje nerealanim čine taj toliko idealizirani cilj. Ta perspektiva čovječanstva bez carina i s malobrojnim granicama nedvojbeno potiče mnoge stare nade (premda u svojoj liberalističkoj verziji obećava i veće gospodarske nejednakosti) i istodobno potiče poneku ozbiljnu bojazan glede mogućnosti očuvanja vlastitoga kulturnog identiteta. Europa je u defanzivi, i Francuska ostaje najotporniji branik, katkad i napadački, pred napredovanjem Sjedinjenih Država. Te je u Parizu izmišljena formula 'kulturalne iznimke', odnosno nemogućnosti miješanja kulturalnih proizvoda (poglavito kina i televizije) s barelima nafte i konzervama. Sada je formula promijenjena, postala je 'kulturalna različitost', a semantička je prilagodba dopustila Europljanima i drugim zemljama da pristanu uz nju. Na planetu sa sve manje ograda, nema ih malo koji žele obraniti svoj identitet, makar i prihvaćali slobodniju razmjenu roba i ideja. Riječ 'iznimka' doimala se odveć pretenciozno, tipično pariškom, dok 'različitost' bolje izražava zajedničku želju da se ne dopusti utapanje u dominantnoj i neizbježno nadirućoj kulturi. Ono što se dugo činilo kao arogantno, svojstveno francusko, ponašanje, postalo je prilično raširena zajednička europska fronta za obuzdavanje zahtjeva s druge strane Atlantika. Za Pariz je to uspjeh, a za Sjedinjene Države i više nego neugodna smetnja. Claude Allegre je govorio o povijesnom zaokretu, osvrćući se na ovu fazu euro-američkog spora. Francuski ministar javnoga obrazovanja naveo je dvije vijesti koje su ga ozbiljno zabrinule: nedavni skup u Upsali tijekom kojega je raspravljano o stvaranju američkih sveučilišta u Europi, a da pri tome nije bio nazočan nijedan Europljanin kao takav te upravo pokušaj da se u pregovore u Seattleu uključi i obrazovanje. U te dvije činjenice socijalistički ministar vidi sve aktivniju želju da se dođe do privatizacije školstva, odnosno rušenja javnoga školstva na Starom kontinentu, s njegovim nacionalnim posebnostima, koje su u Francuskoj temelj same Republike. Usklađivanje školstva u Europskoj uniji poželjno je, štoviše nužno, no odricanje od javnoga školstva je nemoguće, jer ono svim građanima jamči iste mogućnosti i osigurava kontinuitet povijesnih i kulturalnih odnosa svake pojedine zemlje. Jasna je prijava hegemonskih namjera Sjedinjenih Država, spremnih zaposjesti Stari kontinent sa svojim sveučilištima. Ministar nema ništa protiv toga da mladi idu studirati preko Atlantika ili preko La Manchea, štoviše želja je da idu mnogi, no bila bi katastrofa ako bi Amerikanci uspostavili svoja sveučilišta, koja bi sva bila organizirana po istom obrascu i s istim programima. 'Uniformirano školstvo dovelo bi do uniformnog svijeta: one teaching, one thinking', kazao je Claude Allegre u jednom intervjuu (Le Monde od 24. studenog), prigodom otvaranja Prosvjetnog salona u Parizu. Francuska je i Republique des Institeurs, republika učitelja, stvorena reformom obrazovanja (u drugoj polovici devetnaestog stoljeća) Julesa Ferryija. U školskim se učionicama stvorio nacionalni duh. U klupama, u najudaljenijim selima, građani su učili iz glasovith knjiga koje se danas pamte kao povijesni spomenici. (...) Unatoč tomu što su se vremena promijenila, a s njima i školovanje, dakle i Republique des Institeurs, zamisao o velikom sveučilišnom američkom iskrcavanju, jednaka je prijetnji invazijom. Invazijom koja bi nacionalni jezik stavila u drugi plan i donijela rizik brisanja povijesnog pamćenja. Claude Allegre je svojim riječima dirnuo u jedan osjetljivi dio francuskog srca. Taj argument u različitoj mjeri može vrijediti i za druge Europljane, makar se njihova vjernost jeziku i, općenito, nacionalnoj kulturi iskazuje s manje strasti i vike. (...) Ideja 'uniformnog svijeta', kojega se pribojava Claude Allegre, mora smetati staroj Europi bogatoj svojim različitostima, koje nisu uvijek eksplozivne kao što se često događalo u stoljeću kojega ostavljamo za sobom (...)", piše Bernardo Valli.