US 18. XI. WT SANKCIJE

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 18. XI. 1999. Paradoks sankcija "Sjedinjene Države su zemlja najsklonija sankcijama. Gospodarske su sankcije očito postale naše vanjskopolitičko oruđe du jour. One se gotovo refleksno primjenjuju kad se svijet ne podvrgava našim očekivanjima. Od 1993., mi smo unilateralno nametnuli sankcije u više od 60 zemalja, ili dvije trećine svjetskog stanovništva. Taj običaj nije samo donio nekoliko dragocjenih uspjeha (ako ih je uopće donio). On je oštetio američke kompanije i pogodio zaposlenost, stvorio napetosti s našim saveznicama i, često, pojačao upravo one uvjete i aktivnosti koje smo njihovom primjenom željeli ukloniti", piše Donald L. Losman, profesor na fakultetu za nacionalnu obranu. Da se shvati neprikladnost sankcija, potrebno je shvatiti da su one samo jedno oruđe u spektru gospodarskih pritisaka, i to ekstremno. (...) Gospodarske su sankcije javna pljuska u lice, vidljiv napad, u kojem se umjesto vojnih rabe gospodarski instrumenti. Pa ipak, postoje drugi, manje ekstremni i manje uočljivi načini nametanja gospodarskih troškova. (...) Formalne sankcije rijetko postižu svoj cilj jer ih spretno vodstvo pogođenih zemalja opisuje kao rat protiv čitave zemlje, oslanjajući se na huškačku retoriku kako bi potaknulo domoljubni otpor. Iranski ajatolasi i Fidel Castro dobro su to naučili. Zemlje kojima se sankcije nameću tom se činjenicom služe kao izlikom za sve neuspjehe. Tako brišu pritisak domaće javnosti na svoje vodstvo. Moć tih poredaka gotovo se uvijek poveća na uštrb drugih unutarnjih elemenata, koji se odupiru sablažnjivim običajima u društvu. Ukratko, sankcije su često kontraproduktivne. Povijest je dokazala da sankcije, posebno kad se primjenjuju unilateralno, gotovo nikad ne donesu toliko gospodarske štete da bi se pogođena država predala. A čak i kad je gospodarska šteta znatna, dogodi se to da volja za otporom ojača ili poredak postane bezobzirniji prema vlastitom narodu. Američki embargo na Kubu, koji će uskoro ući u svoje četvrto desetljeće, podvrgao je tu zemlju golemim troškovima, no Fidel Castro ipak opstaje. (...) Trgovina, pomoć i tehnološki transferi gotovo se uvijek mogu potiho mijenjati, i tako se bez pompe mogu nametnuti troškovi. Inozemno vodstvo ne stavlja se u položaj da mora javno popuštati. Manje uočljive akcije vođama otežavaju zazivanje javnog otpora ili okrivljavanje vanjskih sila za sve domaće neuspjehe. Mora se također shvatiti da su sankcije usmjerene protiv radnika i korporacija ne samo one zemlje kojoj se nameću nego i one zemlje koja ih nameće. Poticaj da se nametnu sankcije često ima manje veze s vanjskom politikom, a više s domaćom. Sankcije su oruđe koje Kongres ili predsjednik mogu primijeniti da pokažu solidarnost ili suosjećanje s podskupinama glasača. (....) Ulagivanje podskupinama glasača siguran je recept za vanjskopolitičke neuspjehe. Zar nam nije dosta? Dalje, dugačak popis zemalja koje uspješno prkose našem bojkotu samo srozava sliku američke moći. Sankcije treba izbaciti s popisa naših vanjskopolitičkih alata. Trebamo shvatiti da će gospodarski pritisak donijeti najviše uspjeha ako je tih i diskretan."