SLO 17.XI.-DELO-NERATIFIKACIJA

SLOVENIJA DELO 17. XI. 1999. Neratifikacija ne rješava granicu "Što znači pogranični sporazum između država, najbolje znaju oni koji su desetljećima mogli na svojoj koži iskušavati sličan (videmski) sporazum između Italije i tadašnje Jugoslavije na jednoj od razmjerno mekših granica tadašnjega znamenitog europskog željeznog zastora. Taj je sporazum često bio pukotina u drukčiji, slobodniji i normalniji svijet i mostić uz koji su u suživotu mogli živjeti ljudi pokraj inače strogo čuvane granice. Ako je videmski sporazum koristio stanovnicima Furlanije, Primorske i Istre na jednoj državnoj granici, vrlo je vjerojatno da bi mogao koristiti svima koji sada žive na drugoj, slovensko- hrvatskoj granici. No tu je taj nemilosrdni ali: Hrvatska je s dosadašnjom politikom uistinu nepredvidljiva, u nekim političkim stajalištima najviših predstavnika države i vrlo nenaklonjena Sloveniji. Stoga je primjereno pitanje ima li s takvom susjedom smisla potpisivati bilo kakve sporazume. Naša je politika u vezi s tim pitanjem podijeljena na optimiste i pesimiste, na one koji na život gledaju pozitivno i praktično i na druge koji se boje čak i savijenog konopca, jer ih je nekad ujela zmija. Među potonje jamačno pripada i Danijel Starman, koji kaže da na svaki način treba nastojati spriječiti ratifikaciju sporazuma o pograničnom prometu i suradnji. Ne samo zato što bismo prejudicirali tijek sporne granice između država. Takav sporazum po njegovu pojašnjenju po svoj prilici onemogućavaju i slovenske pripreme za preuzimanje schengenskog sporazuma i ulazak u Europsku uniju. Da se općenito ponašanje Hrvatske više puta razlikovalo od dogovora o nedodirljivosti stanja iz lipnja 1991. dok nema odgovarajućeg dogovora; zato bi joj Slovenija morala odgovoriti odlučnije. Aurelio Juri, koji slovi kao jedan od inicijatora sada spornog sporazuma, baš u njemu vidi mogućnost prevladavanja zapleta koji se gomilaju među državama. S njim bi ponajprije počeli bolje živjeti 260 tisuća Slovenaca i 180 tisuća Hrvata iz pograničnih općina, dvovlasnicima bi bilo olakšano kretanje, turistima bi bilo lakše, slovenski bi ribari dobili stara morska lovišta, čak bi i piranski vijećnik Joško Joras iz Sečovlja bezbrižno prevozio svojih 12 litara mlijeka na drugu obalu Dragonje. Slovenski i hrvatski državni predstavnici više su puta dodatno tvrdili da sporazum ne prejudicira granicu i da ga se poslije tri godine može jednostavno opozvati. Postoji velika opasnost da uz našu neratifikaciju spomenutoga sporazuma hrvatski Sabor ne ratificira imovinsko- pravni sporazum, koji bi trebao odmrznuti otprilike 300 milijarda tolara slovenske imovine u Hrvatskoj. I ne na kraju: ako Slovenija ne ratificira sporazum o pograničnom prometu i suradnji, ni u čemu ne bi riješila pitanja međudržavne granice s Hrvatskom. Možda bi se stvari čak još više zamrsile. Posve sam suglasan s mišlju koju je od nekoga preuzeo Danijel Starman: 'Slovenci, vaš problem nisu Hrvati, nego vi sami, jer ne znate što hoćete'. Stvari se mijenjaju brže nego što mnogi žele priznati. Već sutra će u Hrvatskoj puhati drukčiji politički vjetar, a preksutra još više. Državna granica s Hrvatskom bit će točno tamo gdje će ju moći i znati držati Slovenija. Bez obzira na njezin tok, stanovnicima uz nju, pa dakle i državama, koristio bi sporazum koji će olakšati protok ljudi, roba i ostalog. Države su osuđene živjeti kao susjede, zato moraju tražiti dijalog. To dakako ne znači da se može pristati i na jednostranu promjenu stanja dogovorenog 25. lipnja 1991. Slovenija je često puno prekruta tamo gdje bi morala biti mekana, prilagodljiva, a premekana upravo tamo gdje bi morala pokazati svu svoju nepopustljivost. To je odraz krize vođenja države i odnosa vladajućih sila. No varaju se oni koji svoju nepopustljivost dokazuju u sigurnoj parlamentarnoj fotelji kraj pogrješnog dokumenta" - piše Boris Šuligoj.