DNEVNI PREGLED BR. 223 - 17. STUDENOGA 1999.

BRITANSKI RADIO - BBC 16. XI. 1999. Pregled tiska "Zdravstvenim stanjem hrvatskoga predsjednika Tuđmana i mogućim utjecajima njegove bolesti na političku situaciju u zemlji u svojim se jutrošnjim izdanjima bave i dva britanska dnevna lista - 'The Daily Telegraph' i 'The Guardian'. 'The Guardian' donosi izvješće koje mu je njegov novinar Chris Bird poslao iz Zagreba i u kojemu kaže kako mu je u neuobičajeno otvorenom intervjuu Ivić Pašalić, kojega naziva drugim po moći političarem u Hrvatskoj, kazao kako šanse da se predsjednik Tuđman oporavi nisu velike, ali još uvijek postoje. 'The Guardian' piše kako je pod rukovodstvom gospodina Pašalića HDZ u proteklih desetak dana pokušao umanjiti ozbiljnost zdravstvenog stanja predsjednika Tuđmana, ali i da je u petak priznao kako se ono znatno pogoršalo, te da Pašalić sada i sam kaže kako Tuđman više nije kadar ispunjavati svoje predsjedničke dužnosti i predsjedati stranačkim sastancima. Chris Bird potom piše kako je sve to politički život u Hrvatskoj gurnulo u kaos, budući da nema jasnog nasljednika Tuđmana i njegove tvrde nacionalističke linije te je pod znak pitanja stavljeno i održavanje parlamentarnih izbora predviđenih za 22. prosinca, na kojima se nakon godina gospodarskih promašaja očekuje poraz HDZ-a. Pašalić je, pak, prema 'The Guardianu', kazao kako će izbori biti odgođeni za siječanj. Takva je situacija pogodno tlo za bujanje glasina o mogućem vojnom puču, piše list, ali i prenosi mišljenje jednog zapadnog diplomata koji kaže kako ne vjeruje u mogućnost puča, ali dodaje kako nije siguran da će HDZ prihvatiti poraz na izborima. Na stranici koju gotovo u cijelosti posvećuje zbivanjima na prostorima bivše Jugoslavije, 'The Daily Telegraph' tiska izvješće Juliusa Straussa koji kaže kako je očito da je hrvatski Predsjednik na smrt bolestan. On potom piše kako nije lako odgovoriti na pitanje kako u Hrvatsku uvesti više demokracije te kaže kako su goleme ovlasti predsjednika Tuđmana postale glavnom zaprekom na putu zemlje k demokraciji, budući da je predsjednik Tuđman svoju vlast iskazivao u svim područjima života. Od imenovanja i smjenjivanja ministara, preko odlučivanja koji će član HDZ-a kupiti koju državnu kompaniju, pa sve do imenovanja urednika na državnoj televiziji ili izbornika nogometne reprezentacije. Tuđmanov stil vladanja doveo je do stvaranja još jednog jednopartijskog sustava, sličnog onom kojega su se Hrvati svojim glasovima na izborima 1990. godine riješili, piše list te dodaje kako dužnosnici brzo ušutkavaju sve one koji razgovaraju o tome tko će naslijediti predsjednika Tuđmana, jer je on oko sebe stvorio takav kult ličnosti da se neprimjerenim drži čak i raspravljati o ustavnim posljedicama njegove moguće smrti. Kada je, pak, riječ o domaćim temama, britanski tisak najviše pažnje posvećuje pomacima u sjevernoirskom mirovnom procesu, pa tako 'The Daily Telegraph' izvješćuje kako bi stranka Sinn Fein, političko krilo IRA-e, danas u okviru sinhroniziranih napora za građenjem međusobnog povjerenja trebala priopćiti kako bi trebalo privesti kraju političko nasilje. 'The Times', pak, hvali čelnika ulsterskih unionista Davida Trimblea jer je pokazao spremnost na rizike za što mu, drži list, priznanje moraju odati i njegovi najžešći kritičari. *** Za reakciju na optužbe protiv nekadašnjih čelnih ljudi svjetske organizacije i njihovih predstavnika u Bosni i Hercegovini zamolili smo nekadašnjega sarajevskog dopisnika američkog lista 'Newsday', a sadašnjeg dopisnika tog lista iz američkog State Departmenta Roya Gutmanna. S njim je razgovarala Rosa Grce. = Ovaj izvještaj jako kasni. Srebrenica se dogodila prije više od četiri godine i mnogo je novinara, među kojima sam bio i ja, nastojalo proniknuti ono što se dogodilo u prvoj godini nakon pada Srebrenice. No službena istraga tada nije bila provedena jer su je zapriječile neke zemlje članice Vijeća sigurnosti ili, recimo, Nizozemska kojoj nije bilo stalo da se provede istraga, s obzirom da je njezina bojna bila u sastavu UNPROFOR-a u Srebrenici u to doba. Nizozemska sada sama istražuje cijeli slučaj, no kako naglašava američki novinar Roy Gutmann, ta bi istraga mogla potrajati deset godina, budući da je zamišljena kao dugoročni i polagani projekt. Ostale zemlje koje nisu željele da se pokrene istraga odmah nakon što su bosanski Srbi osvojili Srebrenicu, kada je ubijeno ili nestalo na tisuće ljudi, uglavnom muškaraca, bila su, kako kaže američki novinar koji je za svoje izvještavanje s bosanskih ratišta dobio Pulitzerovu nagradu, Francuska i Britanija. Sjedinjenim Državama je bilo stalo da se pokrene istraga i očekivalo se da će je inicirati Nizozemci, no oni su se samo oglušili, nastavlja Roy Gutmann i objašnjava da je do istrage stručnjaka Ujedinjenih naroda u Srebrenici došlo zapravo slučajno, kao odgovor na zahtjev postavljen u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda. = Mislim da je prošlo šest mjeseci dok netko nije rekao: Pa što je s tom istragom. Tada su joj namijenili minimalna novčana sredstva kako bi ipak bila pokrenuta. No, to je ipak bilo svjesno nastojanje Ujedinjenih naroda da doznaju što se doista dogodilo u Srebrenici i kako su se Ujedinjeni narodi ponašali u cijelom slučaju, pogotovo Ujedinjeni narodi u Zagrebu i glavni predstavnik Ujedinjenih naroda za područje bivše Jugoslavije Jasuši Akaši. U izvještaju glavnoga tajnika Ujedinjenih naroda Kofi Annana o padu Srebrenice priznaje se da su pogrješne procjene Ujedinjenih naroda i nesposobnost da se uvidi razmjere zla s kojima su se oni suočavali, pridonijeli njihovu neuspjehu da spase narod Srebrenice od srpskoga pokolja. U izvješću se pritom kritizira tadašnjeg glavnog tajnika UN-a Boutrosa Boutrosa Ghalija, vojnog zapovjednika UN-ovih operacija na području bivše Jugoslavije francuskog generala Bernarda Janviera i civilnog predstavnika Jasušija Akašija. Evo što o ulozi tih ljudi u neuspjehu Ujedinjenih naroda da zaštite narod Srebrenice misli Roy Gutmann, novinar koji je uvelike pridonio rasvjetljavanju mnogih tajni bosanskoga rata. = Mislim da istražitelji Ujedinjenih naroda nisu dobili cijelu istinu od generala Janviera i njegovih zamjenika. Njegova se prava uloga ne vidi iz izvještaja. Akaši je bio posve neadekvatna ličnost u cijeloj priči i takvi su bili njegovi potezi - spori i kolebljivi. Boutros Ghali je najodgovornija ličnost u svjetskoj organizaciji, njegova krivica je u tom što te ljude nije smijenio. Mislim da bi bilo važno razjasniti ulogu generala Janviera u to vrijeme i mislim da bi se time trebala pozabaviti francuska vlada. Ja sam svojedobno nakon razgovora ... izvijestio za svoj list 'Newsweek' da je general u to doba bio sklopio dogovor s Ratkom Mladićem kako u razmjenu za puštanje talaca UNPROFOR-skih vojnika neće napadati iz zraka srpske položaje. Izvještaj Ujedinjenih naroda o tome npr. ne govori. Mislim da bi to trebalo razjasniti. No Roy Gutmann drži da neće biti velikih posljedica za pripadnike Ujedinjenih naroda, aktere srebreničke drame, i da ne postoji mogućnost da će biti optuženi za ratne zločine. = Ujedinjeni narodi bi u svakom slučaju trebali preuzeti dio odgovornosti za ono što se dogodilo u Srebrenici, ali krivi su uistinu oni koji su počinili zločine. Ujedinjeni narodi su odgovorni zato što su proglasili Srebrenicu sigurnosnom zonom, ali nisu osigurali njezinu zaštitu. Ali to je sasvim drukčije nego počiniti zločin. (BBC) NJEMAČKI RADIO - RDW 16. XI. 1999. Pregled tiska Današnji komentari njemačkih dnevnih listova osvrću se na pokušaje britanskoga telekomunikacijskog giganta da preuzme njemačko poduzeće Mannesmann iz Duesseldorfa. Tako dnevnik FRAENKISCHER TAG bilježi da je to prvi ozbiljan pokušaj takozvanog neprijateljskog preuzimanja jednog njemačkog poduzeća od poduzeća iz inozemstva. Radi se o napadu izvana koji rezultira u zbijanju redova njemačkih poduzeća. Još uvijek su vlasnici dionica i uposlenici Mannesmana istoga mišljenja i odbijaju ponudu britanskog Vodafonea. Međutim tko misli da se radi o presedanu pomirbe kapitala i rada, taj se grdno vara. Dok uposlenici strahuju od razbijanja poduzeća i gubitka svojih radnih mjesta - Vodafone naime želi od Mannesmanna učiniti čisto telekomunikacijsko poduzeće - dioničari mogu poći od činjenice da će njihovo oklijevanje oko prodaje dionica podignuti njihovu cijenu, konstatira list FRAENKISCHER TAG. O istoj temi piše i dnevnik za gospodarska pitanja HANDELSBLATT koji ponudu koja se očekivala od britanskog poduzeća Vodafone za preuzimanje Mannesmanna drži da prelazi sve dosadašnje dimenzije u Europi. Bitka koja se nekoć vodila između njemačkog Telekoma i Olivettija oko Telecom Italije - bila je uspoređujući razmjere - sitnica, smatra dnevnik HANDELSBLATT iz Duesseldorfa List STUTTGARTER ZEITUNG piše da je jasno je da će planirano preuzimanje Mannesmanna u Njemačkoj nanovo rasplamsati gospodarsko-političku raspravu oko pitanja moći unutar poduzeća. Jer duesseldorfski gigant Mannesmann koji nema velikog dioničara, obratit će se brojnim malim dioničarima i fondovima koji raspolažu s dva do tri posto dionica - i pokušati im objasniti da je dosadašnja situacija neovisnosti bolja nego biti pod kapom britanskog telekomunikacijskog giganta. Mali dioničar kojega se nekoć držalo za budalu i bezobraznim; za budalu - jer je kupio dionicu, a bezobraznim jer traži dividendu. Ovoga puta će mali dioničar prvi put odlučivati o budućnosti jednog velikog poduzeća, naglašava STUTTGARTER ZEITUNG. Ulazak Kine u svjetsku trgovinsku organizaciju, WTO, komentira nadregionalni dnevnik FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG koji vidi olakšanja na obje strane: nakon dogovora sa Sjedinjenim Američkim Državama Kini je sada put slobodan u svjetsku trgovinsku organizaciju WTO. Time se Kini priznaje sudjelovanje i važan udio u svjetskoj trgovini. Ulazak u WTO Kini osigurava, s jedne strane, važna izvozna tržišta u Americi i Europi te donosi tehnologiju i ulaganja, s druge pak strane za kinesko gospodarstvo članstvo u WTO sa sobom donosi i brojne nedostatke za kinesko gospodarstvo, poput otvaranja tržišta, smanjenja carina i subvencija. Sve to tražit će sveobuhvatnu promjenu struktura u kineskom gospodarstvu. Kina će ubuduće morati poštivati međunarodna pravila. Stoga i na tom polju komunistička partija Kine napušta još jedan mali dio svoje moći, misli komentator lista FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG. Berlinski DIE WELT jedan od svojih današnjih komentara naslovljuje 'Dolazi Euro-vojska'. U njemu među ostalim bilježi da se Europljani konačno oslobađaju pasivnosti. Predvođeni Britancima koji žele sudjelovati u europskom obrambenom savezu, kada već ne žele sudjelovati u monetarnoj uniji. Budući da prijedlog Londona još nije naišao na velika protivljenja, povratka više nema, ni za Europljane ni za Amerikance. Europska unija je odlučila najkasnije do g. 2003. osposobiti brže intervencijske snage, što u praksi ne znači ništa drugo nego stvaranje Euro-vojske. Time članice EU prvi put ostvaruju svoje namjere na obrambeno-političkom području, kao što su 1991. godine počele poduzimati konkretne korake oko uvođenja zajedničke valute. I prvi put Europljani stavljaju Amerikance na kušnju, koji doduše neumorno od Europljana traže veći angažman, ali koji istodobno upravo taj europski angažman postavljaju u pitanje, jer on američku dominaciju stavlja pod znak pitanja. Amerikancima se može samo poručiti da puste Europljane da učine što moraju učiniti. Njemačka i Velika Britanija se zalažu da Euro-vojska ne bude konkurencija NATO-savezu, već upravo nova jaka karta saveza. Rat na Kosovu je pokazao i dokazao koliko je to nužno, zaključuje berlinski DIE WELT. (RDW) GLAS AMERIKE - VOA 16. XI. 1999. Izaslanstvo Ministarstva obrane RH pregovaralo s tvrtkom Lockhead- Martin o isporuci radarskoga sustava za kontrolu zračnog prometa. Prilog Bojana Klime. U posjetu Sjedinjenim Državama nalazi se izaslanstvo Ministarstva obrane Republike Hrvatske, na čelu s generalom Vladimirom Zagorcem, pomoćnikom ministra obrane za opremanje i nabavu. Djelatnici Ministarstva obrane održali su niz sastanaka sa svojim kolegama iz Pentagona, većinom stručnjacima za logistiku, nabavu i proizvodnju vojne opreme, a susreli su se i s predstavnicima američke tvrtke Lockhead-Martin, od koje će Hrvatska kupiti radarske i senzorske sustava za kontrolu zračnog prometa. Neposredno pred povratak u Hrvatsku, general Zagorec je održao konferenciju za tisak u hrvatskom veleposlanstvu u Washingtonu. Hrvatsko vojno izaslanstvo je sa svojim američkim poslovnim partnerima raspravilo rokove isporuke, dogovoren je sustav obuke za ljude koji će upravljati i održavati radare, a dogovoreno je osnivanje američko-hrvatskog tima koji bi proučio mogućnost zajedničke proizvodnje, odnosno kako se general Zagorec izrazio - 'kooperantskog, partnerskog odnosa između Lockhead-Martina i hrvatskih tvrtki u vojnoj proizvodnji'. Što bi hrvatska vojna industrija mogla proizvoditi kao kooperant Lockhead-Martina, upitali smo gospodina Zagorca. = Ako pričamo o Lockhead-Martinu, sigurno da postoje elektronski sklopovi koji se mogu raditi, i u okviru RIZ-a i u okviru Pomorskog centra za elektroniku, koji je vrlo kvalitetan i koji je bio jedan od vodećih u zemljama istočne Europe, prema tome ima velikog iskustva. Čak su radili na sustavu RBS, švedskom raketnom sustavu, tako da oni imaju izuzetno veliko iskustvo, čak i sa zapadnim proizvodima. A u plinskim turbinama, postoji mogućnost jer su Plinske turbine Karlovac nekada radile, u bivšoj državi pod nazivom Jugoturbina, za engleske kompanije na motorima za Rolls Royce, proizvodile su lopatice turbine za Rolls Royceove motore za avione, smatra general Zagorec. Radarsko-senzorski sustav za kontrolu zračnog prometa, naručen od Lockhead-Martina, Hrvatsku će stajati 94 milijuna dolara. Radi se o zajmu na sedam godina, koji će Hrvatska isplatiti u pet rata. Sustav se sastoji od pet dijelova, koji će biti razmješteni na pet hrvatskih zračnih luka. = Te radare ne koristi samo vojska, nego koristi cjelokupnom zračnom prometu. Ne znam da li smijem reći, kad bi gledali globalno, možda bi veći teret kupovine tog radara trebalo podnijeti Ministarstvo prometa i veza, ali to je tako dogovoreno na nivou vlade, opet će taj sustav koristiti cijeloj državi. Uzmimo da nije bitno s čijeg proračuna ide, ali nama je važno, ide iz vojnog proračuna. Ali vlada je dala garanciju za taj kredit, prema tome koristit će svima. Pokrivati će cijeli sustav aerodroma u Hrvatskoj, i automatski se povezujemo, s vojne strane, s NATO komponentom. Znači radar je kompatibilan s njihovim sustavima. S druge strane ovaj sistem podliježe svim normama Europske unije za standarde zračnog prometa, rekao je gospodin Zagorec. Po čemu je novi radarski sustav bolji od prijašnjeg? = Bolji je zato što se lakše tehnički održava, puno je jeftiniji, za razliku od sustava istočne proizvodnje, koji su se do sada koristili. Tih pet sustava, odnosno jedinica, zadovoljava potrebe čitave zemlje, za razliku od istočnih sustava koji su naslijeđeni od bivše Jugoslavije. Osim toga, ovi stariji sustavi su mogli nadgledati samo jedno usko područje i bilo ih je jako teško uvezati, umrežiti u jedan sustav. Nisi bili toliko kompatibilni, rekao je general Vladimir Zagorec, pomoćnik hrvatskog ministra obrane. (VOA) INOZEMNI TISAK ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 16. XI. 1999. Težak proces modernizacije u Bosni "U sarajevskom restoranu 'Una' sjede samo stranci. Neki od njih nose maskirne odore, svi govore engleski i nitko od njih ne puši - jer to ne bi bilo politički korektno. Ti ljudi rade kao 'internacionalci' u jednoj od brojnih službenih ili nevladinih udruga, koje poslijeratnu Bosnu žele (ponovno) preobraziti u multikulturnu i multietničku, tržišno orijentiranu demokratsku zemlju. Za susjednim stolom jedan tridesetineštogodišnji Danac, koji već ima dug staž u Bosni, tumači problem dvojici netom pristiglih Japanaca iste dobi: 'Mi hoćemo pomirenje, ali oni ga ne žele - odnosno, ne žele ga političari. Mi ih želimo otjerati s političke pozornice - ali to je jako teško'. Tko su 'oni', bosanski političari? Odgovor je otrježnjujući: glavnu riječ u Bosni imaju još isti oni ljudi koji su vladali i za vrijeme rata. Neki od njih željeli su rat u Bosni i pobrinuli su se da on i izbije. Drugi su ga pak vodili zato što im je nametnut. Većina njih nije zainteresirana za mirovno rješenje predviđeno Daytonskim sporazumom. Oni ne žele multietničku i multikulturnu Bosnu, ustrojenu po predodžbama Zapada, a ne žele ni demokraciju ni pravnu državu već žele sačuvati svoju vlast, koja počiva na etničkoj podjeli, strahu od neprijatelja i odvajanju od njih. Sve dok postoje takvi stvarni ili pogrješno pretpostavljeni neprijatelji, djelovat će i faktor homogenizacije, koji osigurava vlast nacionalista. Kontinuitet vlasti posebno je uočljiv kod Bošnjaka, među kojima Alija Izetbegović još zapovijeda svojim narodom u statusu praktički neosporenog patrijarha. Njegov je islamizam, doduše, umjeren, a većina Muslimana ne shvaća ga ozbiljno ili ga čak jasno odbija. No, Bosancima kršćanske vjere on ipak djeluje prijeteće ili u najmanju ruku tuđe. Što se tiče Hrvata, moćnike Matu Bobana i Gojka Šuška otjerala je s političke pozornice smrt, ali u Zagrebu i dalje vlada Franjo Tuđman. Svojim izričitim zahtjevom za 'trećim entitetom', Tuđman je nedavno izričito obnovio cilj podjele Bosne po etničkim kriterijima. Taj cilj ostaje mjerodavan za većinu Hrvata u Bosni i Hercegovini. Što se tiče bosanskih Srba, mnogi smatraju jugoslavenskoga predsjednika Slobodana Miloševića izdajnikom i njegov utjecaj opada paralelno padu tečajne vrijednosti jugoslavenskoga dinara kojega danas sve više zamjenjuje stabilna konvertibilna marka. Unatoč tomu, Milorad Dodik, premijer republike srpske koji uživa potporu Zapada, nije istinski nadvladao nacionalističke snage. Tko smo pak mi, 'internacionalci'? Tu valja spomenuti, s jedne strane, vojnu silu Stabilisation Force. Njezinu jezgru čine NATO- ove postrojbe pod američkim zapovjedništvom. U početku je ta postrojba obuhvaćala 60 tisuća vojnika dok ih je sada 30 tisuća, a uskoro bi i taj broj trebao biti smanjen na 20 tisuća. Očiti pokazatelji koji naznačuju da je nešto moguće napraviti ipak upućuju na golem uspjeh međunarodnog angažmana. Vojni savjetnici uspostavili su 'ravnotežu užasa' razoružavši Srbe, naoružavši Bošnjake i uključivši u cijeli taj proces i Hrvate. Prevladava čvrsto uvjerenje da u tako uravnoteženom odnosu snaga nijedna strana više neće težiti novom oružanom sukobu - bar ne dok su u zemlji stacionirane međunarodne postrojbe. Taj uspjeh počiva s jedne strane na jasnoj nadmoći NATO-ove oružane sile, koja je lokalnim oružanim snagama diktirala svoje mjere, a s druge strane na uniformnom vojnom načinu zamišljanja, koje počiva na konkretnim veličinama poput vatrene snage i broja vojnika, a ne na neodređenim verbalnim ljuskama poput 'naroda' i 'države'. S druge pak strane valja spomenuti civilnu upravu pod vodstvom visokoga predstavnika međunarodne zajednice. Ona je mjerodavna za obnovu zemlje, koja se nalazi u završnoj fazi - bar što se tiče betonskih projekata. Naime, porušene kuće u selima i gradovima obnovljene su, glavne i sporedne prometnice popravljene, vlakovi voze, u većini mjesta ima vode i struje i funkcioniraju telefonske veze, rade škole i mreža medicinske njege. Dvije trećine ulaganja od pet milijarda dolara (u tu svotu nije uračunata financijska pomoć nevladinih organizacija) otpada na države iz sastava EU. Zato funkciju visokog predstavnika uvijek i obavlja predstavnik članica EU - već dvije godine na tom je položaju Austrijanac Wolfgang Petritsch. Njegova će glavna zadaća biti izgradnja djelotvornih državnih struktura, u kojoj dosad nije ostvaren spomena vrijedan napredak unatoč snažnim nastojanjima. Petritsch može na temelju svojih ovlasti dekretirati zakone, ali njegova su konkretna sredstva vlasti ograničena. 'Ovdje vlast podrazumijeva oružje i novac', izjavljuje Hans Koschnick, bivši upravitelj EU za Mostar, koji danas po nalogu njemačke vlade treba potaknuti povratak izbjeglica. Po njegovu mišljenju, visoki povjerenik nema dovoljno vlastitih financijskih ovlasti zato što Europljani ljubomorno realiziraju samo svoje nacionalne programe. Postrojbama UN-a pod američkim vodstvom Petritsch pak ionako ne može izdavati zapovijedi. Temelj međunarodnog angažmana u Bosni jest Daytonski sporazum. Riječ je o kompromisnom sporazumu, sklopljenom krajem 1995., nakon višetjednih stresnih pregovora. Sam sporazum sadrži i određene nedostatke i proturječja. Primjerice, ustrojavanje uprave po regionalnim i etničkim kriterijima rezultiralo je trajnom blokadom institucija koja još nije prevladana. Kaskada izbora koji se održavaju svake godine rezultirala je pak trajnom predizbornom borbom ali i normalizacijom i demokratizacijom zemlje. Neki zapadni modeli i programi nasukali su se na balkanske činjenice. U nekim slučajevima slijedi njihova prilagodba i mijenjanje, 'balkanizacija'. Doduše, te intervencije ne donose uvijek priželjkivane rezultate. Povremeno se širi razoračaranje i smućenost. Primjerice, s više se strana neprekidno razliježe poziv na reviziju mirovnog sporazuma. Takvu je nakanu Washington uvijek žestoko odbijao. No, Amerikac Jacques Klein, godinama angažiran na raznim čelnim dužnostima na području bivše Jugoslavije, odnedavno na položaju posebnog izaslanika UN-a, otvoreno izjavljuje: 'Nemamo jasnih ciljeva. Dayton mijenjamo svakodnevno'. Ni Klein nije imun na povremene provale razočaranja: 'Želimo im pomoći, ali oni to često ne dopuštaju'. U svakom slučaju, države i organizacije koje u Bosni nude političke recepte i financijska sredstva i same su dijelom krive za neuspjehe. One slijede različite interese te je teško koordinirati njihov rad. Vjerojatno i same dijelom financiraju zabranjene nacionalističke vlastodršce - primjerice, najamninama za urede, skladišta i vojne logore; no, nije moguće dobiti točne i potpune podatke o takvim tokovima novca. Očite su i birokratske deformacije. Neki međunarodni uredi imaju jako velike vodeće i upravne aparate. Budući da se vodeći položaji popunjavaju po nacionalnim proporcionalnim udjelima, prisutna je tendencija prevelikoga broja šefova. Osim toga, međunarodno osoblje mijenja se previše često. Ljudi se obično angažiraju na godinu dana; mnogi smatraju Bosnu tek kratkom međupostajom, a nastavak svoje karijere vide u Berlinu, Rimu ili Washingtonu. Stoga i nakon četiri godine na nekim mjestima nedostaju iskusni stručnjaci. Neizbježna posljedica takvog stanja jest nedostatak postojanosti i djelotvornosti međunarodnog angažmana. Sada je Kosovo potisnulo Bosnu u pozadinu te je na raspolaganju manje novca. Možda će nedostatak sredstava iznuditi bolju kadrovsku politiku. Nadalje, deformacije i neuspjesi proizlaze i iz europsko-američkog suparništva. Europljani su dosad platili lavlji dio obnove u Bosni, ali glavnu riječ posvuda imaju Amerikanci. Po viđenju Europljana, u svakom uredu postoji i 'Amerikanac', bez kojeg ništa nije moguće ostvariti; on je šef ili kao zamjenik šefa ima ključnu poziciju. Doduše, nisu Amerikanci krivi što Europljani nemaju zajedničku politiku prema Balkanu te stoga ne mogu djelotvorno nastupati. No, nije riječ samo o diplomatskom prestižu već - osim njega - i odgovoru na pitanje hoće li Bosna biti uključena u zapadnu zajednicu po američkom ili po europskom modelu. Posljednjih 60 godina u Bosni su u istodobnom kaosu ili u vremenskom slijedu bili na snazi zakoni fašista, komunista i nacionalista, kao i oni ratnih poglavica i mjesnih moćnika. Ta zemlja ima potpuno razrovan pravni sustav te je i pravna svijest njezinih građana odgovarajuće neodređena. Sada i međunarodni učitelji dodaju takvoj situaciji vlastite različite pravne predodžbe i upravne tradicije, stvarajući dodatnu zabunu. Nužno je raščišćavanje takve situacije. Petritsch se namjerava založiti da Bosna dobije europski pravni poredak. Europska pozicija postupno jača, izjavljuje on u razgovoru za list. Drugi čelni europski diplomat ismijava pak 'Mickey-Mouse-stav' Amerikanaca. Kritizira njihovu sklonost nastupu s gotovim receptima i metodama i potonjem očekivanju brzih rezultata. Kao primjer može poslužiti onaj Amerikanac koji je otputovao u Bosnu s nalogom 'to design a new radio' (stvaranja novog radija), priručnikom u prtljazi i brojnim dobrim namjerama, ali i neopterećen poznavanjem samog područja i jezika. Takav je pothvat vjerojatno od samog početka osuđen na neuspjeh. No, ni Europljani očito nisu postigli veliki uspjeh svojim opsežnim radijskim i televizijskim projektima. Televizijski i radijski programi postaja koje su postavili pripadnici međunarodne zajednice privlače tek slabašnu pozornost. Vijesti mjesnih postaja sastoje se pak uglavnom od zamornog nizanja političkih imena i citata njihovih izjava. Unatoč velikim naporima očito ni kod producenata ni kod potrošača nije stvoreno novo razumijevanje informativnog programa, koje bi odgovaralo zahtjevima zacrtanog takozvanog otvorenog društva (open society - op. prev.). Često prizivano 'građansko društvo' nije se očito dosad etabiliralo u Bosni, a načelo 'dobrog upravljanja' nepoznata je vrijednost. 'Ništa se ne miče s mrtve točke' glasi česta pritužba 'internacionalaca' u Bosni. Napredak se navodno može mjeriti samo u geološkim vremenskim kategorijama, smatra američki biznismen s trogodišnjim iskustvom iz Bosne. Po njegovu je mišljenju glavni problem odsutnost struktura pravne države. Lokalne vlasti očito ne funkcioniraju ili bar ne funkcioniraju onako kako bi trebale funkcionirati. U javnost neprekidno dopiru novi slučajevi korupcije i lošeg gospodarenja. Dobar dio financijske pomoći nestaje u privatnim džepovima - po opreznoj procjeni oko 10 posto. Tijesne veze između politike i organiziranog kriminala valja pretpostaviti, ali ih je u pojedinačnim slučajevima teško dokazati. Pod takvim pretpostavkama svježi kapital neće dolaziti u Bosnu i Hercegovinu niti će biti trajan gospodarski razvoj. Jedna novija studija pokazuje da su privatna izravna ulaganja u okviru legalne privrede dosad u praktički svim slučajevima rezultirala gubicima ili da u najmanju ruku nisu donijela dobit. Kao najnoviji primjer i dokaz neprijateljskog odnosa prema napretku iznesena je tvrdnja da na bosansko tržište nije stupio čak ni McDonalds. Nakon temeljitih ispitivanja, Amerikanci su odlučili da će svoje hamburgere ipak peći negdje drugdje. Ta činjenica može, naravno, biti protumačena i kao pobjeda bosanskih ćevapčića nad sveprisutnim zaprženim sendvičem - naime, spašen je djelić balkanskoga identiteta i obranjena europska tradicija od nasrtaja američkog standarda", napominje Andres Wysling. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 16. XI. 1999. UN preuzima djelomičnu krivicu za ubojstva u Bosni "Prihvaćajući određeni dio krivnje za smrti tisuća bosanskih Muslimana, UN je danas objavio dugo čekano izvješće u kojem kaže da su UN-ovi dužnosnici nesvjesno potpomogli snage bosanskih Srba, koje su u srpnju 1995. pregazile Srebrenicu i izmasakrirale mnoge njezine stanovnike", piše Colum Lynch. "To izuzetno priznanje rezultat je unutrašnje istrage o padu Srebrenice, utemeljene na UN-ovim arhivima i intervjuima s više od 100 dužnosnika. UN je Srebrenicu proglasio 'sigurnim područjem' i stavio pod zaštitu 150 nizozemskih mirotvoraca. 'S najdubljim smo žaljenjem i kajanjem razmotrili svoje poteze i odluke uoči napada na Srebrenicu", piše u izvješću glavni tajnik Kofi Annan. "Zbog pogrješnih procjena i nesposobnosti da shvatimo razmjere zla s kojim smo bili suočeni, propustili smo izvršiti svoju dužnost i spasiti ljude Srebrenice od srpske kampanje masovnog ubojstva.' Izvješće od 155 stranica daje jezivu kronologiju događaja. 6. srpnja 1995., kad su snage bosanskih Srba počele svoj napad na grad, viši su UN-ovi zapovjednici odbacili zahtjeve nizozemskih mirotvoraca za zračnom potporom NATO-a. UN-ov mjesni časnik također je odbio ustupiti oružje bosanskim Muslimanima, kako bi se oni sami obranili. U danima koji su uslijedili, tisuće Muslimana u bijegu ustrijeljeni su ili skupno smaknuti. Ostaci 2.500 žrtava, uglavnom dječaka i muškaraca, otkriveni su u masovnim grobnicama. Tisuće drugih drži se nestalim, kaže izvješće. 'Srebrenica je bila najveći kolektivni neuspjeh Zapada od tridesetih godina ovog stoljeća', rekao je Richard C. Holbrooke, američki veleposlanik pri UN-u i graditelj Daytonskoga mirovnog sporazuma kojim je završen bosanski rat. 'Veoma sam zadovoljan što se UN pokušava pomiriti s jednom od najvećih sramota međunarodnog sustava.' Izvješće, međutim, kaže da krivnja nije samo na UN-u. Ono kaže da je petnaestčlano UN-ovo Vijeće sigurnosti bilo glavni tvorac politike prema Bosni koja je bila osuđena na propast. Iako su nizozemski mirotvorci bili slabije naoružani od srpskih snaga, njih se također kritizira jer nisu pucali na napadače. Velike sile, uključujući Sjedinjene Države, odbile su pružiti obavještajne podatke o kretanju srpskih vojnika. Francuska, Britanija i Nizozemska, koje su imale najviše mirovnih snaga u Bosni, željele su izbjeći sukobe. Ipak, izvješće najoštrije kritizira vodstvo UN-a, posebno bivšeg glavnog tajnika Boutrosa Boutrosa Ghalija; njegova višeg zapovjednika, general pukovnika Francuza Bernarda Janviera, i njegova visokog izaslanika Japanca Jasuši Akašija. Oni su se žestoko protivili uporabi zračnih snaga protiv Srba. Objavljivanje izvješća poklopilo se sa sastankom trojice članova zajedničkog bosanskog predsjedništva u UN-ovu Vijeću sigurnosti. Trojica vođa, Alija Izetbegović, Ante Jelavić i Živko Radišić, složili su se u nedjelju u Holbrookoveoj rezidenciji u Waldorf Astoriji o 'mini Daytonu'. Dogovorili su se o stvaranju zajedničke granične policije, zajedničke bosanske putovnice i petnaestočlanog multietničkog tajništva čiji bi cilj bio učvršćivanje bosanske vlade." THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 16. XI. 1999. Dogovor koji bi mogao promijeniti Kinu "Američki dužnosnici i kineski znanstvenici kažu da bi ulazak Pekinga u Svjetsku trgovinsku organizaciju, koji je sad zapravo osiguran nakon što su dvije sile potpisale sporazum, mogao označiti važan pomak u američko-kineskim odnosima", piše Kevin Platt. "Slična će promjena pratiti ubrzano prihvaćanje slobodnoga tržišta u Kini. Sporazum će označiti kraj komunističkog nadzora nad velikim sektorima gospodarstva i ubrzati gospodarsku i kulturnu globalizaciju zemlje koja je prije samo 30 godina bila gotovo potpuno odsječena od ostatka svijeta. Nakon što su jučer dvije strane potpisale dogovor o ulasku Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju, glavna Clintonova savjetnica za gospodarstvo ustvrdila je da Kina i Sjedinjene Države napokon ostavljaju iza sebe način razmišljanja iz hladnog rata kako bi otvorile novo poglavlje u bilateralnim vezama u 21. stoljeću. 'Ovo nije samo trgovinski dogovor', rekao je ekonomist Bijele kuće Gene Sperling na tiskovnoj konferenciji, održanoj sinoć u Pekingu. On je rekao da se tu radi i o budućnosti kinesko-američkih odnosa, globalnom gospodarstvu i usponu Kine kao uglednog člana na svjetskoj gospodarskoj pozornici. Kina je 13 godina priželjkivala moć i ugled koji donosi članstvo u svjetskom trgovinskom tijelu. Američko je izaslanstvo objavilo da je dogovor postignut tek nakon osobne intervencije predsjednika Clintona, kineskog predsjednika Jianga Zemina i premijera Zhu Rongjia. Kineski trgovinski višak s Amerikom prošle je godine premašio prosječnih 1 milijardu dolara tjedno. No prema dogovoru Svjetske trgovinske organizacije, Kina mora razbiti velike zidove protekcionizma u svom državnom gospodarstvu. Otvorena i poštena konkurencija prema pravilima Svjetske trgovinske organizacije vjerojatno će značiti velik poticaj za kineske privatne tvrtke, nakon duge izolacije kineskih tržišta. Yan Xuetong, znanstvenik Kineskog zavoda za suvremene međunarodne odnose u Pekingu, kaže da će 'ulazak u Svjetsku trgovinsku organizaciju Kinu snažno pogurati prema priključenju ostatku svijeta'. Također kaže da će dvije zemlje, 'dok se američko i kinesko gospodarstvo približavaju prema liberalnim trgovinskim pravilima Svjetske trgovinske organizacije, moći ostvariti snažniju suradnju u pitanjima politike i sigurnosti'. On dodaje da će 'neki ljudi, poput Jessea Helmsa, i dalje Kinu smatrati prijetnjom'. Američki Kongres tek treba potvrditi status Kine u trgovinskim odnosima. Članice Svjetske trgovinske organizacije još se trebaju složiti s priključenjem Kine. (...) U sklopu svojih ustupaka u otvaranju tržišta, Kina je pristala smanjiti carine na širok spektar inozemne robe. (...) Strani će ulagači također dobiti veći pristup golemim tržištima interneta, telekomunikacija, bankarstva i glazbe u Kini. 'Kineska će kultura doživjeti novu revoluciju, no ovaj će put ona biti potaknuta inozemnom kulturnom najezdom, a ne zatvaranjem kineskih granica', kaže mladi filmaš iz Pekinga. 'Opasnost je u tome da će mnogi kineski filmaši i glazbenici biti pregaženi u tom napadu, no na posljetku će svi morati naučiti natjecati se sa svijetom', dodaje on. Hu Angang, ekonomist Kineske akademije znanosti, kaže da će priključenje Svjetskoj trgovinskoj organizaciji pomoći reformistima u komunističkoj stranci da 'slome otpor konzervativnih interesa tržišnim promjenama'. (...) Svjetska trgovinska organizacija zahtijevat će od Pekinga da postupno ukine subvencije za većinu industrija, što će poremetiti stranački nadzor nad ne samo mnogim sektorima gospodarstva nego i nad desecima milijuna radnika. Iako bi u početku moglo doći do rasta nezaposlenosti, '1,25 milijarda kineskih potrošača imat će pristup jeftinijim automobilima, telekomunikacijskim uslugama i elektronici, i to će ojačati potporu ovom potezu', kaže Hu. Američka predstavnica za trgovinu Charlene Barshefsky rekla je da će ovaj dogovor također dati zamah reformi pravnog sustava Kine. 'Ovaj će dogovor ojačati vladavinu zakona u Kini, uključujući osnovna pravila o transparentnosti i sudskoj reviziji', rekla je ona. Newyorški Human Rights Watch objavio je u ponedjeljak da je dogovor 'dobar za trgovinu, no i za ljudska prava i vladavinu zakona. Skupina je dodala da bi 'kinesko članstvo u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji moglo povećati pritisak na veće otvaranje, veću slobodu tiska, veća prava za radnike i neovisno sudstvo'." THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 16. XI. 1999. Vrijeme za suradnju humanitarnih djelatnika i poslovnog svijeta "Na mostu između Ženeve i Lausanne neka je vragolasta osoba naškrabala: 'Prvo moramo globalizirati obveze.' Ne poistovjećujem se često s grafitima, ali anonimni je autor imao pravo", piše Cornelio Sommaruga, predsjednik Međunarodnog povjerenstva Crvenog križa. "Globalizacija je, naravno, u osnovi financijski i gospodarski fenomen. No iznenadna plima i oseka kapitala koja odlikuje globalizaciju može imati duboke učinke na sukobe i humanitarne krize. Tko glavne snage globalnih financija poziva na odgovornost, kad se to dogodi? I slično, kada politika neke rudarske ili naftne kompanije nepovoljno utječe na sukob? U prošlosti između humanitaraca i poslovnog svijeta nije bilo mnogo dijaloga. (...) Poslovni svijet nije dio tradicionalne liste naših sugovornika - vlade, boraca, drugih agencija za pomoć - s kojima izaslanici Međunarodnog odbora Crvenog križa surađuju u zonama sukoba. Mislimo da je vrijeme da se to promijeni. Prije iznošenja nekih zamisli o tome kako bi to trebalo provesti, važno je ustvrditi da Crveni križ ni na koji način nije protiv kompanija niti pokušava odabrati stranu u raspravi za ili protiv globalizacije. (...) Ništa ne govori da je traženje profita nespojivo sa širim interesima ljudskog društva. Međutim, posljedica gospodarske globalizacije je globalizacija obveza. Kompanije u zonama sukoba ne mogu biti imune na ono što se događa oko njih. Nadziranje prirodnih resursa često je jedan od glavnih uzroka dugotrajnih sukoba koji su obilježavali razdoblje poslije hladnog rata. Međunarodni poslovi, posebno oni u primarnom sektoru, ne mogu preseliti svoje operacije iz ratnih zora. Oni često nemaju drugog izbora već ostati. U državi koja je zamalo propala - kao što je danas prečesto slučaj - to može često poslovima dati nerazmjernu moć da utječu na živote žrtava sukoba. I što treba učiniti? Creni križ vjeruje da, kao prvo, treba uložiti veći napor da se kompanije podsjeti na načela i primjene međunarodnog humanitarnog zakona. Mi, humanitarni djelatnici moramo osvijestiti poslovne vođe o mogućim humanitarnim posljedicama gospodarskih odluka. Moramo sustavno razvijati kontakte, s ciljem međusobnog upoznavanja. Naravno, mnoge su kompanije silno svjesne svojih dužnosti u zonama sukoba i ponašaju se časno. I opazili smo nedavne međunarodne poteze da se poboljša nadzor kupovine nebrušenih dijamanata u Africi. No treba učiniti mnogo više. I humanitarni djelatnici i kompanije mogu imati koristi od međusobnog boljeg razumijevanja. Crveni križ sa svoje strane mora držati korak s najnovijim tehnikama upravljanja. Moramo biti moderni i inovativni, i spremni smo učiti od poslovnog svijeta. A, osim na području međunarodnoga humanitarnog zakona, smatramo da bi i poslovni svijet mogao nešto naučiti od Crvenoga križa. Naša organizacija uživa velik ugled u humanitarnom svijetu zbog opstajanja i djelovanja u nekim od najnepristupačnijih i najnegostoljubivijih mjesta na zemlji. Naši su povjerenici stekli znatnu stručnost u umjetnosti povećavanja količine hrane dostupne zajednicama bez oštećivanja mjesnih tržišta koja su funkcionirala prije izbijanja krize, i koja će morati nastaviti funkcionirati nakon što Crveni križ napusti područje. To se također mora činiti na neutralan, neovisan i održiv način. Naravno, posao koji još nisam spomenuo jest unosno prodavanje lakog oružja borcima. Ne treba ni reći da nenadziran tok oružja u sukob može izazvati neizrecive patnje i nestabilnost. Države i tvrtke koje lakim oružjem opskrbljuju borce koji ne poštuju međunarodni humanitarni zakon s njima dijele moralnu odgovornost za uporabu tog oružja. U Ženevi su Crveni križ i Pokret crvenog polumjeseca upravo završili svoju dvadesetsedmu konferenciju. Na sastanku se od država još jednom zatražilo da preuzmu svoje dužnosti u primjeni i poštivanju ženevske konvencije i ratnih zakona. (...) Konvencija iz 1949., koja pokušava ograničiti učinke rata na žrtve, odnosi se na većinu država. U desetljećima koja su uslijedila počelo se držati da ona obvezuje pobunjeničke skupine i pokrete nacionalnog oslobođenja. Kad se radi u zonama sukoba, nije li vrijeme i da kompanije, koje su sad moćnije nego ikad, prihvate načela konvencije?" AUSTRIJA SALZBURGER NACHRICHTEN 16. XI. 1999. Havel - iznimka "Prošlo je deset godina od 'praškoga čuda'. U studenom 1989. zakotrljala se 'baršunasta revolucija' Čeha i Slovaka, gurnuvši na kraju u predsjednički naslonjač disidenta Vaclava Havela. G. 1989. brojni su intelektualci u srednjoj i istočnoj Europi katapultirani na pozicije u vlasti. To nije bilo nimalo iznenađujuće budući da je komunistička nomenklatura bila u cijelosti diskreditirana dok su pisci i mislioci ispunili dodatne uloge - kao savjest nacije, glas potlačenih, vođe otpora totalitarnom sustavu. Stoga su se na početku procesa stvaranja nove političke elite njezini pripadnici uglavnom regrutirali iz redova neovisnih intelektualaca. Vaclav Havel još stoluje u praškoj tvrđavi. I Mađarska je na položaju državnog poglavara imala pisca - Arpada Goencza. No, i u reformskim državama srednje i istočne Europe odavno je nastala nova klasa profesionalnih političara. Mnogi intelektualci-političari vratili su se u međuvremenu svojim pisaćim stolovima. Takav razvoj događaja otkriva dvije značajke: '1989' bila je poseban povijesni trenutak na istoku Europe; ta iznimna situacija nije mogla potrajati vječno. Stoga danas i druga polovica našeg kontinenta poznaje uvriježenu podjelu rada između neovisnih intelektualaca i profesionalnih političara. Doduše, u Latinskoj Americi i Francuskoj postoji tradicija slijedom koje veliki pisci dobivaju političke dužnosti kao predstavnici nacije. Dakle, intelektualci mogu sudjelovati u kreiranju politike preuzimanjem političkih dužnosti. Vaclav Havel zacijelo je sretna podudarnost na položaju državnog poglavara. No, u normalnim slučajevima vrijedi sljedeće: neovisni intelektualci i politički praktičari igraju različite uloge. Zadaća intelektualca koji se angažirano upleće u političku raspravu ali izbjegava sudjelovanje u borbi za političku vlast i dužnosti jest u prvom redu težnja istini. Ako je pošten, političar će priznati da zapravo barata poluistinama; već sama riječ 'stranka' podrazumijeva i 'pristranost', 'jednostranost'. Primarna, odlučujuća uloga intelektualca trebalo bi biti isticanje zrcala u kojem će se ogledati moćnici. Nekoć je Guenter Gras privlačio veliku pozornost kao izborni bubnjar SPD-a, ali u 'res publica' postiže veće rezultate svojom aktualnom kritikom politike berlinske vlade prema azilu odnosno preuzimanjem uloge glasnogovornika prikraćenih istočnih Nijemaca", napominje na kraju komentara Helmut L. Mueller. NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 16. XI. 1999. EU se igra u pješčaniku "Pet mjeseci nakon završetka rata na Kosovu, u Europskoj uniji počela je grozničava izrada planova o budućim obrisima europske sigurnosne i obrambene politike. Prerasta li gospodarski div u vojnu supersilu? U najmanju ruku među članicama je prevladala spoznaja da Europljani moraju preuzeti veću odgovornost za mir i sigurnost pred vlastitim vratima. Osim toga, američka vlada neprekidno je opominjala da raspodjela tereta mora biti pravedna. Doduše, između brojnih skiciranih ambicioznih planova i stvarnosti zjapi golem jaz. U ponedjeljak su se prvi put u Bruxellesu sastali ministri vanjskih poslova i ministri obrane članica EU kako bi se savjetovali o europskoj sigurnosnoj politici. Povodom te premijere, britanska i francuska vlada izložile su plan o osnivanju europske interventne postrojbe za rješavanje kriza. Ta postrojba, koja bi trebala biti spremna za operativno djelovanje do kraja 2003., mogla bi obuhvatiti 40 tisuća vojnika. Za razliku od već postojećega njemačko-francuskog korpusa, nije predviđeno stvaranje stalne postrojbe već bi postrojbe trebale biti okupljene od slučaja do slučaja. Dok je britansko-francuska inicijativa i dalje predmet konzultacija, ministri su se složili o jednoj važnoj kadrovskoj odluci: povjerenik EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Javier Solana trebao bi postati i glavnim tajnikom WEU, europskog obrambenog saveza - ako ovaj prihvati taj prijedlog. Stvaranje europske obrambene politike prerasta u pravi pothvat koji će vjerojatno biti daleko teže izvesti nego što je bio slučaj s osnivanjem monetarne unije. Bitni je problem uključivanje WEU u EU. Doduše, šefovi država i vlada donijeli su odgovarajuću odluku već početkom lipnja na svom sastanku na vrhu u Koelnu. Ipak, upitno je sjedinjavanje interesa. Neutralni partneri poput Austrije, Finske i Švedske imaju određene ograde glede širenja EU u obrambeni savez. Naime, potpuno uključivanje WEU u EU pretpostavlja i preuzimanje obveze pružanja pomoći u slučaju rata. Doduše, članice EU mogle bi se složiti da preuzmu samo određene zadaće WEU - poput, primjerice, zajedničkog sprječavanja sukoba. No, time bi se postavio novi problem: Zapadnoeuropska unija, koja je osnovana 1954. i obuhvaća deset članica EU, nema vlastite oružane snage. Čak i ako u budućnosti postane vojnom rukom EU, Europljani ni u kom slučaju neće biti osposobljeni za vojno djelovanje. Taj bi problem privremeno mogla riješiti netom predložena postrojba za rješavanje kriza. No, u kontekstu smanjenja europskih obrambenih proračuna potpuno je neizvjesno već njezino financiranje. Ministri su se u Bruxellesu konzultirali i o prijedlozima o osnivanju sigurnosnopolitičkog i vojnog odbora u EU. No, takve prijedloge nije moguće ostvariti bez prethodne promjene sporazuma o EU. Osim toga, nije jasno bi li ti odbori bili čisto konzultativna tijela ili bi u slučaju sukoba mogli preuzeti čak i vojne zadaće. 'Izrađuju se brojni lijepi planovi, ali EU će i dalje biti upućen na NATO', smatra jedan diplomat EU" - na kraju članka Andreasa Oldaga. U drugom krugu izbora pobijedio je razum "Predstavio se kao budući predsjednik svih Makedonaca. Danas Boris Trajkovski, kandidat vladajuće VMRO-DPMNE, mora dokazati da će zaista nastupati i kao državni poglavar albanske manjine. Naime, suvladajuća albanska stranka poduprla ga je u predizbornoj borbi. Puno toga ovisi o dogovoru slavenskih Makedonaca i Albanaca. Nakon raspada Jugoslavije, obilježenog ratnim sukobima, Balkan bi lako moglo ponovno zapaliti albansko pitanje. U prvom krugu predsjedničkih izbora pobijedio je oporbeni kandidat Tito Petkovski. Takvim su ishodom građani upozorili da žele novu vladu. Doduše, prva godina vladavine premijera Ljubča Georgijevskog bila je jako teška zbog krize na Kosovu. No, vlada je svojim nespretnim potezima mnoge i razočarala. Na kraju krajeva, Makedonci nisu glasovali samo u korist nove vlade već i za umjeren stav prema Albancima. Petkovski je jasno odbio albanski zahtjev za binacionalnom Makedonijom. Trajkovski je pak svim građanima obećao poštivanje njihovih ljudskih prava. No, to neće biti dovoljno za pomirenje etničkih skupina. Albanci zahtijevaju ravnopravan status državotvornog naroda. Osim toga, oni inzistiraju i na upotrebi svog jezika i svoje zastave u javnosti. Većina Makedonaca slavenskog podrijetla strahuje pak da bi prihvaćanje tih zahtjeva rezultiralo podjelom njihove države. Ni obzirni dosadašnji predsjednik Kiro Gligorov nije svojim velikim autoritetom postigao puno u tom ključnom pitanju za Makedoniju", podsjeća na kraju komentara Bernhard Kueppers. ITALIJA LA STAMPA 16. XI. 1999. Trgovci budućnosti, trgovci prošlosti "Sjedinjene Države i Kina jučer su zaključili sporazum koji Pekingu otvara vrata WTO-a, Svjetske trgovinske organizacije, a Washingtonu najmnogoljudnije tržište svijeta. (...) Bilo je potrebno trinaest godina da se Peking i Washington dogovore. Kada su pregovori počeli, talijanski su čelnici bili Craxi, Andreotti i Forlani, zid je dominirao Berlinom, Reagan Bijelom kućom, a Carra našom televizijom. Osim Carre, sve se drugo promijenilo. Sjedinjene Države su se kao zemlja uvjerile da je trgovina sustav za širenje blagostanja unutar zemlje, a društvenog mira u njoj i izvan nje. Trgovinom Sjedinjene Države ne izvoze samo robu ili usluge. U svoju kulturu uključuju različite ljude, daleke zemlje. (...) Još prije samo nekoliko mjeseci Kina i Sjedinjene Države bili su u zategnutim odnosima. NATO-ov projektil koji je uništio pekinško veleposlanstvo u Beogradu, reakcija studenata koji su napali diplomatsko sjedište Washingtona u Pekingu, izgledali su kao da nas vraćaju u vrijeme 'kulturne revolucije'. Umjesto toga, proces koji je započeo 1972. kada je Mao pozvao Nixona u Kinu, nastavljen 1979. kada se Deng Xiao Ping dao fotografirati u Americi mašući kaubojskim šeširom, nastavljen je sporazumom o WTO-u. U Seattleu će Kina biti obični promatrač, no ubrzo će imati svoje redovito mjesto. SAD-u padaju cijene poljoprivrednih proizvoda (s 22 na 15 posto), a za druge robe do 17 posto. Otvara se tržište automobila, danas blokirano carinama od 100 posto, otvaraju se mogućnosti za ulaganja i stvaranje novih tvrtka. Kinez će američkom plaćom moći kupiti stan. Put je dug, zapreke mnoge, itinerer je ispravan. Sjedinjene Države i Kina u novo stoljeće ulaze kao partneri. A Europa? Europa, kao i Kanada, nastavlja pregovarati. Predsjednik Povjerenstva Romano Prodi na programu za 19. studeni ima put u Peking, i učinit će sve što može kako bi ubrzao proces. No ne može se dovoljno snažno preporučiti predsjedniku Prodiju da na stranu gurne birokracije, sporosti, klike Staroga Kontineta, kako se ne bi odvojio od ritma svijeta. Prekjučer je najpoznatiji američki financijer, u prolasku Italijom, pristojno primijetio da ako 'Europa ne promijeni brzinu, uskoro će joj Sjedinjene Države nestati s vidika i gospodarski ih više nikada neće stići'. Tužno, ali istinito. Pragmatizam koji je Washington naveo da trguje sa starim neprijateljima iz Pekinga, ne raste na našem kontinentu. Berlin govori o zidu, Pariz o 35 sati, Rim o starim ideologijama. Mi Europljani, snobovi, trgujemo prošlošću, a u međuvremenu Amerikanci i Kinezi grade budućnost", piše Gianni Riotta. FRANCUSKA LE MONDE 16. XI. 1999. Veliki 'savezi' očituju razlike oko globalizacije "Još se ne može govoriti o neuspjehu, ali petnaest dana prije ministarske konferencije Svjetske trgovinske organizacije (WTO), koja će se od 30. studenoga do 3. prosinca održati u Seattleu, i četiri dana prije nadnevka koji su utvrdili izaslanici 135 zemalja, članica organizacije, kako bi se dogovorili o 'rasporedu' pregovora, tj. o temama koje će se naći na dnevnom redu, tekst izjave koja bi se trebala potvrditi nakon toga velikog susreta u gradu Microsofta i Boeinga, još nije sročen. Budući da se svatko drži svoga stajališta, slijepa ulica koja postaje sve dulja govori o sučeljavanju proturječnih interesa. Da bi shvatili njezine razmjere, dovoljno je baciti pogled na prijedlog izjave o kojoj se raspravlja, a koja ne napreduje već nekoliko tjedana. Taj tekst sročen 19. listopada nakon trodnevne sjednice vođa izaslanstava, blaža je inačica prethodnih promjena pripremljenih na temelju tristotinjak stranica dopuna koje su podastrli članovi na prijašnjim sjednicama. Sadašnji radni dokument koji je skraćen na tridesetak stranica, još je pun zagrada koje govore o mnogim neslaganjima. U poglavlju o 'novom krugu pregovora', čak je i pojam 'krug' stavljen u navodnike, kao i razdoblje od 'tri godine' predviđeno za dovršetak zadaće. Većina načela koji određuju pregovore, također su predmet sumnje, napose načelo transparentnosti. Iako postoje neslaganja oko forme i postupka, ona su očito još veća kada je riječ o sadržaju. Poljodjelstvo, daleko najveći kamen smutnje koji združuje sve suprotnosti, još je kočnica koju treba ukloniti da bi se moglo napredovati na drugim poljima. Zajedno s uslugama, ono je dio neriješenih pitanja iz prethodnoga kruga 'Uruguay Rounda', o kojima će se svakako nastaviti rasprava sljedeće godine. Nastavak liberalizacije usluga je općenito prihvaćeno načelo (na dragovoljnoj osnovi). Europljani i Amerikanci također se sučeljavaju zbog okvira i trajanja sljedećega kruga. Prvi su za opći sporazum o svim razmatranim pitanjima, uključujući socijalno i kulturno, zaštitu okoliša i preventivne mjere u zdravstvu i prehrani. Drugi, kojima se više žuri, žele o svakom pitanju raspravljati posebno, kako bi dobili brze i vidljive rezultate, ako je moguće odmah nakon Seattlea, s obzirom na predsjedničke izbore u SAD-u. Europa koja nije tako nestrpljiva i očituje veću realnost, predviđa da će pregovori trajati barem tri godine, a možda i više, kako bi se postigao ujednačen cjelovit sporazum. Poput Japana i drugih razvijenih zemalja, Bruxelles ističe da će samo dosta dug dnevni red 'omogućiti svakome da dade i da primi kako bi se na koncu pristalo na ustupke'. Dajući ovim mučnim pregovorima na obalama Lemanskog jezera izgled maratona, glavni sudionici do posljednjega časa čine pritisak i stalno traže više, dok neki otvoreno spominju strašilo neuspjeha. Znajući da je riječ o njegovu ugledu, novi predsjednik, Novozelanđanin Mike Moore, nastoji pokrenuti pregovore pokazujuću dobru volju na svim područjima kako bi vratio ugled WTO-u. Vičući na uzbunu, on je 5. studenoga pozvao države da svojim izaslanstvima daju više manevarskog prostora kako bi se na vrijeme izišlo iz te 'kritične faze'. (...) Nakon tih posljednjih pregovora, nazire se dogovor o prijedlogu teksta. No vrlo brzo - za četiri dana - predat će se na raspravu ministrima koji će, bude li potrebno, zadnje preinake unijeti u Seattleu. Neuspjeh nije isključen. 'Dosta smo oklijevali, vrijeme je da učinimo nešto', rekao nam je jedan od najaktivnijih pregovarača, veleposlanik Bangladeša Iftekhtar Chowdhury, izaslanik brojnih zemalja juga koje su jako zainteresirane za uspjeh Seattlea, ali samo poradi uklanjanja carinskih zapreka", iz Ženeve izvješćuje Jean-Claude Buhrer. Europa traži mogućnost djelovanja u regionalnima krizama "Prvi put otkako se Europa počela ujedinjavati, ministri obrane petnaestorice okupljaju se u ponedjeljak 15. studenoga u Bruxellesu s kolegama za vanjske poslove, kako bi dali poticaj programu zajedničke sigurnosne politike. Nakon francusko- britanske izjave iz Saint-Maloa prije godinu dana, francusko- njemačkog susreta na vrhu u Touluseu, u svibnju, i sjednice Europskoga vijeća u Koelnu, u lipnju, ovaj skup u Bruxellesu nova je etapa prije sjednice Europskog vijeća u Helsinkiju na kojoj će se utvrditi raspored koji će Europskoj uniji (EU) pružiti mogućnost da djeluje u regionalnim krizama. U Bruxellesu će se poduzeti koraci u trima pravcima: jačanje uloge visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku Unije ('g. Pesc'), institucionalni okviri obrambene politike i utvrđivanje europskih vojnih snaga. O prvoj točci, ministri vanjskih poslova petnaestorice najvjerojatnije će se složiti da se 'g. Pesc' - Javier Solana - sljedećega tjedna također imenuje za glavnoga tajnika Zapadnoeuropske unije (WEU), jedine europske organizacije koja je do sada bila ovlaštena za obranu, a uskoro bi se trebala stopiti s EU-om. Ta će odluka imati dva ograničenja. Da bi se svladao otpor zemalja članica WEU-a koje nisu u EU-u, treba naglasiti da to gomilanje dužnosti neće biti konačno. Da se ne bi zastrašile članice EU-a koje nisu u NATO-u, treba reći kako to dvostruko zapovijedanje (Pesc i WEU) vrijedi samo za tzv. zadaće iz Petersberga (svladavanje kriza) i neće se odnositi na članak 5. ugovora WEU-a kojim se predviđa automatska solidarnost između članica u slučaju vanjske prijetnje jednoj od njih. Tradicionalno neutralne zemlje ne žele da EU bude vojni savez. Ta dvostruka dužnost omogućuje g. Solani da kao glavni tajnik WEU-a pribiva sjednici NATO-a koja će se održati u prosincu, dok se ne riješe odnosi između EU-a i Sjevernoatlantskog saveza. Kada je riječ o ustanovama, Francuska je u srpnju iznijela jasne prijedloge o sastavu i radu Odbora za politiku i za sigurnost (COPS) koji je predviđen u zaključcima s Europskog vijeća u Koelnu. U pismu kolegama iz EU-a, Jacques Chirac je predložio da COPS-om predsjeda 'g. Pesc' i da ga čine stalni predstavnici petnaestorice na razini veleposlanika, prema obrascu NATO-ova Vijeća. Te su zamisli naišle na protivljenje nekih partnera: neće li predsjedanje 'g. Pesca' COPS-om umanjiti važnost predsjedateljstva Ministarskog vijeća? Ne trebaju li stalni predstavnici zemalja članica pri europskim organizacijama sjediti također u Odboru za politiku i za sigurnost? Može li se osnovati novi odbor, a da se ne mijenjaju ugovori? Napokon, najvažniji dio na susretu ministara za vanjske poslove i za obranu, trebao bi se ticati vojnih snaga kojima bi raspolagala Europa, kako rasprava ne bi zaglibila u živom pijesku ustanova. Prema lordu Robertsonu koji je kao britanski ministar obrane sudjelovao u toj politici prije nego je imenovan glavnim tajnikom NATO-a, 'na područje pogođeno krizom ne možemo poslati shemu radnih mjesta s imenima njihovih izvršitelja, koliko god lijepa bila.' Francuski dužnosnici dolaze u Bruxelles s dosta jasnim zamislima o tome što treba učiniti na tom području. Kada je riječ o onome što stručnjaci zovu 'vojnim pomagalima pri odlučivanju', Francuska uz Odbor za politiku i za sigurnost predlaže osnutak europskog vojnog odbora u koji bi ulazili predstavnici petnaest stožernih zapovjednika, osnutak europskog stožera i skupine za planiranje koja će biti kadra da načini sintezu podataka, istraži prilike i predloži način djelovanja. (...) Na dulji rok, Europljani bi trebali povećati svoje snage za raspoređivanje i mogućnosti zapovijedanja uz osiguranje suradnje između državnih združenih stožera i uz preustroj postojećih europskih stožera, poput Eurocorpsa. Francuska nije sklona da se a priori utvrde europski programi djelovanja koji bi mogli biti ograničavajući, kao ni suviše točne zadaće koje bi pred EU postavile uvjete na polju zajedničke obrane. Da bi se racionalizirala i povećala europska vojna moć, predloženo je da se za obranu utvrde 'mjerila usklađenosti' (napose u svezi s proračunom), sukladno mjerilima za zajednički novac. Pojam mjerila zamijenjen je pojmom 'pokazatelja usklađenosti', dijelom zato da se ne bi zbunjivale zemlje koje trebaju sudjelovati u europskoj obrani, a koje, istodobno, smanjuju izdatke za obranu. Ti bi pokazatelji mogli biti koeficijenti kojima se određuje uvježbanost snaga, mogućnost raspoređivanja i opremljenost", piše Daniel Vernet. LIBERATION 16. XI. 1999. Dvosmislenost "Službeno, to je velik korak naprijed za čovječanstvo, potvrda globalizacije koja nije mogla ostaviti kao siročad milijun i dvjesto tisuća Kineza, pobjeda reformatora koji se u Pekingu bore da svoju zemlju pridruže suvremenim, demokratskim državama, otvorenima prema svijetu. Kad jednom to oduševljenje splasne, pokazat će se gruba stvarnost. Ponajprije zato što Kina, iako će na sjednici Svjetske trgovinske organizacije koncem mjeseca u Seattleu nedvojbeno sjediti na pomoćnom sjedalu, još nije članica WTO-a. Kao što je diplomatski podsjetio službeni predstavnik Europske unije, sporazum između Pekinga i Washingtona možda znači proljeće, ali nije dovoljan da riješi problem. Druga trgovinska sila na svijetu, Europa, ne može i ne treba dopustiti da se ulazak Kine u WTO temelji samo na ustupcima u korist Washingtona. To više što će predsjednik Clinton, i dalje sklon da želje uzima za stvarnost, zacijelo teško nagovoriti Senat - u kojemu većina članova ne vidi u Kini novo basnoslovno tržište za američke tvrtke nego regionalnu silu čiji je cilj da postane dugoročan strategijski suparnik SAD-a - da prihvati njegov sporazum. Ta je dvosmislenost sutrašnje Kine koja se hrani pitanjem Tajvana - i ne samo njime - neprijeporna. Ona se neće čudom rasvijetliti nakon ulaska u WTO od kojega Peking napose očekuje da mu otvori nova tržišta i omogući ulaganja u inozemstvu. Ograničavajući na najmanju moguću mjeru naknade na koje računaju razvijene zemlje. Ništa u stvari ne jamči da će se komunizam, čak i kada je jako obojen nacionalizmom, otopiti u trgovini, kao što se, čini se, nada Bill Clinton i mnogi američki poslovni ljudi. Možda će se u budućnosti čak pokazati suprotno, no danas je nemoguće govoriti o kineskom zaokretu koji bi bio nepovratan", u uvodniku lista piše Jacques Amalric. ?LOVENIJA DELO 16. XI. 1999. Globalizacija kineskih boja "Potpisivanjem sporazuma sa SAD-om o ulasku u Svjetsku trgovačku organizaciju (WTO), NR Kina je ne samo osigurala članstvo u njoj, nego i pokazala da više ne može izbjegavati globalizaciju, bez obzira koliko bi mogla ugroziti kinesku političku i društvenu snagu. Te su odluke u Pekingu prihvaćene s teškoćama, dakako na najvišoj političkoj razini - toliko su se kolebali da su već počeli prijetiti otvoreni frakcijski sporovi, kakve tu ne pamte od smrti autora reforma Deng Xiaopinga. Sporazum o kojemu su pregovarali dugih 13 godina konačno su ipak potpisali, a dvojba se preselila na drugu stranu: hoće li uključivanjem azijske sile u WTO svijet udružen oko zamisli Adama Smitha promijeniti Kinu ili će globalizacija poprimiti kineske boje? Jedan od argumenata nekih zapadnih protivnika kineskog članstva u WTO-u bio je da se od države koja ni u svojoj kući ne poštuje vladavinu zakona, ne može očekivati drugo nego da će uključenje držati posve političkim bodom, a zatim s njim u džepu pokušati okrenuti pravila igre u toj organizaciji i nametnuti joj svoja pravila ponašanja, pri čemu će se oslanjati na privlačnost velikog tržišta i moralno-ideologijsku nedosljednost Zapada. Ne smijemo naime zaboraviti da su kineski vođe domaćoj konzervativnoj oporbi, koja se boji da će daljnje otvaranje tržišta osjetno ugroziti opstanak državnog sektora, obećali da će obveze koje su preuzeli potpisivanjem sporazuma idućih godina biti sve maglovitije i da više neće biti tako strogo određene. Dakako, radi se o konkretnim brojkama u vezi s nekim obvezama. Zapad je unatoč svemu već pobijedio u dva opcijska rata protiv Kine, a ujedno je stekao dovoljno iskustava u osvajanju djevičanskih tržišta, bez potrebe za topovnjačama. Na posljetku se dalekoazijska veličina sada svojom voljom približila svijetu - potez, možda, koji će ju dovesti do novog zamaha gospodarskih reforma, potez koji pokazuje da je konačni cilj uspostavljanje ne samo jake nego i suvremene Kine" - piše Zorana Baković. Ne dobiješ uvijek sve što hoćeš "Kad je Austrija onemogućila početak pregovora EU-a s pridruženim državama na području energetike, poručila je da u zamjenu za pristanak pridruženja Češke zahtijeva uvođenje dodatnih sigurnosnih mjera u nuklearnoj elektrani Temelin, strožih od onih koje je odobrilo povjerenstvo EU-a. Dva tjedna poslije u Bruxellesu je odustala od toga stajališta i potez kod kuće prikazala kao pobjedu, a mjerodavna je ministrica odgovorna za sigurnost korisnika, očito na vlastitu ruku, ponovila prijetnje Češkoj. Otprilike u isto vrijeme ponovila se priča na području prometa: ministar prometa rekao je da će Austrija vetom spriječiti pregovore o usklađivanju prometnog zakonodavstva ako ne dobije jamstva da će za vozače teretnjaka s europskog istoka uvesti sustav tako zvanih ekobodova. Prijetnja je opozvana još brže nego u slučaju energije. Ostalo je na obećanju da će se problemi dodatnog prometa iz novih članica obraditi prije njihovog pridruživanja. O prijetnjama vetom u tisku se piše da su u EU izazvale 'čuđenje' i 'smješkanje', jer ne zna se za što se to Austrija zauzima. Austrijski član povjerenstva Franz Fischler o taktici svoje države nema najbolje mišljenje. Rekao je da mu se blokiranje početka pregovora ne čini produktivnim, jer 'smisao pregovora je u tomu da se iznesu prigovori i dvojbe'. Unatoč brzim metamorfozama austrijske vanjske politike, u diplomatskim se krugovima najprije pomislilo na mogućnost da se radi o posljedici ojačane prosvjedne uloge austrijske slobodarske stranke. 'U EU državama je prilično teško objasniti da to nema nikakve veze s Haiderom', iznio je bečki 'Die Presse' mišljenje austrijskijh diplomata u Bruxellesu. Ako ne s njim, s kim onda ima posla? Tu mislimo na dokument koji je poslije svršetka austrijskoga predsjedanja EU-om nastao među diplomatima Unije u Beču. Nije bio namijenjen javnosti, no dijelovi su zbog indiskrecije objavljeni. Diplomati su držali da je način na koji je u drugoj polovici 1998. godine Austrija predsjedala EU-om, bio školski primjer kako 'mala država ne bi smjela djelovati'. Stajalište je bilo iznenađujuće, jer su djelatnosti posvećene utvrđivanju zamisli europskog udruživanja, u austrijskoj unutarnjoj politici imale povoljan odjek. Tako su kancelar Klima kao i ministar vanjskih poslova Schuessel bili na vrhuncu omiljenosti. Dvojbe o produbljivanju Unije i širenju prema Istoku bile su potisnute u stranu, jer se pokazalo da Austrija može ostvariti baš sve nacionalne interese ako je dovoljno odlučna i ako postupa kao velika. Europski diplomati su se prema Austriji odnosili kao prema 'maloj državi' i u svjetlu uzoraka ponašanja koje očekuju od takvih država, iako s osam milijuna stanovnika i statusom treće najbogatije države EU-a, dakako nije baš mala. Smisao prigovora pogađao je odnose između sredstava i ciljeva, traženje realistične uloge u zajednici petnaest država, gdje mnoge stvari velike države međusobno sklapaju, a u zamjenu - ako tako zahtijeva korist većine - podređuju zajednici svoje interese. Možda dakle veleposlanici nisu promašili kad su Austriji zamjerili što je prvo predsjedanje (pridružila se g. 1995.) shvatila kao prigodu za ostvarenje svih nacionalnih koristi. Godinu dana poslije zašla je naime u razdoblje prkošenja i napasti s ucjenama, a da se nije dovoljno osvrtala na prosjeke koji nastaju u EU. Druge države to očito ne odobravaju. Načelo djelovanja kompleksne naddržave posebne vrste je naime pregovaranje i opet pregovaranje. Ultimatumi nisu poželjni, jer ometaju pregovore. Čak i primadone koje sudjeluju od samog početka, sve si rjeđe priušte takvo plesanje izvan reda. Previše je zajedničkih interesa već na kocki. Austrijsko traženje korisne taktike za optimalno ostvarenje nacionalnih interesa male države može se stoga shvatiti kao širi školski primjer problematičnog upućivanja na konsenzusnu, pregovaračku prirodu EU-a i na njezinu nedvojbenu maksimu da - kako su pjevali Rolling Stonesi sedamdesetih godina - 'ne možeš uvijek dobiti sve što hoćeš'" - piše Mojca Drčar Murko. Što je Zapadnoeuropska unija (WEU) "Zapadnoeuropska unija (WEU) ambiciozn je projekt Europske unije da u okviru NATO-a bolje uklopi tako zvani obrambeni i sigurnosni identitet i tako djelomično izbjegne izvanredan američki utjecaj u NATO-u. Organizacija ima malo kraću povijest od sjevernoatlantskoga saveza - dok je potonji utemeljen 1949. godine, WEU je konačno oblikovan tek svibnja 1955. iako su dogovori o takvoj europskoj obrambenoj organizaciji započeli još prije utemeljenja NATO-a. Zapadnoeuropska unija je zapravo zaživjela tek dobra dva desetljeća kasnije, kad se u Europi počelo razmišljati o samostalnijoj obrambenoj politici. Čini se da je pri tomu ipak prevladalo ponajprije francusko stajalište da Europa mora najprije sama osigurati svoju sigurnost i izbjeći američko tutorstvo, no ta zamisao nikada nije pobijedila. Na jednoj su strani naime osobito Britanci stalno naglašavali presudnu američku ulogu i u obrani Europe (u tom okviru ograničene na EU), a i među članicama Zapadnoeuropske unije dugo su se godina raspirivali sukobi riječima o pravom sadržaju djelovanja WEU-a. To je pitanje postalo još osjetljivije kad su se za europsku obrambenu organizaciju počele zanimati i istočnoeuropske države - djelomično stoga što su držale da bi im to moglo značiti prečac u NATO, a i stoga što je to bila nekakva posredna ulaznica u Europsku uniju. Sjetimo se kako je nestrpljivo prije nekoliko godina Slovenija čekala poziv da se uključi u WEU kao pridružena partnerica. Morala je pričekati potpisivanje europskog (pridružbenog) sporazuma s unijom i još istoga su joj mjeseca taj status priznali i u WEU. Sada je u WEU povezana 21 država koje su ujedno članice EU-a ili NATO-a (ili obaju) i sedam srednjoeuropskih i istočnoeuropskih država. Organizacija ima glavnu ulogu u odnosima između EU-a i NATO-a. Važniju joj ulogu ponajprije daju zadnji ključni dokumenti unije - maastrichtski i amsterdamski sporazumi odnosno njima dodane posebne deklaracije o WEU, dok se o njezinu humanitarnom i sigurnosnom radu govorilo u Petersbergu kraj Bonna već 1992. U tom okviru se naime razvija europski sigurnosni i obrambeni identitet (ESDI). Značenje WEU-a može se najjednostavnije opisati riječima da je jedna organizacija koja je osposobljena i spremna voditi 'europske' vojne akcije na humanitarnom području i surađivati u mirovnim akcijama (peacekeeping) i sprječavanju sukoba. Iz zadnjih su godina poznati napose njezin nadzor pomorskog embaga potiv SRJ na Jadranskom moru i na Dunavu te 'europska uprava' u Mostaru. Za neke akcije WEU naime može po posebnom dogovoru uporabiti i NATO- ovu 'opremu i sposobnosti', i to osobito za smirivanje raznih sukoba u Europi. Već je saveznička akcija na Kosovu odnosno protiv SRJ potvrdila da Zapadnoeuropska unija još nije sposobna za samostalne akcije većeg opsega - još se mora oslanjati na presudnu američku pomoć. Europske članice NATO-a (sve su uključene i u WEU, Francuska možda najgorljivije), za to nemaju dovoljno naoružanja ni primjerenu logističku potporu" - piše Stojan Žitko. SRBIJA POLITIKA-EKSPRES 16. XI. 1999. Drašković ide na noge agresoru "Po svoj prilici, reprezentativnu momčad izdaje srpskoga naroda na sastanku OESS-a u Istanbulu pojačat će Vuk Drašković. Tako će Drašković, uz Zorana Đinđića i Mila Đukanovića, sačinjavati vazalni trio koji ide na poklonjenje agresoru. Idu po direktive, na uobičajenu dozu poniznosti i servilnosti (...) Provjereni dvojac političke prostitucije Đinđić-Đukanović dobio je ozbiljno pojačanje u Vuku Draškoviću, pa makar to bilo i silom stranih gazda iznuđeno. (...) Valja priznati da je ovakvo otvoreno političko pristupanje petokolonaškom kolu, čin se, teško palo gospodinu Draškoviću. Jest da se on vječito lomio kojemu političkom stadu da se prikloni, ali sada su ga gazde NATO-a natjerali na izbor - ili izdaja i sve što ide uz izdaju ili Haag i luksuzni zatvor iz koga se živ ne izlazi. Zato tolika halabuka oko pretvaranja prometne nesreće u politički atentat, toliko vike da se prije istrage proglasi živim svecem navodnoga političkog nasilja i da kao nedodirljivi mučenik odmaršira u svijet izdaje. Vječiti politički gubitnik i daroviti velemajstor za političke autogolove opet je promašio pravu stranu." DANAS 16. XI. 1999. Princ za republiku "Upravo završeni Svetoandrejski sabor Srba iz dijaspore i demokratske oporbe u Srbiji(...) počeo je u znaku ofenzivnog optimizma, na polovici se sudario s novim izdanjem 'stare nesloge', da bi se, na kraju, pokazalo makar deklarativno jedinstvo o kompromisnom dokumentu. (...)Nijedan uvjet dijaspore (ni monarhija pod svaku cijenu, ni pomoć uz krute zahtjeve) nije zaoštren do razine prekida komunikacije s maticom, niti je srpska oporba razbuktala svoje podjele pred strahom od postavljenih uvjeta. Jer najvažniji je bio prihvatljiv svima, a vjerojatno i građanima: nikakvu pomoć neće zasluživati oni koji prave kompromise s vlašću. Pokroviteljstvo Aleksandra Karađorđevića nad skupom, čini se s pravom, nitko na kraju nije doživio kao 'bauk monarhije'. Možda i zbog toga što se (...) on tijekom skupa ponašao kao veći republikanac i demokrat od monarhista iz oporbe, a naročito onih koji sebe u budućnosti vide kao 'veličanstva'." "Izvanredno stanje" u Hrvatskoj "(...) S obzirom na neizvjestan Tuđmanov oporavak, slobodno se može utvrditi da se Hrvatska već nalazi u svojevrsnom 'izvanrednom stanju'. Naime, hrvatski je sistem predsjednički, te koncentracija gotovo svih bitnih funkcija u jednom čovjeku, predsjedniku, otvara niz pitanja na koje se odgovori ne mogu naći u Ustavu. (...) HDZ je uočljivo uspaničen, bez obzira na optimistične izjave o Tuđmanu kao svom adutu i nosiocu izborne liste. (...) Nisu samo 'unutarnji' problemi protiv normalnosti Hrvatske u ovom trenutku. Tu je i sukob sa EU koja je nedavno hrvatskim vlastima uputila vrlo oštar demarš sa zamjerkama, od datuma izbora (...) do izbornog zakona.(...) Na sve se nadovezala i oštra Carla del Ponte, haška tužiteljica, koja je zbog odbijanja suradnje s Haaškim sudom (...) Hrvatsku prijavila Vijeću sigurnosti i time učinila da sankcije postanu hrvatska vjerojatna i vrlo bliska budućnost". POLITIKA 16. XI. 1999. Tuđmanov politički testament "(..) Kako stvari stoje, a takvo je i ovdje već opće uvjerenje, Hrvatska će uskoro morati birati i novog predsjednika Republike, što je posebno važno, s obzirom na činjenicu da je u njegovim rukama koncentrirana i najveća vlast u RH. Na tu temu današnji zagrebački 'Večernji list' (...) privukao je veliku pažnju tvrdnjom (...) da je uoči odlaska u bolnicu (...) predsjednik Tuđman ostavio kovertu s pisanom izjavom kojom određuje da ga za vrijeme odsutnosti na čelu stranke zamjenjuje potpredsjednica HDZ-a i Vlade RH Ljerka Mintas- Hodak..."