US 13. - 14. XI. IHT LEWIS

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 13./14. XI. 1999. Rusija riskira samouništenje, u ovom nerazumnom ratu Flora Lewis javlja se iz Stockholma: "Ruski ministar vanjskih poslova Igor Ivanov odrješito je rekao 's Rusijom ne treba upotrebljavati oštar ton', osporavajući pritužbe o 'humanitarnoj katastrofi' u Čečeniji. 'To je banalan scenarij koji se primjenjivao i na Balkanu', rekao je on. (...) No cinična ruska uporaba savezničkog bombardiranja Srbije za opravdavanje napada na Čečeniju obija im se o glavu. Suverenitet se više ne prihvaća kao izlika za ubijanje civila. Javni se bijes gomila, i to se ne može zanemariti. Drugi čečenski rat, za razliku od prvog, u Rusiji je zasad opće popularan, zbog terorističkog bombardiranja u ruskim gradovima i raširenih predrasuda prema crnomanjastim muslimanskim Čečenima. Oni su postali poznati po otmicama i razbojništvu. Generalisimusi su ovaj krug rata otvorili napadom na susjedni Dagestan, objavljujući svoj cilj uspostave neovisne države Sjeverni Kavkaz. I premijer Vladimir Putin i, prema ministru obrane, predsjednik Boris Jeljcin, u potpunosti podupiru ruske oružane snage čiji dužnosnici smatraju da se moraju riješiti Čečenije kako bi izbrisali svoj ponižavajući poraz prije tri godine. Generali govore o masovnim ostavkama, pa čak i o građanskom ratu, umiješaju li se političari. To je zloslutna nova odlika raspada ruske vlasti, nakon tradicije da se vojska ne miješa u politiku. Rusija sada, deset godina nakon pada Berlinskoga zida, ulijeva strah zbog nemira i nerazboritosti u svojoj slabosti. To je postalo očito na stockholmskoj konferenciji zemalja baltičkog ruba, održanoj prošloga tjedna. Rusi su bili pozvani, ali pojavila su se samo dvojica dužnosnika nižeg ranga, iako su druge zemlje slale premijere i ministre vanjskih poslova. Kad je švedski neutralac požalio zbog činjenice da se baltičke države tako gorljivo žele priključiti NATO-u, premijer Estonije Mart Siimann odgovorio je: 'Ako vas dvjesto godina nisu napali, možete članstvo u NATO-u držati besmislenim. No s našim bi iskustvom to bilo apsurdno.' Žestina moskovskoga rata u Čečeniji, gdje su očito svi, uključujući i djecu, na meti kao 'teroristi', i odbijanje poziva na pregovore koji je uputio predsjednik Aslan Maškadov, izazivaju pitanja o sposobnosti prosuđivanja u Moskvi. Kao što je njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer prilično suzdržano rekao, to će ojačati islamske skupine i stvoriti više problema nego rješenja. Kavkaz je daleko od Baltika, no nerazumnost Moskve mogla bi se preliti u bilo kojem smjeru, a Moskva je blizu. Grigorij Javlinski, vođa reformističke stranke Jabuka u ruskoj Dumi, uputio je prvi ruski zahtjev za zaustavljanje bombardiranja, upozoravajući na 'široki gerilski rat u zimi'. On je rusku strategiju nazvao 'nejasnom', rekavši da 'sve to vodi ozbiljnoj političkoj destabilizaciji'. I zaista je tako. To će možda biti prekretnica u ruskom postkomunističkom razvoju, možda će donijeti gubitak bitke za demokraciju, kaos i konačnu vojnu vladavinu. To je razlog zbog kojega zapadne vlade toliko oklijevaju s reakcijom, iako je sve više i više otvorenih poziva da se ukine zapadna gospodarska pomoć. (...) Nije donesen zaključak o tome što Rusija zaista želi - biti dobrodošao, ugledan partner u globaliziranom svijetu ili odlučan, iako oslabljen, protivnik koji izaziva strah. Bez obzira na zahtjeve, u ujedinjenoj Europi neće biti mjesta za Rusiju koja razara Čečeniju i sprječava dolazak međunarodne pomoći izbjeglicama koje stvara. Već je bilo prijedloga da se Rusija izbaci iz Vijeća Europe zbog kršenja ljudskih prava. Postoje razlozi za akciju prisile, no ne i praktična, djelotvorna sredstva. To nije razlog za šutnju. U najmanju ruku, Rusima (posebno političarima, oligarsima, intelektualcima, časnicima) treba jasno i glasno reći da riskiraju gubitak prosperitetne i mirne budućnosti. To nije ni u čijem interesu, i zasigurno nije u interesu Zapada. No na Rusiji je da se odupre poticaju za samouništenjem."