ŠV 13.XI.NZZ:SRB. I HRV.TEK NA POČETKU

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 13. XI. 1999. Izgubljeno desetljeće za Jugoslaviju "Deset godina nakon završetka komunističke vladavine u istočnom dijelu srednje Europe Jugoslavija je udaljenija od Europe nego ikad dosad. Oslobađajuća 1989., 'godina čuda', koja je na istoku otvorila granice, mimoišla je Srbiju i ostale dijelove nekadašnje Jugoslavije bez ikakvoga traga. Nacionalistički vođe uspostavili su autoritarne sustave vladanja - koji su prema vanjskom svijetu bili legitimirani izborima. U razdoblju u kojemu su se vlade istočnog dijela srednje Europe živahno posvećivale izgradnji pravne države, socijalisti u Beogradu tražili su obnovu komunizma. Godina preokreta u istočnom dijelu Europe nije multinacionalnoj državi na Balkanu donijela slobodu, demokraciju i prosperitet, nego rat, patnju, razaranje, siromaštvo i izolaciju. Pritom valja napomenuti da su u toj zemlji - tako se bar činilo - bile stvorene bolje pretpostavke nego u ostalim zemljama istočne Europe. Ljudi iza željeznoga zastora sa zavišću su gledali na građane Jugoslavije, koji su uživali više slobode i bolji životni standard. No, već potkraj osamdesetih godina sve se jasnije nazirao raspad zemlje. Hrvat Marković, zadnji premijer jedinstvene jugoslavenske države, nije uspio gospodarskim reformama sačuvati jedinstvo države. Politička vlast već je odavno bila u rukama vođa republika, koje su slijedile vlastite interese. Stoga nije provedena demokratizacija u cijeloj zemlji, kao ni političke reforme, koje bi obuhvatile cijelu Jugoslaviju. U Beogradu i Zagrebu već se probudio nacionalizam, prodirući svim snagama na površinu. Tako je kob krenula svojim tijekom. Dok je u zemljama istočnoga bloka, ovisnim o Sovjetskom Savezu, nacionalizam postao pokretačkom snagom u procesu svrgavanja komunističkih režima, srpske vođe same su ga potpirile kako bi legitimirao i učvrstio njihovu vlast. Srbija nije jedina zemlja u istočnom dijelu srednje Europe i na Balkanu, u kojoj još nije došlo do smjene na vlasti. U Hrvatskoj se, doduše, dogodio nagli prijelaz; komunisti su izgubili prve slobodne izbore u proljeće 1990., ali novo nacionalno-hrvatsko vodstvo preuzelo je stare metode vladanja. I nakon nestanka srpske prijetnje i završetka ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ta zemlja pod autoritarnom Tuđmanovom vladavinom ima problema s demokracijom. Doduše, u Srbiji - baš kao i u Hrvatskoj - formalno postoji višestranački sustav, skupština s dva doma, podjela vlasti, utemeljena ustavom, oporba kao i demokratske institucije. Održani su i izbori na svim razinama. Ipak, puno je toga ostalo tek pukom fasadom. U objema zemljama stvarna vlast nalazi se u rukama predsjednika, vladajuća stranka tijesno je prepletena s privredom i dominira u državnim tijelima. Za razliku od istočnoga dijela srednje Europe, preokret uoči raspada Jugoslavije bio je i u Srbiji i u Hrvatskoj obilježen nacionalnim predznakom. Zagreb je težio neovisnoj hrvatskoj nacionalnoj državi. Tom je cilju sve bilo podređeno. Demokratizacija je poistovjećena s nacionalnim oslobađanjem od srpske prevlasti. Beograd se pak žestoko suprotstavio podjeli Srbije na tri dijela (na užu Srbiju i dvije autonomne pokrajine - Vojvodinu i Kosovo), uloživši maksimalne napore u obnovu navodno izgubljenog teritorijalnog jedinstva. Nacionalni ciljevi Hrvata i Srba bili su nepomirljivi. Njihov sudar u etnički miješanoj Bosni donio je rat i protjerivanje. U Srbiji se Milošević spretnim šahovskim potezom postavio na čelo vala nezadovoljstva koje je sam potpirio. Bilo je to vrijeme takozvane antibirokratske revolucije u drugoj polovici osamdesetih godina - režiranih masovnih marševa. Tako je stvoren dojam da je Milošević reformator, što je dugotrajno blokiralo oporbu. Dok su se mnogi Srbi uljuljali u lažno uvjerenje da sudjeluju u početku novog razdoblja i u revoluciji, Milošević je samo želio svrgavanjem vojvođanskog, kosovskog i crnogorskog vodstva promijeniti odnos snaga u jugoslavenskoj federaciji u svoju korist i učvrstiti svoju vlast. Otada se Srbija gotovo neprekidno nalazi u blokirajućem stanju nacionalne mobilizacije protiv vanjskih i unutarnjih neprijatelja. Vodstvo je izmamilo Srbe na ulice nacionalističkim parolama. Srpski nacionalizam lažno je prikazan kao napredna pojava. U to vrijeme gotovo nitko nije kritizirao sustav ili metode vlastodržaca. Tuđman je u Hrvatskoj slavljen kao osloboditelj, a Milošević u Srbiji kao spasitelj srpske nacije, koji će zemlji vratiti 'nacionalnu čast'. U svojoj nacionalističkoj zaslijepljenosti srpski intelektualci, za vladavine komunizma smatrani disidentima, postali su ljestvama za uspon na vlast čovjeka koji je gurnuo zemlju u ponor. Umjerene snage nisu imale nikakvih izgleda u odmjeravanju snaga s nacionalističkim vrtlogom. Dok je drugdje vladavina komunista proglašena odgovornom za gospodarske i političke probleme, vlastodršci u Srbiji - a s njima i velik dio duhovne elite - smatrao je da je uzrok jugoslavenske krize isključivo ustav iz 1974. g., koji je dao veću ulogu republikama i faktički osigurao autonomnim pokrajinama pravo veta na saveznoj razini. Konfederalizacija je u to vrijeme tumačena kao spuštanje Srbije u podređen položaj i kao poniženje. Najvažniji cilj bilo je otklanjanje 'nacionalne sramote'. Kao ideološka osnova poslužio je krut nacionalni program, preuzet iz 19. stoljeća gotovo bez ikakvih promjena. Uvid u način razmišljanja srpske inteligencije u tom razdoblju pruža Memorandum Srpske akademije znanosti i umjetnosti iz 1986. U tom dokumentu, koji je nacionalističkim političarima poslužio kao duhovni leitmotiv, očitovano je s jedne strane žaljenje zbog manjka demokracije, ali krivac za taj nedostatak nije pronađen u komunističkoj partiji nego samo u navodnoj političkoj, privrednoj i nacionalnoj diskriminaciji Srba. Liberalne ideje neraskidivo su se vezale s nacionalističkim težnjama. No, demokracija i uskogrudni nacionalizam međusobno su nespojivi. Etnička definicija nacije u vezi s centralističkim tumačenjem države, uvriježenim na Balkanu, morala je uroditi kobnim posljedicama. Kada se preobrazba jugoslavenske federacije u centralističku državu pod srpskom prevlašću nasukala na otpor jugoslavenskih republika te kada su Srbi izvan Srbije nakon raspada države postali manjinom u novoj državi koja je u većini slučajeva prema njima zauzimala neprijateljski stav, srpsko nacionalno pitanje ponovno je aktualizirano u svoj svojoj oštrini. Vodstvo u Beogradu tražilo je rješenje u državi koja bi po mogućnosti obuhvatila sva područja nastanjena Srbima. One pak koji su, za razliku od službene doktrine, željeli da Srbi - u Srbiji ili izvan nje - žive u demokratskoj državi propaganda je žigosala kao izdajnike. Sasvim opravdano nacionalno pitanje postavljeno je primarno u smislu državno-teritorijalnog ujedinjenja. Takav pristup onemogućio je bilo kakvu istinsku demokratizaciju. Slovenija nije imala neriješenih nacionalnih pitanja. Uspjela se odvojiti od Jugoslavije i usredotočiti sve svoje snage na gospodarsko i političko preustrojstvo. Srbija je veliki gubitnik deseljeća demokratskog preokreta u bivšim komunističkim zemljama na istoku, nesumnjivo obilježenih i otrježnjenjem, razočaranjima i političkim i privrednim porazima. Dok je u istočnom dijelu srednje Europe sjećanje na preokret već izblijedilo, a zemlje su na mukotrpnom putu u Europsku uniju, deset godina nakon sloma komunizma, Srbiji - a do određenog stupnja i Hrvatskoj - revolucija tek predstoji. Valja se nadati da će proteći u znaku mira", napominje na kraju komentara Cyrill Stieger.