YU 12. - 14. XI. SRPSKI TISAK

SRBIJA POLITIKA 14. XI. 1999. Krah strategije destabilizacije Jugoslavije "Što se to događa po Europi? Trebamo li protrljati oči i prekrižiti se zbog iznenadne i uočljive pojave: više utjecajnih listova u Londonu, u Parizu, po Njemačkoj, u Nizozemskoj ovih dana napokon objavljuju kako se uoči i za vrijeme 'bombaške kampanje' NATO-a na Jugoslaviju manipuliralo brojkama. Pozivajući se na različite izvore, pa i na nalaze istražitelja Haaškoga suda, priopćuju kako nije bilo masovnih zločina nad Albancima i da nema dokaza o masovnim grobnicama. Dolazi li to i vrijeme kad će u Zapadnoj Europi biti skinuta anatema sa srpskog naroda. Ne! Europa je još u fazi lutanja. (...) Stajući uz bok Americi, EU je došao u paradoksalnu situaciju svoga - samorazaranja, i to ne samo u gospodarskoj infrastrukturi nego i u moralnom, kulturnom, političkom pa i sigurnosnom pogledu, jer gospodarske i političke posljedice agresije NATO-a trpi bar pola Europe. Ali, svršetak postavljanja zahtjeva Washingtona Europskoj uniji se ne vidi! (...) Za nepristrane analitičare jasno je da marionetske vlade, europski premijeri, predsjednici i ministri toga kova, gube pozicije kod svojih naroda. Moć manipulacija i laži ipak ima svoj rok trajanja. Znaju u Europi vrlo dobro i tko je Thaci i tko su njegovi teroristi, i da su albanski narkodileri preuzeli primat - trujući europsku djecu. Nije li upravo u pozadini spomenutih 'otkrića' zapadnoeuropskih medija o razmjerima plasiranih laži o zbivanjima na Balkanu rezultat naraslog nezadovoljstva krupnog europskoga kapitala zbog smanjene mogućnosti suradnje sa zemljama jugoistočne Europe i posebno s Jugoslavijom, koja je krenula u grandioznu obnovu. Ali, u centrali EU i dalje tjeraju svoje u smjeru destabilizacije Srbije i SRJ, iako to ne daje rezultate. Oni ne poznaju stvarno raspoloženje i opredjeljenje u našoj zemlji, kao i njezine mogućnosti obrane i zaštite.(...) Dok traje to vrzino kolo, trebalo bi da ne izgube iz vida, ti čimbenici sa Zapada, da svojom politikom ovdje u Srbiji i Jugoslaviji, ali i još ponegdje na Balkanu, postižu sve suprotno (grčki 'doček' Clintonu). A neka imaju u vidu, posebno, da naš narod neće, niti može zaboraviti sve zločine koji su mu naneseni, služeći se obmanama, lažima i bombama. Krivci za nedjela su poznati i oni znaju što su uradili, kao što dobro znaju da izbijaju na vidjelo i svi zločini i genocid nad Srbima na Kosovu i Metohiji, pod okriljem UNMIK-a i Kfora. EU bi morala izvuči ne samo pouke iz svega što se dogodilo, nego se iz svojih lutanja što prije izvuči, tako što će ovoga puta poslušati glas svoje vlastite javnosti. Proizvodnja laži, kako se vidi, ipak ima svoj ograničeni rok trajanja, a i očit je krah destabilizacije Jugoslavije". DANAS 13./14.11. Desimir Tošić, publicist, potpredsjednik Demokratskog centra - intervju "(...)- Smatram da Srbi nisu najveći krivci za raspad. Postojale su sile koje su snažno djelovale u tom smjeru, posebno u Hrvatskoj. I to je, možda, bilo nemoguće zaustaviti. Ono što se moglo zaustaviti jednom državničkom politikom u Srbiji jest da se izbjegne vojnički sukob. Međutim, ovdje je megalomanija, koja je inače veoma bliska našem društvu, bila snažna - da ćemo napraviti četiri srpske države, ako ne jednu jedinstvenu. To je bila računica potpuno izvan stvarnosti, gola fantastika. Narod je imao mnogo oružja i bila je prisutna psihologija nasilja. Nasilje je uzimano kao prvo i najvažnije sredstvo za rješavanje političkih problema. Potrebna je katarza ovom društvu, da se izvuče iz sadašnjeg neznanja i mitomanije, da shvati da je borba protiv svijeta borba protiv stvarnosti..." POLITIKA-EKSPRES 12. XI. 1999. Gdje su NATO-ovi novci? "Najnovije, javno iznesene činjenice potvrđuju ono što je i prije bilo vidljivo, da je u američkoj centrali međunarodne politike sile bilo planirano da 'unutarnje' poslove povodom agresije NATO-a na Jugoslaviju i Srbiju, u okviru Jugoslavije 'odradi' crnogorski režim Mila Đukanovića, a u okviru Srbije 'povjerenje' je iskazano tzv. Savezu za promjene. Dakle, u jeku bombardiranja Srbije, kako je objavljeno, SAD su 'reformističkom' i, kao što znamo, kolaboracionističkom crnogorskom režimu, 12. travnja ove godine, dale 'pomoć' od 10 milijuna dolara, između ostalog, kako je obrazloženo, za potporu ljudskim pravima na Kosovu! Odnosno, za potporu bombardiranju! Sada, pet mjeseci poslije te Đukanovićeve 'potpore', postalo je jasno da je to, zapravo, bila samo 'akontacija', jer je kolovođa agresije na Srbiju Madeleine Albright, slavodobitno i javno priopćila da se (valjda za primjerno vladanje) Đukanoviću dodjeljuje još 40 milijuna dolara. To je 'potpora', naravno, za hrabru kolaboraciju tijekom agresije, za neprekidno ocrnjivanje i napadanje Srbije za sve i svašta, ali i za monetarno odcjepljenje Crne Gore.(...) Odmah sutradan po dobivanju dolarske 'pomoći' Srbiji je definitivno zaprijećeno da će u Crnoj Gori 'biti referendum u svakom slučaju'. Naravno, o odcepljenju od Srbije i izlasku iz Jugoslavije. To Amerika, očito smatra 'pravom' prijetnjom za Srbiju i odličnom prigodom da šiptarske teroriste na najbezbolniji način 'časte srpskom zemljom Kosovom i Metohijom, koja bi, s 'nestankom' Jugoslavije, automatski bila 'odcijepljena'.(...) Beogradska, međutim, 'američka' oporba, tzv. Savez za promjene, 'nevladine' udruge, neki 'slobodni' mediji i tome slični, od kojih su se neki (...) također ovih dana grupno 'portretirali' sa šeficom Albright, našli su se u 'nebranu grožđu' kad je ona priopćila da im je 'samo od srpnja naovamo' dala čak 11,8 milijuna dolara. Svi odjednom 'pojma nemaju', 'nikad čuli' itd..." GLAS JAVNOSTI 12. XI. 1999. Svi Srbi u jednom autobusu "(...) najgore prolaze Beograđani. Naročito oni koji imaju nesreću da žive na periferiji. Uvijek iznova pomičući granice ljudske izdržljivosti, oni se svakodnevno guraju u zagušljivim utrobama uglavnom privatnih gradskih autobusa. (...) Beograđani uzdišu, hukću i uglavnom šute. 'Sredina, malo naprijed!', rečenica je na čiji spomen najveći dio ovdašnje populacije reagira alergijski. A upravo tom rečenicom počinje i svakodnevno putešestvije Vašega reportera. Već spomenuto: od Sajma do Železnika iliti deset kilometara za nešto više od sat i pol. Pod uvjetom da se 'osamdesetosmica' negdje na pola puta ne pokvari. (...)- U vrijeme kad je vladao onaj 'mrski ustaša' Ante Marković, bus je u Železnik išao na svakih deset minuta. A imao sam, bre, i za taksi. Eto što doživjesmo. Na kraju će izgleda biti po onoj 'svi Srbi u jednom autobusu'- stiješnjen na ulaznim vratima na sav glas uzdiše razbarušeni 'jugonostalgičar'..."