NJ 10.XI.-SZ-TREĆI KOLOSJEK

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 10. XI. 1999. Treći kolosijek "Socijaldemokrati imaju u Europi većinu, ali nemaju oblikovanu većinu. Prije godinu dana, poslije promjene vlade u Bonnu, neki su sanjali o 'lijevoj Europi'. To je odavno prošlo. Prevelike su razlike između francuskih socijalista i New Laboura u Velikoj Britaniji, a da se i ne govori o raskolima unutar SPD-a koji si je za vrijeme svoje kratke vladavine već dopustio primjernu promjenu po načelu uradi sam. Parole o 'novoj sredini' ili 'trećem putu' tako su neobvezatne kao i predodžbe koje se iza toga skrivaju. Kongres Socijalističke internacionale u Parizu manifestirao je probleme identiteta socijalista i socijaldemokrata na Starom Kontinentu. U biti se radilo uvijek o ispravnom postupku s gospodarstvom, točnije: o tomu kakvu ulogu u njemu mora imati tržište. Izaslanici su usvojili 'Parišku izjavu' u kojoj se zalažu za 'socijalnu dimenziju' globalizacije. Francuski je premijer Lionel Jospin na klasičan način formulirao socijaldemokratski problem: tržište je 'instrument koji je važan i djelotvoran, ali nije više doli instrument'. Tržište se mora regulirati i 'staviti u službu zajednice'. Uvijek kad se socijaldemokrati bave svojim identitetom, zapnu na temi tržište i država. Socijalizam je u svojim početcima na početku XIX. stoljeća bio proizvod građanske revolucije i prosvjed protiv njezinih ekonomskih rezultata. Radnički pokret borio se za slobodu i istodobno se bunio protiv nejednakosti koju donosi sloboda. Rani socijalisti, a kasnije Karl Marx, htjeli su jednostavno ukinuti tržište i nadomjestiti ga planskim gospodarstvom, kooperacijom ili nečim sličnim. Slobodarski je socijalizam - u Saveznoj Republici obilježen Godesbergerovim programom SPD-a - prihvatio tržište u načelu, ali ga je pokušao obuzdati državnom intervencijom. Sada, budući da je taj uzorak - među ostalim i zbog državnih dugova - dostigao svoje granice, postavlja se pitanje što treba sređivati o tržištu a što ne. Socijaldemokrati su u Europi postigli većinu u trenutku kad globalna tržišta iz temelja mijenjaju nacionalna društva. Tržišno upravljanje prodire na područja na koja do prije nekoliko godina nitko još nije mislio: telekomunikacije, elektrika. Pod pritiskom tržišta kapitala poduzeća se raskoljuju i sama postaju tržištima. Razvitak izaziva strah da bi država, dakle demokratski izabrani političari, mogli izgubiti sve kompetencije oblikovanja. Oduzeti tržištima 'socijalnu komponentu', dakle njihove rezultate korigirati u duhu gubitnika utakmice, bilo bi stoga sve teže. Jospinova kompromisna formula ostavlja otvorenima mnoga tumačenja. Da je tržište samo 'instrument', ne može se poreći, ali je trivijalno. Sve su ustanove na posljetku nekako nastale kao instrumenti za postizanje nadređenih ciljeva. Problematična je formula, jer dopušta zaključak da bi društva po želji mogla tržištima upravljati ili ne - kako se političarima upravo svidi. To je u prošlosti bio glavni problem radničkih stranaka: uvijek su ponovno previđale funkciju tržišta u stvaranju slobode i blagostanja. Tržišta kao kulturni proizvodi doista trebaju stvaralački okvir - što danas previđaju mnogi tržišni radikali. No taj okvir treba osigurati funkciju tržišta a ne ju ometati. Često su lijeve vlade došle u teškoće jer su oholo previđale signale tržišta ili su prebrzo tražile zakazivanje tržišta. Ako socijaldemokrati danas uče precizno govoriti o tržištima, u buduće će im biti lakše ne ponoviti takve pogrješke" - piše Nikolaus Piper.