NJ 6.XI.WELT:LJUDSKA PRAVA-REALPOLITIKA

NJEMAČKA DIE WELT 6. XI. 1999. Došašće ljudskih prava? "Nikada nije bio fundamentalist kada se radilo o ljudskim pravima - to je jedan od razloga zašto se Gerhard Schroeder vjerojatno nije osjećao neugodno u Kini. Ljubitelj automobila, koji na svojoj odjeći još nosi tragove materijalizma iz doba studija prava, vjerojatno je dijelio sa svojim kineskim domaćinima sklonost stajalištu da je osnova jako važna, a nadogradnja relativno nevažna. Schroeder vjerojatno smatra da su montažne trake atraktivnije od deklaracija o ljudskim pravima. No, je li kancelar bio ravnodušan prema obvezujućem europskom humanističkom naslijeđu? Ponio se realno i sasvim u tradiciji dosadašnjih njemačkih vlada. Promjena kroz trgovinu - kancelar je toj staroj čarobnoj formuli dao novu dimenziju. Izostavio je patos, govorio minimalistički o pravnoj državi - koja je, doduše, nedjeljiva, istaknuo je - i istaknuo sasvim neodređeno da sloboda privrede treba imati svoj pandan negdje drugje - zapravo posvuda. Čovjek može ostati kod kuće. No, kada putuje u Kinu, ne može se prikazati u dobrom svjetlu. Naša ideja o građanskom društvu odbija se od nadmoćne stvarnosti velikog carstva u kojem liberalizam nije čak ni sićušna biljčica. Schroedera se danas može kritizirati kao što se donedavno kritiziralo Kohla. No, može se i istaknuti da su obojica na svoj način pokušala u Kini upozoriti na ne samo materijalnu privlačnost Zapada. Stvarni problem crveno-zelene politike u sferi ljudskih prava krije se negdje drugdje. Naime, ta je politika - kao i ona svih ljevičarskih vlada u Europi - izložena naglom procesu gubitka iluzija. Kako je ambiciozno, velikodušno i glasno sve počelo! Tvrdilo se da nakon 16 godina sudioništva s diktatorima ovoga svijeta napokon počinje razdoblje u kojem će ljudska prava biti prioritet. No, tko želi odgovorno govoriti o ljudskim pravima, mora bezuvjetno priznati načelnu dilemu. Naime, s jedne su strane ljudska prava univerzalistička, vrijede uvijek i svuda. S druge pak strane veliki dio svijeta nije tako ustrojen da bi taj univerzalizam mogao odnijeti pobjedu. U pitanju ljudskih prava valja biti i jedno i drugo - neumoljiv i fleksibilan, fundamentalistički i realpolitički nastrojen - prvo je posve beznačajno bez onog drugog. Zbog svoje povijesno dobro utemeljene antropološke skepse konzervativna politika nema uzvišenu predodžbu o čovjekovim moralnim sposobnostima. Iz tog razloga a i zato što stabilnost smatra visokom vrijednošću ta je politika katkad sklona previše tihim nastupima u pitanjima ljudskih prava. Ljevičarska je pak politika zbog svoje optimistične vjere u napredak sklona naglašenim utopijskim predodžbama koje redovno padaju na ispitu stvarnosti, završavajući povremeno i u političkom nihilizmu. Razmotrimo li ih obje, opisane politike opisuju dilemu koju nikad nije moguće potpuno izbjeći. Zato CDU/CSU ne bi trebali previše oštro kritizirati realnu manjkavost crveno-zelene politike u sferi ljudskih prava. Crveno- zelena koalicija trebala bi se pak spustiti na zemlju i priznati da ni djelovanje aktualne vlade ne označava početak došašća ljudskih prava. Naime, u stvarnosti se javljaju brojna proturječja. Primjerice, Pinochetovo uhićenje u Londonu oduševljeno su pozdravili njemački političari koji su dobro znali da ih taj slučaj nikada neće doticati. Kada su ti isti političari mogli uhvatiti Oecalana, nonšalantno su odustali od izvršenja zapovijedi o uhićenju (...) U slučaju Kosova Nijemci su (...) ustrajali na nedjeljivosti ljudskih prava i ni u kom slučaju nisu bili spremni tolerirati protjerivanje i istrebljenje. U slučaju Čečenije, gdje se danas događa upravo to, njemački političari, doduše, očituju protivljenje, ali naglašavaju - diplomatskim rječnikom - da su im ruke vezane. Riječ je o ružnom plesu po žici. No, razlog takvog ponašanje nije sposobnost ili nesposobnost njemačke vlade već sama priroda stvari (...)", napominje Thomas Schmid na kraju uvodnika.