US 4. XI NYT SAFIRE

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 4. XI. 1999. Opasne posljedice "Neki je dan bivši čovjek KGB-a, inače ruski premijer mjeseca, u Oslu predao pismo predsjednika Jeljcina predsjedniku Clintonu: 'Dragi Bill', rekli su mi da je naslovljeno, 'želio bih podijeliti s tobom, u povjerenju i krajnje otvoreno' - i zatim glasnogovornik Kremlja otkriva značaj pisma: nastave li Sjedinjene Države graditi bilo kakvu obranu svog teritorija protiv nuklearnih raketa, 'to će imati iznimno opasne posljedice za čitav proces nadzora oružja'. Ta prijetnja je nevolja za Clintona. On je silno svjestan dvojbe s kojom će se njegov nasljednik vjerojatno suočiti: Lupeška država napada svog susjeda i ugrozi neki vitalni američki interes. Američki predsjednik dovodi u borbenu gotovost napadačku silu zbog zaustavljanja agresije. Diktator odgovara prijetnjom da će ispaliti nuklearnu raketu na New York. Taj se američki predsjednik obraća direktoru obavještajne službe, koji kaže: 'Ta država možda ima neiskušana nuklearna sredstva. Znamo da je ukrala međukontinentalnu raketu. Izgledi su 50:50 da je riječ o blefu. Naravno, budući da poštujemo antibalistički raketni dogovor iz 1972., nemamo obranu protiv takve rakete.' Što ćete odlučiti, predsjedniče? Hoćete li proglasiti da se radi o blefu i smiono braniti naše interese u inozemstvu, uz rizik gubitka američkoga grada? Ili ćete mudro ustuknuti i okriviti Billa Clintona zbog njegove baštine - ostavljanja ovog grada nezaštićenim pred njegovim novim neprijateljima? To nije roman niti filmski scenarij. Dok države poput Iraka, Irana, Sudana i Južne Koreje razvijaju tehnologiju terora, i dok novcem dobro opskrbljene terorističke organizacije kupuju sastavne dijelove nuklearnih raketa, vjerojatnije je da će se naš predsjednik suočiti s tim mučnim izborom nego da neće. Osim ako sad ne počnemo razmještati obranu koja može oboriti dvadesetak ili četrdesetak raketa koje pridolaze. To bi poništilo prijetnju prije nego se ona materijalizira. Zašto se Jeljcinovi manipulatori pretvaraju da to smatraju strateškom prijetnjom svojim tisućama raketa? Zašto uključuju Kinu i UN u kampanju da Sjedinjenim Državama uskrate tu elementarnu zaštitu od lupeških država? Zašto oni razmetljivo testiraju svoje SS-19 i proturaketne rakete, prijeteći da će prekinuti strateški nadzor oružja izgradimo li mi taktički kišobran za nuklearne crne dane? Na prvi pogled se čini da je Jeljcinovo stajalište iracionalno. Rusi znaju da obrana protiv pojedinačnih raketa ne bi ugrozila njihov status nuklearne supersile. Oni znaju da bi ih razvoj raketa koje ubijaju rakete (koje bi on mogli ukrasti ili izvući od nas) zaštitio od sve veće prijetnje iranskih islamskih fundamentalista na njihovoj granici i u Čečeniji. Pa čemu sva ta strka? Odgovor: to je njihov glavni adut kod nas. Iskorištavanjem zastarjelog ugovora sa SSSR-om koji više ne postoji, Rusija će iznuditi najvišu cijenu koju može u gospodarskoj i vojnoj pomoći za milosrdno davanje dopuštenja Americi da se brani protiv raketa lupeških država. Postavljajući antibalistički ugovor kao stvar načela, Jeljcin će nas pristojno držati u šaci koliko može. Clintonov pristup je kupiti Ruse gospodarskom pomoći i poboljšanjima njihova radara. On gleda kako John McCain našu nuklearnu nezaštićenost pretvara u temu izborne kampanje. George W. Bush govorit će o tom pitanju 19. studenoga u Reaganovoj knjižnici. Clinton će ocijeniti stanje naše proturaketne tehnologije, troškove ograničenog sustava i sve veću prijetnju lupeških država. (...) Poslije će, kladim se, uvrijediti demokratsku ljevicu ljetnom odlukom da razmjesti ograničeni sustav - upravo na vrijeme da zauzme oštru pozu za političke konvencije. Čvrstorukaši ovdje ne prihvaćaju rastegnute, nepotrebne i skupe pregovore. Predsjednik Nixon je osigurao da antibalistički ugovor ima klauzulu o opozivu. Kad bismo sad pokušali kupiti manje preinake starog ugovora, mi bismo potkopali svoju sposobnost da uskoro izgradimo djelotvornu kopnenu i morsku obranu koja se promatra iz svemira. Ovo nije vrijeme za ples s medvjedima. Previše je američkih života u pitanju. Trebamo državnu raketnu obranu - sad", zaključuje William Safire.