ES EL PAIS 3.11. KAVKASKI RATOVI

ŠPANJOLSKA EL PAIS 3. XI. 1999. Kavkaski ratovi "Prije nešto više od stotinu godina, potkraj XIX. stoljeća, Europu je zahvatio niz ratova nazvanih balkanskima jer su počeli na Balkanskom poluotoku. Ti su ratovi potrajali sve do početka XX. stoljeća i na kraju su završili velikim sukobom koji je trajao od 1914. do 1918. i poslije njega su iznova nacrtane granice srednje i istočne Europe. A potkraj ovog stoljeća neobična simetrija dopušta špekulacije prema kojima su današnji i budući kavkaski ratovi uzrok nužnoga prekrajanja zemljovida. U XIX. stoljeću Otomansko Carstvo našlo se pod vojnim pritiskom Rusije, osjećalo zabrinutost zapadnih sila koje nisu htjele da Sankt Petersburg ima koristi od njegova mogućeg teritorijalnog raspada, a trpjelo je i agresiju balkanskih zemalja koje su željele učvrstiti ili povećati svoju neovisnost. Raspad Sovjetskog Saveza 1991. prvi je čin, iako tada još bez krvi, prekrajanja kavkaskog zemljovida u kojemu su Azerbajdžan, Armenija i Gruzija stekle neovisnost napustivši prostor pod vlašću Moskve. No SSSR, koji se pretvorio u Rusiju, ostaje na tom području uz pomoć niza malih republika ili autonomnih teritorija u okviru moskovske federacije (Čečenije, Dagestana, Ingušetije i dviju Osetija, sjeverne i južne). Sve do tog trenutka nedvojbena je sličnost između dva raspleta: pretvaranja Otomanskoga Carstva u današnju Tursku, koje je kulminiralo između 1919. i 1921. te raspada sovjetskoga imperija 1991. Ali razlika se temelji na tome što se prva pogranična stabilizacija nove Rusije pokazala nedovoljnom otkako se Čečenija pobunila u potrazi za neovisnošću. U ratu u kojemu slavenska nacija pokazuje koliko joj je teško pao skok u kapitalizam, Grozni 1996. dobiva prividno odcjepljenje koje će biti, ili neće, ratificirano 2001., ovisno o sporazumu potpisanom s Moskvom. Proteklih tjedana Rusija je ponovno počela sukob, navodno zbog unutarnjopolitičkih razloga: da bi izvukao izbornu korist osvećujući se na terenu predsjedniku vlade Vladimiru Putinu, predsjednika Jeljcina spasilo bi nešto što bi se nepovoljno odrazilo na njegovu obitelj. To je moguće, ali niti jedna tako osobna nakana ne uklanja geopolitičke dokaze da se Rusija neće pomiriti s čečenskom neovisnošću i da je taj metodičan rat, okrutan ali strateški minimalistički, za okupaciju teritorija čim je iz zraka uništen sav otpor što je u velikoj suprotnosti s prethodnom smicalicom, dobar temelj za pregovore s Groznim, bez ikakve potrebe da se okupira cijeli teritorij jer se čečenskome nacionalizmu govori da se zadovolji s mnogo manje od potpune neovisnosti ili će morati snositi posljedice za svoj neposluh. Moskva je mogla priznati odcjepljenje, nadajući se da će time prekinuti pogranične nemire, ali je radije izabrala zadovoljštinu totalitarnosti. Ruska pobjeda - koju se ipak ne smije držati sigurnom - želi blokirati separatističku infekciju - bila ona islamistička, budistička ili zenbudistička - na Kavkazu, ali je i jako upozorenje ostalim neslavenskim narodima na tom području, ne isključujući one koje imaju vlastitu zemlju. S kršćanskom Armenijom nema problema jer će uvijek izabrati rusko prije nego muslimansko susjedstvo Turske koja podupire Azerbajdžan. No, moramo pretpostaviti da, ugroze li kavkaski iredentizmi njezine granice, i Rusija može razoriti njihove. Tako islamski Azerbajdžan nikad neće vratiti Nagorni Karabah koji su okupirali armenski nacionalisti niti će Gruzija moći zauvijek zadržati Abhaziju, čiji separatizam potiče Moskva. Žele li nove granice, Kremlj bi pobunjenicima mogao reći da će im dati nešto od nove podjele. Najveća je razlika između balkanskog i kavkaskoga pitanja u tome što je rusko carstvo srušeno, ali ne i uništeno, kao što se dogodilo s Otomanskim prije stotinu godina, iako to nije nužno faktor stabilnosti. Naprotiv, možda kavkaski ratovi, iako manje zarazni prema van od balkanskih, zbog toga neće biti nimalo kraći. To su prvi ratovi u XXI. stoljeću", piše M.A. Bastenier.