FR LE MONDE 27.X.KARDINAL MARTINI

FRANCUSKA LE MONDE 27. X. 1999. Koncil o kojemu sanja kardinal Martini "'Usnuo sam jedan san.' Započevši ovim riječima svoj govor na europskoj biskupskoj sinodi koja je završena u Vatikanu, kardinal Carlo-Mario Martini, milanski nadbiskup, dozvao je nazočnima u sjećanje Basila Humea, kolegu iz Westminstera, uglednog benediktinca čiju je smrt u lipnju u Londonu oplakivala čitava anglikanska zajednica u Velikoj Britaniji. Kardinal Hume uvijek je osude uvijao u 'snove': 'I had a dream...' Britanac uvjerenjem i humorom, kojeg su štovali diljem zemlje i u Crkvi, bio je suviše neovisan da bi dospio na liste 'papabilija' koje su redovita poslastica razgovora u Rimu. S kardinalom Martinijem stvar je drugačija. Sedamdesetdvogodišnji jezuit, nadbiskup najveće biskupije u svijetu, bivši rektor uglednog rimskog Gregorijanskog sveučilišta, teško se nosi sa svojim ugledom protivnika - što je jako pretjerano - i možebitnog nasljednika Ivana Pavla II. Kao sudionik talijanske političke pozornice pridonio je otvaranju katolicizma koji se poistovjećuje samo s kršćanskom demokracijom. Njegova velika duhovnost, prisan odnos sa Židovima (želi da ga pokopaju u Jeruzalemu), zauzetost za pomirbu dviju odijeljenih Crkava, poznavanje desetak jezika, glasoviti su kao i njegova liberalna stajališta koja odudaraju od konzervatizma Rimske kurije. 'San' koji je kardinal službeno glasno iznio u sklopu vatikanske sinode, samo opetuje ono što je on izjavio već puno puta, pa i u glasilima. Da bi Crkva u XXI. stoljeću ojačala, vrijeme je da se 'razriješe neka stegovna i doktrinarna pitanja koja se redovito vraćaju kao bolne točke' i ometaju njezinu zadaću. Da bi se u tome uspjelo, kardinal Martini priželjkuje 'sveopće sučeljavanje svih biskupa'. Prema njegovu mišljenju, sinoda neće biti dovoljna. 'Potrebne su, kaže, sveobuhvatnije zajedničke mjere koje će imati ugled.' Milanski nadbiskup sanja o novom koncilu - iako tu riječ nije izgovorio. Koncil je rijedak događaj. Katolička Crkva imala ih je samo tri u zadnja četiri stoljeća. Ovlasti koncila - skupštine na kojoj se donose odluke - jednake su papinim ovlastima. Zadnji, Drugi vatikanski koncil kojeg je 1959. sazvao Ivan XXIII., a zaključio Pavao VI. 1965., star je svega četrdeset godina i ni izdaleka nije ostvario sve zadaće. Danas su biskupi dvaput brojniji nego u doba vatikanskog koncila. Gdje bi se, kako i kada mogla održati takva skupština s pet tisuća biskupa? Kardinal Martini svjestan je mogućih prigovora. No, njegov san ne obuhvaća tako golemo područje kao što je bilo ono koje je početkom 60-ih otvorio Ivan XXIII., odlučan pokretač posadašnjenja čitave Crkve. Njegov je dnevni red više ograničen. 'Stegovna i doktrinarna pitanja' koja želi razriješiti milanski nadbiskup tiču se položaja žene u Crkvi koji više ne odgovara potrebama suvremenog društva; krize svećenićkih zvanja koja pogađa sve laicizirane zemlje u Europi i u Americi; podjele 'odgovornosti u Crkvi' između svećenika i laika; bračne stege, napose glasovite podjele sakramenata onima koji su u drugom braku, koja je sada nemoguća. (...) Njegov prijedlog o koncilu poziv je da se o svim tim pitanjima zajednički raspravlja, a ne više samo unutar rimskih ustanova. To je poziv da Crkva iziđe iz svog zatvorenog sustava i obnovi zajedništvo (ravnotežu ovlasti između rimskog sjedišta i mjesnih biskupa) koje sinoda više ne može jamčiti. Kardinalu Martiniju zamjerit će se da je podmetnuo bombu u nezgodnom trenutku, dok su napori njegove Crkve i odvažnog Pape kojega nagriza bolest usmjereni na pripravu Jubileja 2000. godine. No, to je glas slobodna čovjeka. Iako je Katolička Crkva danas stekla ugled svojom borbom za ljudska prava i demokraciju, jaz koji je dijeli od suvremene kulture može se također pripisati njezinu načinu djelovanja. On je obilježen 'nepomirljivošću' iz XIX. stoljeća i ne ostavlja puno prostora zahtjevima za unutarnje dogovaranje i raspravu. Paradoks je to veći što je Crkva bila prva u Europi koja je prihvatila pravila demokratskog vijećanja (izbor poglavara redovničkih zajednica) i što je izumila načela poput supsidijarnosti. (...) Kao što je pokazao primjer Ivana XXIII. koji je bio izabran 1958. u 77. godini, a za pet godina je promijenio Crkvu više nego njegovi prethodnici za pet stoljeća, sedamdesetogodišnji papa ne mora biti zapreka, već može potaknuti promjene. Nitko ne zna podsjeća li izjava kardinala Martinija na zadnju bitku čovjeka koji je već podnio ostavku ili na izazov budućnosti. No veliki su izgledi da sljedeća konklava bude za ili protiv Martinija. Za ili protiv novog koncila. Za ili protiv reforme papinstva. Za ili protiv povratka na 'koncilijarnost' koja je nekada vladala sudbinom Crkve (koncili iz Konstance i Basela u XV. stoljeću). Umjesto da bude neprijeporni 'papabile', kardinal Martini će biti veliki izbornik na sljedećoj konklavi", piše Henri Tincq.