IT-20. X.-LA REPUBBLICA-KATOLIČANSTVO I ISLAM

ITALIJA LA REPUBBLICA 20. X. 1999. Crkva pod opsadom islamskog napredovanja "Migracija ljudi i ideja, koja preokreće suvremeni svijet, odjednom počinje zadavati novi osjećaj straha u europske katoličke crkve, koje će u subotu zaključiti Sinod svojih biskupa: strah da će izgubiti svoje teritorije, no još više strah da će izgubiti dušu. (...) Kuran koji se čita u podrumima koji služe kao džamije, odzvanja mnogo opasnije od melodija New agea, glazbene pratnje konzumizma. Tako je sredinom tijeka Sinoda, koji je počeo prijavom sve šireg ravnodušja, tolikog da čak izaziva i strah od rizika kontinentalnog odricanja od vjere, došlo do zaokreta. Istini za volju, temu je već uveo kardinal Paul Poupard, prefekt vijeća Svete Stolice za kulturu: 'Islam Europi i zapadu postavlja opasan izazov, veliki problem kršćanskoj nadi'. S jedne je strane, dakle, islam koji se smatra istodobno 'vjerom, kulturom i društvom, načinom života, mišljenja i ponašanja te nam sadašnje stanje potvrđuje da se taj islam ne mijenja'. S druge su strane u Europi kršćani 'spremni na marginalizaciju svoje crkve, i oni će zanemariti korizmu, ocjenjujući je prevladanom, ali će biti zainteresirani, ako ne i zadivljeni, ramadanom'. (...) Ozračje se dalje zagrijava raspravom na sinodu monsinjora Bernardinija, iz male katoličke zajednice u Smirni, u Turskoj. 'Kako bih bio kratak i jasan, ispričat ću vam tri slučaja za koje, s obzirom na porijeklo, smatram da su se stvarno dogodili'. Vrijedi opširno nabrojiti te optužbe, koje su, po njegovu vlastitom priznanju, iz druge ruke, ali su unatoč tome objavljene na istaknutom mjestu u 'Avvenireu'. Počinje se s anonimnim navodom neke ugledne muslimanske ličnosti koja kršćanskim sugovornicima obećaje: 'Zahvaljujući vašim demokratskim zakonima, mi ćemo napraviti invaziju na vas, zahvaljujući našim vjerskim zakonima vladat ćemo nad vama'. (...) Slijedi komentar monsignora Bernardinija: 'Treba vjerovati, jer je vlast već počela petrodolarima, koji se ne troše za stvaranje radnih mjesta u sjevernoj Africi ili Bliskom istoku, nego za gradnju džamija i kulturnih centara u kršćanskim zemljama s muslimanskim useljenicima, uključujući i Rim, središte kršćanstva. Kako da se u svemu tome ne može vidjeti jasan program širenja i osvajanja?'. (...) To nije sve. I beogradski nadbiskup, Franc Perko, novinarima izjavljuje 'kako se ne čini moguće s muslimanskom zajednicom provesti istinski dijalog'. Štoviše: 'Još nekoliko desetljeća, možda jedno stoljeće, i islam će biti najveća opasnost za kršćanstvo, posebno u Europi'. Opasnost koju je proviđenje poslalo kako bi kaznilo podjelu među kršćanima 'jer nije slučajno da je njegovo širenje počelo kada se prekinulo jedinstvo'. Taj dugi popis prijava zaokružuje govor koji je na Sinodu održao tradicionalistički francuski filozof Alain Besancon: 'Oko četiri do pet milijuna muslimana, nazočnih samo u Francuskoj, brojka je uporediva s onom praktičnih katolika. Povijest poučava kako je miran suživot islama i kršćanstva nesiguran. Posljedično, Crkva koja nije sigurna u svoju vjeru izlaže se riziku prijelaza na islam'. (...) Kao što se vidi, uvelike smo iznad jedne legitimne, jake inicijative za obranu kršćana progonjenih od muslimana, u Timoru, Sudanu, ili bilo kojemu drugom mjestu ovoga planeta. Ne ograničava se na nastojanje da se posvuda uspostavi reciprocitet slobode vjere. Naprotiv, čini se da se neki sektori europske crkve zanašaju da se može vratiti identitet i energija, obnavljajući izazov povijesnom neprijatelju, čija ih silovita, tajanstvena vitalnost i fascinira. I gradnja džamija i kulturnih središta na teritorijima kršćanskih korijena, ali koje već nastanjuju milijuni useljenika, shvaća se kao dijabolični plan, gotovo kao da preobraćenja i misionarstvo nisu dio i kršćanske baštine. Mnogo drukčiji su tonovi i ekumenske riječi Ivana Pavla II., možda zato što je stari papa već odavno prestao identificirati Zapad i Kršćanstvo, i znao je i drugdje, na jugu svijeta, tražiti težište svoga Papinstva. No u međuvremenu se iza novih bojazni koje se šire u europskoj crkvi, otkrivaju tradicionalističke nostalgije o kojima Gianni Baget Bozzo teoretizira u knjizi 'Izgubljeni Bog', sve do hvaljenja europskoga kolonijalizma koji je stvorio 'temelje svjetske zajednice', kojega je na to nagnao njegov kršćanski korijen, jedine moguće za Zapad, koji se doživljava kao kršćanski, i protiv kojega se islam bori. Eto objašnjenja europske duhovne krize: s jedne strane, 'Katolička crkva koja je pretrpjela novi val protestantizma i prihvatila živjeti svoju sekularizaciju', a, s druge, 'traženje vjere u postmaterijalističkom društvu' koje odgovore traži u budizmu bez Boga ili u snažnom Bogu islama. Samo što na taj način katolički tradicionalizam ne čini drugo nego ponovno predlaže sukob civilizacija, koji je postao još eksplozivniji zbog činjenice da je Europa već postala zajednički teritorij, gdje smo svi pozvani izgraditi suživot, prihvaćajući nadteritorijalnost vjerskih opcija. (...) Katolička crkva već se dugo vremena nalazi na čelu procesa pacifikacije na cijelom kontinentu, i uistinu nije zamislivo da će strah na kraju omesti tu njezinu vrijednu funkciju. Međutim, treba se bojati da njezina uznemirenost pruži neželjenu izliku beskrupuloznim ličnostima koje nastoje ostvariti politički uspon. U subotu je, na jednom trgu u Vicenzu, došlo do neugodnog zagrljaja između Umberta Bossija i vođe austrijske ksenofobične desnice Joerga Haidera, koji je upravo probudio masu pristaša 'Lege' vičući u mikrofon: 'Živjela Padanija'. Kako bi objasnio novi sveti srednjoeuropski savez protiv globalizacije, koju traže američki bankari, i protiv opasnosti od islamske invazije, Bossi je izvukao svoje, odnedavno, sklonosti kršćanstvu: 'Sukob koji se zbiva blisko se tiče i kršćanstva, odnosno dobra, napadnutog od zla koje pokušava uništiti sve predmete drage čovjeku, kao što su ljubav i obitelj' (...)", piše Gad Lerner.