SLO 23.X.-DELO-HRVATSKO MORE

SLOVENIJA DELO 23. X. 1999. Čekamo, čekamo, a ništa "Poslije posljednje izjave hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana da Slovenija hoće da joj Hrvatska prepusti Piranski zaljev, ali da to neće ići jer '...to je hrvatsko more', čekamo primjeren odgovor slovenske strane. Ali ga nema i nema. Slovenska je vlada zamolila hrvatsku za objašnjenje znači li to o 'hrvatskom moru' promjenu hrvatske politike prema Sloveniji, izjavio je državni tajnik u ministarstvu vanjskih poslova dr. Ernest Petrič na slovenskoj televiziji. Znamo kako to ide. Hrvatska će vlada pojasniti da se uvijek zauzimala za dobre susjedske odnose sa Slovenijom i da će se zauzimati i dalje...itd. Na to će netko iz našeg ministarstva vanjskih poslova izjaviti da se i Slovenija zauzima itd. i da će odnose s Hrvatskom urediti po europskim standardima itd. To će uglavnom biti sve, pri tomu će ostati. U Hrvatskoj će barem u Tuđmanovoj stranci a rado i u drugima, oponašati svojega Predsjednika i svim snagama 'braniti hrvatsko more od proždrljivih Slovenaca', kako bi zaradili neki bod kod svojih birača. Sloveniji su naše vlade od 1990. nadalje svojom sitničavom politikom doista kod naših južnih susjeda nepotrebno navukle nepotrebno loš glas. Primjerice, nekih sto milijuna maraka ipak nije sitniš i ako čovjek svoj novac čuva u nekoj banci, ne zanima ga kako se ta banka zaplela s nekom drugom bankom i državom koje više nema, novac je uložio na nekom bankovnom šalteru i tamo ga želi dobiti natrag. No ako je zakrpa zemlje na vrhu nekog graničnog brda na susjedovu teritoriju, treba ju prepustiti susjedu, pa makar će možda njegovi vojnici prisluškivati naše elektronske veze, kao što su prije naši njegove. No s Piranskim zaljevom je drukčije. Zbog toga poslije Tuđmanova 'hrvatskoga mora' očekujemo jasnu poruku vladinog ureda za informiranje. Kratku, kako bi ju mogli prenijeti sve hrvatske novine kojima je stalo do objektivnog informiranja svojih čitatelja. Recimo ovakvu: 'U vezi s izjavom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana 18. X. 1999. da je Piranski zaljev hrvatsko more, vlada Republike Slovenije izjavljuje da u vezi s tim ne vidi razloga za sporove među susjednim državama. Obje su za osamostaljenja 25. lipnja 1991. izjavile da kod međusobnih granica vrijedi postojeće stanje i da nemaju nikakvih zahtjeva jedna prema drugoj. Tada je, kako je poznato, Piranskim zaljevom upravljala slovenska vlast. Pojedini slučajevi, kad je to radila i policijska uprava u Umagu, ne mijenjaju činjenicu da je zaljev praktično bio pod slovenskom jurisdikcijom. Ujedno je tada Slovenija, što je posve neprijeporno, imala slobodan i svoj pristup međunarodnim vodama Jadranskoga mora. Zato Republika Slovenija, ustrajući pri istom, pri stanju od 25. lipnja 1991. i tadašnjih izjava obiju država, ništa ne zahtijeva od Hrvatske i ništa joj ne želi oduzimati. Svako drukčije shvaćanje izjave predsjednika Tuđmana o Piranskom zaljevu kao hrvatskom moru, nije utemeljeno i pogrješno je.' Druga razmišljanja predsjednika Tuđmana da je prije raspada Jugoslavije bio sklopljen dogovor između srpskog i slovenskog vodstva po kojem bi Slovenija navodno mogla napustiti Jugoslaviju a Hrvatska ne, da smo se dakle mi Slovenci osamostalili tako reći na hrvatski račun i s hrvatskom patnjom, vlada RS dakako ne treba komentirati. No smijemo se nadati da će tadašnji predstavnici 'slovenskoga vodstva', predsjedništva Republike, Demosove vlade, brojni dobro pismeni političari, još aktivni ili ne, naći primjerenu prigodu da nam pojasne je li to istina ili pak dr. Tuđman nagađa o tome po svojem mjerilu, znači u stilu svojih dogovora s Miloševićem. Možda mu je i u tome nasjeo. Dr. Franjo Tuđman u svojim predizbornim ili drugim problemima nije se prvi put utekao huškanju na Sloveniju i Slovence. Prije hrvatskih izbora 1992. izjavio je da je oduvijek 'Beograd davao koncesije Sloveniji na račun Hrvatske'. Ili da su Slovenci hrvatsku zemlju 'planski kupovali, naročito u Istri i na otocima'. Hrvatski se tisak poveo za njim da je Slovenija u ratu s JNA manje pretrpjela samo zbog slovensko-srpske urote protiv Hrvatske, pa je zato 'Janševa vojska ratovala oko tri sata. Mogli smo im taj rat organizirati u nekom hrvatskom kazalištu u pola cijene.' Jer da je to bio 'dogovoreni rat'. Na velikim proslavama u ljetu 1996., opet prije izbora, optužio je Sloveniju da je ostavila Hrvatsku na cjedilu u sukobu s JNA (dok već i u Hrvatskoj oni koju su htjeli pročitati uspomene nekog njihova generala, znaju da je bilo baš obratno). Da se sporazumjela s Miloševićem na račun trećega, govorio je još tada (unatoč brojnim naznakama da je u vezi s Bosnom to pokušao napraviti baš on). I što sve da Slovenija želi oteti Hrvatskoj, ponavlja ustrajno još od 1992. na dalje. Razuman bi čovjek dakle odmahnuo rukom: predizborni gulaš, kao - jedino ja ću vas obraniti od pohlepnih Slovenaca, nitko drugi to ne može, zato glasujte za moju stranku. Pa istina, sigurno. No to je ujedno i ustrajno sijanje razdora između dva susjedna naroda koji već cvjeta u brojnim malim sukobima na granicama, u ponašanju naglih ljudi tu i tamo, u javnom mišljenju tamo i tu. I ujedno te Tuđmanove legende idu u veliki svijet, jer to nadasve rado govori pred stranim dopisnicima. A to je uistinu ugrožavanje interesa slovenske države. Zato sada opet jedanput čekamo što će napraviti slovenska vlada poslije toga posljednjeg huškačkog nastupa u zagrebačkim Predsjedničkim dvorima. Opet uzalud čekamo?" - pita Miloš Mikeln.