FR-LE MONDE 19.X.EUROPSKA POLITIKA

FRANCUSKA LE MONDE 19. X. 1999. Europa ima svoga ministra zajedničkih poslova "Zamisao da bi Europa jednom mogla imati zajedničku vanjsku politiku još je nedavno izgledala tako neumjesna da su se na taj račun zbijale mnoge šale. Tako je poznato pitanje Henryja Kissingera - 'koji broj telefona ima Europa?' - kao i priče s nekih europskih sjednica. Kada je Povjerenstvo bilo pozvano da komentira djelovanje Unije na vanjskom polju, povjerenik zadužen za vanjske poslove odlazio bi na aperitiv, povjerenik za pomoć u razvoju na predjelo, povjerenik za trgovinske pregovore na glavno jelo i tako sve do kave... U Santerovu je Povjerenstvu najmanje pet povjerenika imalo posla, više ili manje, s nekim oblikom vanjske politike, a nije sasvim sigurno je li novi ustroj Prodijeva Povjerenstva omogućio veću racionalizaciju. Svrha uvođenja visoke dužnosti za zajedničku vanjsku politiku i sigurnost ('g. Pesc'), potvrđene ugovorom iz Amsterdama, jest unijeti malo reda u tu zbrku i vanjskom djelovanju Unije dati 'jasnoću, djelotvornost, sklad i kontinuitet', kao što su u svom pismu finskom predsjedateljstvu ('Le Monde' od 14. X.) podsjetili Jacques Chirac i Gerhard Schroeder. Prvi obnašatelj dužnosti imenovan je u lipnju, na sjednici Europskoga vijeća u Koelnu, a dužnost je trebao preuzeti u ponedjeljak 18. listopada. Riječ je o Javieru Solani, čiji je izbor brzo prihvaćen. Jednodušnost petnaestorice u korist Španjolca nije bila očita. U početku, sve države članice nisu imale isto mišljenje o 'profilu' g. Pesca. Neki su htjeli utjecajnoga političara koji će na gotovo ravnoj nozi moći razgovarati s Predsjednikom Sjedinjenih Država. Francuska je uvijek branila takvo stajalište, za razliku od drugih partnera koji bi se rado zadovoljili visokim dužnosnikom koji neće pobuditi nepovjerenje ministara vanjskih poslova. Bivši šef njemačke diplomacije Klaus Kinkel glasovit je sa svoje izjave koju je opetovao više puta: 'Ne želim europskoga ministra vanjskih poslova!', kojoj je jednom dodao: 'Ne želim nikakvog Solanu!' Javier Solana nametnuo se kao najbolji kandidat upravo iz razloga koji su izazvali gnjev Klausa Kinkela: on je političar koji ima iskustva s vanjskim poslovima budući da je bio šef španjolske diplomacije, i koji je, kao bivši glavni tajnik NATO-a, znao pomiriti stajališta šesnaest (zatim devetnaest) različitih država. U Koelnu su se neki predsjednici vlada pitali je li uistinu uputno da prvi g. Pesc dolazi iz NATO-a koji je tek nedavno izišao iz rata. Oni bi imenovanje g. Pesca rado bili odgodili na dugi rok. Njihovi su sramežljivi prigovori brzo ustuknuli pred potrebom da Europa napokon dobije svoj glas. Što će učiniti i što će reći tim glasom? To je drugo pitanje koje ugovorima nije riješeno. Na neslužbenoj sjednici u Saariselki (Finska) u rujnu, Javier Solana upitao je petnaestoricu ministara vanjskih poslova što očekuju od njega. Odgovor je bio više nego neodređen. Nalazeći se između predsjednika Povjerenstva, različitih povjerenika koji su mjerodavni za vanjske poslove, predsjedništva Vijeća i različitih posebnih izaslanika koje je Unija razbacala po svijetu, u nedostatku politike (Bliski istok, Balkan itd.), g. Pesc će morati izbjeći dvije opasnosti: opasnost od sukoba s postojećim obnašateljima dužnosti i opasnost da ga proguta europska birokratska mašinerija koja bi od njega načinila dodatnog čimbenika u vanjskim poslovima, povećavajući zbrku umjesto da je smanji. Podsjetivši da su Francuska i Njemačka prije više godina iznijele zamisao o g. Pescu, Jacques Chirac i Gerhard Schroeder htjeli su ukloniti te opasnosti. U pismu finskom predsjedateljstvu oni su dali šire tumačenje te dužnosti. Prema želji Javiera Solane, prikazuju ga kao koordinatora cjelokupne vanjske politike i politike sigurnosti Unije, uključujući i gledišta za koja je mjerodavno Povjerenstvo. Visoki predstavnik treba predsjedati Odborom za politiku i sigurnost koji se mora osnovati u sklopu EU-a, a bio bi ovlašten za buduću politiku europske obrane, budući da će on istodobno biti glavni tajnik ZEU-a (Zapadnoeuropske unije), sve dok se ta vojna europska organizacija ne pripoji Uniji. On će biti posrednik između EU-a i vanjskog svijeta, između EU-a i NATO-a, primjerice, koji za sada nemaju nikakvih službenih veza, iako su njihova sjedišta u istom gradu, Bruxellesu, ali i između različitih europskih ustanova, Povjerenstva, Vijeća, Parlamenta. On se ne treba zadovoljiti time da odražava zajednička stajališta; sudjelovat će u njihovu utvrđivanju, podnoseći Vijeću sintetsko izvješće o međunarodnim prilikama. U ovom času, dok raspravljaju o međunarodnim temama, ministri i šefovi vlada vrlo često rabe desetke 'izvješća' iz zemalja članica, Povjerenstva, glavnog tajništva itd. Čini se da je takav status u skladu sa željom da Unija dobije vanjsku politiku i službenog predstavnika koji će biti povlašten ili jedini na tom području. No, on nailazi na mnoga negodovanja. Povjerenika, a napose predsjednika Povjerenstva Romana Prodija koji ne žele imati sporedne uloge; Chrisa Pattena, povjerenika za vanjske poslove koji ima neodređene ovlasti na gospodarskom, financijskom, trgovinskom i humanitarnom polju; 'malenih' zemalja čiji ugled raste zahvaljujući smjeni predsjedateljstva EU; 'velikih' zemalja čiji ministri vanjskih poslova ni u jednom trenutku ne pomišljaju da dio vlasti prepuste europskom 'kolegi'... Dakle, Javier Solana treba izvesti vježbu iz visoke akrobatike. On želi poći na istok, na jug i na Balkan kako bi tamo donio radosnu europsku vijest, znajući da ne može reći ništa što prije toga nije odobrilo petnaest vlada", piše Daniel Vernet.