FR-LE MONDE 14.X.BARNIER I POVELJA EU

FRANCUSKA LE MONDE 14. X. 1999. Michel Barnier predlaže Temeljnu povelju EU-a "Je li europski 'motor' prilagođen budućem proširenju Unije na dvadeset, pa i dvadeset i pet zemalja? Nakon ugovora iz Maastrichta (1993.), petnaestorica su, znajući da ništa od toga nije istina, predvidjela da se na međuvladinoj konferenciji (CIG) započne reforma europskih ustanova koja je bila zanemarena u času zaključivanja ugovora iz Amsterdama (1997.). S otvaranjem novog kruga trgovinskih pregovora koncem studenoga u Seattleu (SAD) i pripremom terena za zajedničku obranu, riječ je o jednom od najvažnijih pitanja europske građevine. Michel Barnier, europski povjerenik za nadzor nad revizijom rada Unije (i regionalnu politiku), želi, zajedno s Romanom Prodijem, predsjednikom Europskog povjerenstva, da se CIG ne ograniči na tehnička pitanja. Europa, rekao je jednom u razgovoru za 'Le Monde', mora imati 'veće ambicije' i ne smije propustiti prigodu koja joj se pruža na susretu na vrhu u Helsinkiju (10. i 11. studenoga), na kojoj će CIG započeti s radom. CIG će, zacijelo, svoje napore usmjeriti na tri glavna pitanja sa svog dnevnog reda - reformu glasačkog sustava, proširenje kvalificirane većine i sastav Povjerenstva - koja g. Barnier ovako sažima: 'Postupiti tako da Unija djeluje, da kvalificirane većine doista to i budu s demografskog i demokratskog stajališta, postići da zemlje budu zastupljene prema njihovoj važnosti, stvoriti, napokon, mogućnost da se glasuje kvalificiranom većinom, umjesto jednoglasno.' Oko tih će pitanja politička borba, kaže, podijeliti one koji Europu žele ograničiti na 'veliko jedinstveno i ustrojeno tržište' i one koji žele 'probleme institucionalne mehanike uključiti u ambicioznija očekivanja'. Za bivšeg senatora iz Savoje, ta borba mora imati najmanje dvije zadaće: približiti Europu građanima i dati joj zajedničku obranu. Kada je riječ o 'manjku demokracije' u Europi, nema dvojbe: 'Već četrdeset godina Unija postoji za građane, ali bez građana. Vidio sam kako su se postizali sporazumi: ministri se nagode, a nakon potpisivanja, nitko nikome ništa ne obrazlaže, prelazi se na druge stvari. U Francuskoj, primjerice, vlada odobrava programe bez ikakva tumačenja europskih prilika; taj refleks ne postoji, kao da su europski poslovi još 'vanjski'! No, može li se Europa učiniti 'jasnijom'? 'Može, ali ne treba vjerovati ljudima koji traže jednostavnu Europu, zato što bi takva Europa bila jednolična. Treba prihvatiti i tražiti stanovitu zamršenost.' Iako ne može biti riječi o čudotvornom lijeku, povjerenik za regionalnu politiku zauzima se da se 'ugovorima dadu značajke ustava'. Riječ je o tomu da se u jednom tekstu - koji bi države članice jednoglasno prihvatile - obuhvati sve što se tiče temeljnih vrijednosti Unije, njezinih ustanova i njihova rada, i da se pripremi 'jednostavan, razumljiv tekst pristupačan ljudima, tj. Temeljna povelja Europske unije'. U drugom tekstu bilo bi sadržano sve što se tiče zajedničkog, pravnog i zakonodavnog djelokruga, tj. cjeline koja bi se mogla mijenjati a da 'ne izaziva pretjerivanja svaki put kada se dira u ugovore'. Taj bi prijedlog, među ostalim, trebao biti predmet prvog 'rasvjetljavanja' izvješća skupine za proučavanje reforme ustanova kojom predsjeda bivši belgijski premijer Jean-Luc Dehaene, a koji će se 14. listopada predati Romanu Prodiju. No, i druge bi se teme trebale naći na međuvladinoj konferenciji. Napose treba pripremiti proširenje Unije, a da se na koncu ne izložimo pogibelji od 'paralize'. Dobro bi bilo, misli Michel Barnier, da 'pojačana suradnja' bude popustljivija, tj. da 'zemlje koje žele biti prethodnica mogu iznositi prijedloge i u ime Unije voditi politiku, a da se druge zemlje tomu ne protive i da se sve zemlje mogu pridružiti toj prethodnici.' Iako razmišljanje o 'mogućnostima zajedničke obrane' govori najprije o sve većoj svijesti šefova država i vlada, zahvaljujući izjavama (francusko-britanskim) iz Saint-Maloa, francusko- njemačkom i francusko-talijanskom dogovaranju, prije ili kasnije, u ugovore će se morati unijeti posljedice koje za europske ustanove ima 'organiziranje u sklopu Sjevernoatlantskog saveza mogućnosti za djelovanje Europljana, makar i za zadaće koje su već predviđene, tj. za zadaće u svezi s očuvanjem mira i humanitarnim djelovanjem'. Kao jednu od nužnih faza, g. Barnier spominje osnutak strategijskog vijeća za europski kontinent, spajanje dužnosti glavnog tajnika ZEU-a (Zapadnoeuropska unija) s dužnosti 'g. PESC-a' (zajednička vanjska i sigurnosna politika), osnutak zajedničkoga stožera, jačanje Europske agencije za naoružavanje itd. Kada je, s druge strane, riječ o regionalnoj politici, Michel Barnier podsjeća da je sustav pomoći potvrdilo Europsko vijeće u Berlinu. 'Raspodjela je, dakle, u pisanom obliku, ističe, i ja je sada moram protumačiti, pazeći budno na uporabu zajmova i procjenu programa.' Čim neka zemlja dostigne prosječnu zajedničku razinu (u smislu gospodarskog razvitka), ona napušta tzv. 'jedinstvenu' politiku. Ova 'napreduje' budući da je 'prosječna razina zemalja s jedinstvenom politikom ŠŠpanjolska, Portugal, Irska i GrčkaĆ porastao deset posto za deset godina' prema bruto domaćem proizvodu Unije. 'Moramo ići dalje, sve dok dotične zemlje ne prijeđu na pravu stranu i pripremiti se da učinimo isto za one koje će se priključiti Uniji' nakon proširenja. Iako želi sačuvati 'identitet regija', Michel Barnier je nepovjerljiv prema zamisli regionalne Europe: 'Jako je opasno, za ljudsku i političku zajednicu koju želimo izgraditi u Europi, da ukinemo države, ističe. Dapače, uvijek sam mislio da treba ojačati državu u borbi protiv nacionalizma...'", piše Laurent Zacchini.